Priče iz Hercegovine: Suze Crnog oka

...dio kanjona Neretve, što i danas svjedoče stare snimke i da je ta pruga danas takva, bila bi nesumnjiva atrakcija. Nigdje se na svijetu ne može naći tako kamenito područje potkopano vodom, a kroz koje su ljudi uspjeli napraviti tako važnu komunikaciju kakva željeznička pruga jest.

I ovdje u Grabovici i njezinoj blizini bilo je puno željezničkih mostova, a u samom selu još je u uporabi jedan jedini preostao iznad vode koja je izgradnjom brane porasla za nekoliko desetaka metara i taj je klanac izgledao zastrašujuće lijepo. Nestala su i mnoga vodena uvirališta, a poneki je još ostao pričati priču o ljepoti ovoga pustog kraja.

Obuzdano vrelo

I nigdje kao u Grabovici sve to nema tako blizu i sve u jednom prizoru. Naime, ispod posljednjih kamenitih stopa Čvrsnice koje se nadvijaju nad jezerom vrije neobično i neveliko vrelo - Crno oko. Prekrasno izgleda i doista izgleda kao oko. Nad njim se proteže dvadesetmetarski ili možda koji metar dulji most, nad tim usjekom ispod kojega se kratki tok vode iz izdašnog vrela odmah obara u jezero.

Graditelji pruge obuzdali su to vrelo, ugurali ga u kratki betonski okov, te prelomili oštrim rubom njegov pad, tako da danas izgleda kao široka ženska trepavica. Prelijep prizor, jedan od najljepših koji se nadaleko mogu vidjeti. Jezero su ronili mnogi, ali ako su i pisali dnevnike, ne dođoh do njih, tek naiđoh na jedan beogradskih ronilaca - istraživača, koji su u jednoj međunarodnoj kampanji pred nekoliko godina pokušali otkriti tajnu ove biserne vodene žile koja izbija iz neznanih dubina utrobe Čvrsnice i uspjeli su ljudi napraviti puno dokumentarnog materijala o tom nesumnjivom pothvatu.

Napravili su detaljnu mapu tog dubokog grla i uvidjeli da ono nije tako lako dostupno, da je duboko unutra rastuđeno, te da se na više mjesta ta voda dijeli na više tunela, te se povremeno opet sudara u jedan tok: "(...) Posebno se svojom lepotom izdvaja treća (Jer su istraživali i druge pećine i izvore, kao npr. Crno vrelo o kojemu sam već pisao, op. D. M) pećina - Crno oko. Nalazi se u selu Grabovica, severno od Mostara. Zbog svoje čiste kristalne vode i svetlih zidova, kao i zbog mreže uskih kanala koji se neprestano račvaju i ponovo spajaju, ova pećina je bila predviđena za fotografisanje i pravljenje videozapisa. Ali, ponudila nam je i više od toga. Pronađen je potpuno novi kanal koji se nakon nekih 200 metara završava u suvoj galeriji sa vodopadom visine 4 metra, na čijem se vrhu nalazi manje jezero. Iz tog jezera se dalje nastavlja kanal u dubinu, tako da je planirano dalje istraživanje. Ekspedicija 'Cave diving expedition Mostar 2013' ostaće upamćena i po broju ronilaca koji su učestvovali. Bilo je preko 20 pećinskih ronilaca, iz Italije, Slovenije, Poljske, Nemačke, Austrije, Mađarske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Ovo je ujedno bio i najveći i najbrojniji skup tehničkih ronilaca ikada organizovan na Balkanu (...)"

Nažalost, zaokupljeni ritmom ovog ludog vremena, ostali smo posve neobaviješteni o ovom golemom pothvatu kojega su učinili ljudi kojima ovo nije zavičaj, nego su riskirali živote da bi nama koji ga živimo otkrili njegove tajne ljepote. Ovaj nekada željeznički most ponad Crnog oka i danas je glavna poveznica Grabovice sa sjevernim prilazima.

Nekada, kada je rijeka bila duboko dolje, ovaj most i voda koja se obara vjerojatno su bili neponovljiv prizor golemoga slapa. Puno je mladih ekologa koji se već godinama bore objasniti državi da bi cijeli ovaj kompleks ''hercegovačkih Alpa'' kojega tvore Vran, Čabulja i Čvrsnica s jedne, te Prenj s druge strane trebao dobiti status Parka prirode, ali se to ne događa, dapače se događa da se jedan od najljepših europskih kanjona Diva Grabovica, do kojega se stiže uskim putićem pokraj brane, danas uništava sječom stoljetnih stabala, vađenjem šljunka i kamena, danas su se u njegova njedra uvalili idioti s ovlastima i tu podigli vikendice i nevjerojatno je što su sve poduzimali ekolozi iz Konjica da se sve to spriječi, ali je javnost ostala nijema, jer su mediji ostali nijemi, kome se danas vucara po ovoj prelijepoj zemlji i njezinim skrivenim kutcima i koga uopće briga za prirodni rezervat kojega su nekadašnji komunistički uglednici kao čuvali za Tita, a oni, čekajući da se on tu napokon pojavi, koristili blagodeti boravka u toj visinskoj zračnoj banji, loveći visoku i nisku divljač koja je danas uglavnom već sva odstrijeljena, tok rječice nagrđen, šumu se siječe i sve će otići u materinu. Tito tu nikada nije došao, a Diva Grabovica je na nekom istraživanju uvrštena u sam vrh ljestvice europskih kanjona gdje se tipski ocjenjivao najprirodniji ambijent s potpuno očuvanim vrijednostima i nevjerojatnom florom i faunom. Danas tomu više nije tako, ma kakvi, ni blizu. Budi se proljeće ovdje i nastojat ću otići tamo i predstaviti vam tu čaroliju koja nikada nije postala parkom prirode jer je očito važniji interes nekog lokalnog moćnika i vlasnika betonare, bloketare ili nekog drugog tipa građevnog poduzetništva od budućnosti naših naraštaja. No, kakvi se zločini čine čovjeku, pa kako onda neće prirodi koju licemjerno zovemo majkom, a tretiramo prostitutkom.

Leteći Holanđanin

Lik na kojega često nailazim, a potpisuje se kao Leteći Holanđanin, uhvatio je one godine kada je bilo ispušteno Grabovičko jezero, dio tog kanjona nadvijenog liticama i jedan most posred njega, i to doista vrijedi vidjeti. Svi ti mostovi izgledaju kao da su opet spremni primiti vlakove i sva sreća da su pod vodom, jer samo se u ovoj zemlji događa da nestane cijeli jedan most kako je nestao onaj Eiffelov na jugoistočnom dijelu umrtvljene pruge, dolje oko Popova polja, ili da nestane dizalica od nekoliko desetaka tona, kako je nestala ona koja je bila postavljena kraj Starog mosta u vrijeme njegove obnove. A ovi ovdje mostovi, da ih voda ne čuva, bili bi srezani učas i odvučeni tko zna kamo.

Ono što mi je utjeha, svakako je golem krug mladih ljudi, pismenih i školovanih, koji su ljubav prema pruzi o kojima su im pričali očevi i djedovi, pretvorili u istinski istraživački hobi, povezani su posvuda, razmjenjuju informacije i fotografije, i jednom, valjda u mjesecu limburgu, ministarstvo turizma će svakako pokupiti najzanimljivije rezultate i objaviti knjigu naših ljepota u odumiranju. E, baš mi muka od ovih spoznaja. Ah, da, iz Grabovice, jadne i nikakve kakva je danas, lopovi su odnijeli najmanje pet trafostanica, i vazda to rade pa se pitam hoće li ikada ikakva vrsta svjetla ostati nad ovim selom u kojemu Crno oko još lije suze nad tragičnom sudbinom njegovih stanovnika...

Dragan Marijanović/oslobođenje