Lijepe li su mostarske fasade

Često imam priliku parafrazirati ovu rečenicu iz poznate sevdalinke, u kojoj se originalno spominju dućani. O mostarskim dućanima i prodajnim centrima nekom drugom prigodom, ali mostarske fasade su, da se okoristim i A.B. Šimićem, čuđenje u svijetu. Zapravo, možeš im se iščuđavati po čitav dan, i ostalo bi još čuđenja za sutra, možda i prekosutra.

Grad podijeljen, ali zapravo nije

Imenice Mostar i podjela zadnjih petnaestak, dvadeset godina idu zajedno nekako po defaultu. Kažeš mu Mostar, a on ti odgovori - koji? Imao sam priliku pet, šest puta davati intervju nekakvim stranim reporterima, koji su htjeli, eto, baš sa mnom popričati o Mostaru, i svaki put bi me pitali samo jedno - kako živite u podijeljenom gradu?

Dosadilo mi, brate, objašnjavati kako je grad i podijeljen, ali zapravo nije, sve kako se uzme i koliko ti to uzmeš, odnosno koliko dozvoliš da ti i jedni i drugi zamažu oči, ali oni pitaju uporno uvijek jedno te isto - idete li na onu drugu stranu, bojite li se, ima li šanse za suživot?

Lijepo im kažem da su zakasnili koje desetljeće i po' i da mi postavljaju pitanja koja smrde po davnom isteku roka trajanja, ali kada bih rekao da u gradu sto posto nema podijeljenosti, lagao bih. I pritom ne bih morao koristiti staru frazu „podijeljenost je u glavama ljudi" ili „politika u ovom gradu dijeli i razdjeljuje". Čak ne bih uopće morao koristiti klasični mostarski putokaz „lijevo - desno". Jednostavno, Mostar je grad u kome ima svakojakih podjela i ako baš želiš o podjelama pričati - možeš ih naći bilo gdje u gradu. I pritom slaviti naš vrli mentalitet. Ako tu uopće ima što za slaviti.

Moderni urbanizam i renesansa

Evo, recimo fasade! One su, složit ćete se, nekakav prvi vizualni kontakt bilo kojem čovjeku koji dođe u ovaj grad. Prva impresija su fasade zgrada, pa onda zelene površine i stabla, pa ljudi na ulici, ulica kao takva, automobili na cesti i tako dalje, da ne nabrajam. Kada dođete u neki grad na Zapadu, svaka zgrada, barem u centru, je lijepo održavana, fasada drži, sve je po zakonu i pravilu, makar da je stara 200 ili više godina, zgrada izgleda jednako dobro kao onog dana kada ju je prvi put vizualizirao arhitekt. Možda i bolje.

A kod nas? S koca i konopca! Mostarski „moderni urbanizam i renesansa" jednog dana će se vjerojatno izučavati skupa s kolumbijskim stilom ili brazilskim „favela" pristupom. Jedino pravilo mostarskog stila je da pravila zapravo i nema. Zbrda, zdola, 'ko hoće, hoće, a 'ko neće - neće! Nit' tko regulira, nit' tko postavlja pravila. Fasadira tko želi i kako kome padne na pamet.

Pritom prije svega mislim na rekonstrukciju fasada postojećih zgrada, gdje se, očito, nakon početne inicijative tipa „ljudi, kvase nam zidovi, puše nam kroz njih, 'ajdemo to riješiti jednom za svagda" ipak dogodi standardni krah inicijative.

Ako ništa, lova će nas podijeliti

Prvo, u zgradama žive svakakvi. Stari i novi stanari, oni koji se paze međusobno i oni koji su posvađani još od kad su se napravila poslijeratna potkrovlja. „Melting pot" raznih ljudi, iako nas ponekad tako lako svedu na zajednički nazivnik, ipak tu ima diferencijacije, od kulturoloških, društveno - odgojnih do financijskih razlika. Uostalom, sto ljudi, sto ćudi! Na kraju krajeva, ako nas ništa ne podijeli, lova će nas podijeliti!

Uobičajeno, ne mogu se svi u zgradi dogovoriti oko plaćanja. Netko odbije inicijativu u startu i zalupi vratima, nemajući ama baš nikakvog sluha i smisla za zajednički život u zgradi, iako ima novca. Nije ga briga. Nije naviknuo, ne razumije ili jednostavno - neće! Pa se vi, ostali, slikajte! Onaj na prvom katu je umirovljenik i nema sve da ga na glavu nasadiš, ovom na trećem je to puno novca, onaj preko puta njega će platiti, ali samo ako hoće i njegov prvi susjed.

Netko je podstanar, a pravi gazda je daleko i briga ga za fasadu, sve dok stanaraina kapa, a stan ne prokišnjava - njega ništa ne zanima! Netko je od stanara, pak, profesionalni partybreaker, koji na sve odgovara s NE!

Pravila igre

Ipak, u ovim čudnim vremenima u kojima je MI, MI, MI samo politički pamflet, a JA, JA, JA stvarno stanje stvari, lijepa je barem spoznaja da se bar jedno 80 posto stanara u pojedinim zgradama ipak uspije dogovori ti oko projekta obnove fasade.

Potom zovnu izvođača radova, dogovore puni paket, koji uključuje i postavljanje vanjske izolacije po svjetskim standardima - i sve to krene - za koji dan skela je na zgradi, nema odmora dok traje obnova! Međutim, uvijek ostaje problem oni h 20 posto. Što s njima? Jednostavno, njih se preskoči! Tako da, čak i ove obnovljene, mostarske fasade izgledaju groteskno.

Tri kata obnovljena i ofarbana, pa prepust na četvrtom, gdje su potpuno preskočili jednog od partybreakera, pa nastavak nove fasade na petom i šestom, pa na sedmom samo obojili fasadu, ali nisu stavili izolaciju, jer je stanar platio samo mali dio iznosa, ostalo neće. I tako, kad se skele skinu i kada posao dođe kraju još jedna naša podjela ostane kao jasan znak da u ovom gradu puno toga ne funkcionira kao u normalnim gradovima. Kad turist dođe, prvo što vidi su nam fasade, nepotpuno obnovljene, napola neobnovljene, tragikomične u svojoj obnovljenosti.

I, što pomisliti o nama? U ovom gradu, izgleda, svak' na svoju stranu vuče...a grad u kojem je tako nije grad, nije urbana sredina. Urbana sredina se tako zove jer u njoj postoje određena pravila. Ne možeš kao u neurbanoj sredini, biti svoj na svome i raditi sve što ti padne na pamet. Postoje neka pravila igre.

Favela style

U nekom iole normalnom gradu trebalo bi postojati nadležno tijelo, institucija koja bi se bavila ovim pitanjem. I pripadajuća inspekcija, koja bi sankcionirala samovolju. Trebala bi postojati i nekakva institucionalna inicijativa u kojoj bi se subvencioniralo stanare da obnavljaju pročelja zgrada, sve uz pomoć grada, te da, sve po zakonu i pravilima, na kraju to i obnovimo, na zajednički nam ponos. Međutim, ovo je Mostar.

Ovdje postoje institucije i nadležni, ali ovdje opet svak' po svom, sve dok mu se dozvoljava. A očito mu nitko ne brani. Ni institucijama, ni nadležnima, a ni građanima.

Nekako čovjek može i progutati kada vidi obnovljeno pročelje zgrade sa par prepusta, no kada vidiš zgradu u kojoj je samo jedan obnovio fasadu, ali samo dokle je njegovo - ili, pak, kada vidiš da su to uradila samo dvojica, ali jedan obojio svoj dio u bijelo, a drugi u rozu boju, stane ti pamet. A pogotovo kad im se nakon pola godine pridruži i treći, pa uz izolaciju koja je deblja od njihove, nabaci i finu žutu boju! Uz to, svaki je ugradio drugi tip prozora i roletni. Čak im se i boje nekad razlikuju. I nitko ništa! Prošetajte malo, bacite pogled po gradu, zgrade u multikoloru svuda su oko nas. Opa, favela style!

Grad pojedinaca i samovolje

Nije ni napolju uvijek sve idealno. Ima i tamo primjera u kojima možete naći zapuštenih naselja, koja izgledaju baš kao neka mostarska, ali to je gotovo uvijek periferija, do koje inspekcija uvijek kasni ili je to neki dio koji je, ionako, planski predviđen za nekakvo skoro rušenje ili prenamjenu. Ima i iznimki, koje ipak potvrđuju pravilo.

U nas je druga priča. Grad pojedinaca i samovolje. Podijeljen na 120.000 duša u kojoj svaka kuća sluša samo sebe. Pa makar ta kuća zapravo bila stan u zgradi. Zajedničke prostorije, zajednička inicijativa, zajedničko..zajedničko my ass! Ništa zajedničko, moje je do vrata, a od vrata...što se mene tiče, od vrata je ničije!

Često, eto, kada šetam gradom, i kada gledam sve te jadne, napaćene zgrade, čiji bi se arhitekt, da ih sada vidi, u grobu prevrnuo, pomislim - živimo u vrijeme kada je većini ljudi vanjski izgled sve, kada je ambalaža najvažnija, kada šminka „radi" više nego ikada prije i kada činimo sve da izgledamo kao hodajuća reklama za poznate brandove. Pa se pitam, gledajući naše zgrade, ako smo ovakvi prema vani, kakvi li smo tek unutar četiri zida?

Dnevno.ba