HRS:Prošao zadnji rok za Mostar – je li rješenje u ostavci Ljube Bešlića?

Pričamo o kavanama, a o kršenju ustavnog poretka po pitanju Mostara skoro ni riječi.
S jedne strane imamo kavanski dogovor oko nečega što je već usvojeno i objavljeno u Službenom listu, s druge kršenje ljudskih i građanskih prava žitelja grada Mostara. Veću štetu i dalekosežnije negativne posljedice za BiH ima neodržavanje izbora u Mostaru, nego dogovor na relaciji Dodik - Izetbegović. Neodržavanje izbora u Mostaru bio bi zadnji čavao u lijes ionako labilne državnosti BiH, jer politička elita očigledno ne poštuje odluku Ustavnog suda, a samim tim i ustavni poredak zemlje i sve to bez ikakvog preispitivanja odgovornosti.
Ako se uopće može naći pozitivna strana činjenici da će Mostarcima vjerojatno ponovno biti uskraćeno pravo izbora, onda je to da je cijela ova farsa oko tobožnjeg traženja rješenja demaskirala u potpunosti licemjernost većine njenih glavnih političkih aktera.

SDA i HDZ BiH tobože imaju oprečne stavove, ali činjenice govore kako na relaciji između dvije stranke teku med i mlijeko. Gradski novac se nemilice i netransparentno troši; gradske službe i inspekcije neometano krše zakon jer se oglušuju na prigovore i zahtjeve građana; po feudalnom poučku zaposjela su se i diktiraju sva moguća upošljavanja, onemogućivši mogućnost upošljavanja svima onima tko nisu obiteljski i stranački vezani za njih, itd. Dakle, privid nesloge, jednak prividu „traženju rješenja", sve u obostranu korist.

Čisto radi šire perspektive, pokazalo se kako je HRS bio u pravu prije više od dvije godine: moćna HNS-ovska nacionalno (pr)osviještena politika pretvorila se isključivo u kadrovsku politiku najjače stranke i gramzivu podjelu plijena. Od silnih obećanja i domoljublja ne ostade ništa. Možda danas ne bi bila tolika opasnost od eventualnog „suglasja" elite iz Banja Luke i one sarajevske, na štetu nas Hrvata, da se umjesto kadrovske politike i podjele plijena u ove dvije godine bavilo istinskim traženjem rješenja za institucionalnu zaštitu konstitutivnosti Hrvata. No, vratimo se Mostaru.

Cijela (tragi)komedija oko Mostara do srži je demaskirala najveće političke licemjere u BiH, a to su su predstavnici međunarodne zajednice na čelu sa OHR-om. Probijanje rokova koje su sami oni zadavali, i to više puta, dokazalo je kako OHR, raznorazne ambasade i organizacije sa viših razina svijesti , nisu ništa drugo nego visokoplaćeni otkrivači tople vode, tiskari sterilnih i bezličnih priopćenja, svrha samima sebi. Iako su oni kreatori cijele ove ustavne krize oko Mostara i iako drže sve konce njenog rješenja u svojim rukama, maksimum njihovog angažmana je organiziranje meze sa svim akterima. Dokaz je i ovaj kavanski dogovor Dodika i Izetbegovića. OHR je čak bio tražio pritisak mostarske javnosti za reakciju, na što je dobio odgovor ne samo od raznih mostarskih institucija, nego i HRS-a koji o ovoj instituciji misli sve najgore, pa ni to nije urodilo plodom.

Imajući u vidu sve rečeno, na kraju ne preostaje ništa drugo nego da ovim putem upitamo dugogodišnjeg gradonačelnika grada Mostara je li došlo vrijeme da samoinicijativno dadne ostavku na tu funkciju? Možda bi njegova ostavka mogla biti taj okidač koji bi naveo OHR na djelovanje (jer oni jedini imaju ključ rješenja u svojim rukama). Ako mu treba navesti neke od razloga zašto, može ih se naći bezbroj, počevši od moralne obveze zbog nerada gradskih institucija, zbog traljavo urađenih višemilijunskih građevinskih radova (zbog čega će prije ili kasnije netko odgovarati), zbog stanja čistoće i raspolaganja otpada u gradu, itd.
Neka se gradonačelnik ne brine oko eventualne krize gradske vlasti, nakon ostavke. Nama Mostarcima je jednako s njim ili bez njega. Uvjereni smo kako bi se našla kavana u kojoj bi se nakon ostavke problem Mostara riješio u tren nekim sporazumom. Na kraju krajeva, za razliku od ovog sporazuma Dodik-Izetbegović, ovaj bio mogao odmah u realizaciju, jerbo „dana riječ i pružena ruka vrijede više od bilo kakvog sporazuma".

GO Mostar HRS