Papa Franjo neće priznati autentičnost međugorskih ukazanja ?!

Jedno od najvećih čuda 20. st. ili jedna od najvećih manipulacija? To je pitanje oko kojeg se, ukratko, već više od tri desetljeća navodnih međugorskih ukazanja strastveno lome koplja, ne samo u Hrvatskoj već i posvuda po svijetu, jer je Međugorje od samih svojih početaka planetarni hodočasnički fenomen. Upravo je ove godine komisija koju je vodio kardinal Ruini, a u kojoj je i sarajevski kardinal Vinko Puljić, predala Svetoj Stolici svoju „ekspertizu" rađenu četiri godine na temelju koje bi papa Franjo trebao reći svoj pravorijek do, kažu, kraja ove godine, što znači - uskoro. Inače, u međuvremenu je sam Vatikan prije nešto više od pola godine zabranio nastupe međugorskih vidjelica i vidioca u SAD-u i drugdje po svijetu dok se stvar „ne raščisti". Sam kardinal Puljić izjavio je u siječnju za medije kako je sadržaj „ekspertize" predan Svetoj Stolici, točnije Kongregaciji za nauk vjere, te da o njegovom sadržaju ne može govoriti za javnost. Ako možemo prognozirati stav pape Franje s velikom sigurnošću iz vjerodostojnih izvora, onda će papa poduprijeti Međugorje kao mjesto hodočašćenja, ali će vrhunaravnost ukazanja odbiti. 

Zauvijek, ili do daljnjeg... Zapravo njih će zaobići, ignorirati, baveći se isključivo pastoralnim i financijskim stvarima vezanim uz Međugorje. To temeljimo, osim na vjerodostojnim visokim izvorima, i na dva argumenta. Prvi je činjenica da je sam papa Franjo u Argentini imao dva svoja „Međugorja" u kojima je tako postupio. Franjo je javno pozvao na oprez svećenike i biskupe s obzirom na svetište u Salti i autentičnost ukazanja, ne zabranivši hodočašća u to svetište koje, kao i u Međugorje, godišnje pohode milijuni vjernika. K tome, tijekom jedne od svojih misa u Domu svete Marte u Vatikanu papa Franjo, baš kada je komisija za Međugorje na čelu s kardinalom Ruinijem predavala svoje izvješće, izrekao ciničnu tvrdnju kako „Djevica Marija nije šef poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke", aludirajući, po mnogima, na međugorske vidioce koji i dan danas, tri desetljeća nakon navodnih ukazanja, prenose Gospine poruke na traci kao „agencijske vijesti", pri čemu je Gospa atipično brbljava za dogmatski status i kultno mjesto koje ima u Crkvi i pučkoj pobožnosti. Naime, do sada je u Međugorju bilo više od 40.000 ukazanja, što je, priznat ćete, ipak malo čudno za jednu samozatajnu sveticu poput Djevice Marije. Drugi argument, budući da je sadržaj istraživanja o kojem je govorio kardinal Puljić tajan, je drugi relevantan, a dostupan izvor iz 1989. godine, jer je teško vjerovati da bi kardinal Ruini i ova komisija išli protiv nalaza komisije ondašnje Biskupske konferencije Jugoslavije koja je zaključila kako je navedeno u naslovu. Dakle, tekst koji slijedi oslanja se na neke dijelove Izvješća komisije koje je Biskupska konferencija bivše Jugoslavije proslijedila u Vatikan (studeni 1989.) i u kojima su sadržani neki razlozi zbog kojih Crkva odbija priznati vrhunaravnost međugorskih ukazanja („non constat de supernaturalitate"), odnosno činjenice zbog kojih ih treba primiti s oprezom. Isto tako, od velike koristi je i tekst dr. Mate Zovkića (inače, svećenik, čovjek kardinala Puljića), člana biskupove komisije za ispitivanje vjerodostojnosti ukazanja koju je neposredno poslije njih imenovao ondašnji mostarski biskup Žanić na čijem teritoriju su se ukazanja događala. Inače, u svijetu danas ima oko 2500 svetišta poput Međugorja koja čekaju priznanje nadnaravnosti ukazanja, pa, svjetovnim jezikom govoreći, imamo pravu „inflaciju" Gospinih ukazanja. Navedeni argumenti, kao i oni koji slijede, ne žele povrijediti ničije vjerske osjećaje, niti se postaviti navijački, već što vjerodostojnije prenijeti mišljenje i činjenice koje navode teološki stručnjaci, kao i relevantni visoki izvori koje spomenusmo.

Manipulacija vidiocima?

Dana 24. lipnja 1981. šestoro djece (Vicka, Marija, Ivanka, Mirjana, Ivan i Jakov) počelo je tvrditi da im se ukazuje Gospa. U vrijeme tih događaja župnik fra. Jozo Zovko nije bio u župi da bi potom, osmog dana nakon doživljaja djece, izjavio komisiji da je i sam imao viđenje Gospe te da se u savjesti osjetio ponukanim zaštiti ih od progona komunističkih vlasti. Nemalo potom jedna od vidjelica (Mirjana) članovima biskupove komisije ( dr. Puljić, dr. Zovkić) izdiktirala je u vrpcu kako od ukazanja ne bi bilo ništa „da nije bilo fra Joze". Ovaj izričaj može se shvatiti višestruko: da su vidioci bili nesigurni dok iza njih nisu stali fratri, ili da bez župnikove podrške ne bi uspjeli uvjeriti župljane u ukazanja. Ključna osoba u širenju međugorskog fenomena u prvim danima i godinama ipak nije bio fra Zovko već fra Tomislav Vlašić. On je prvi stigao među vidioce i podržao ih u njihovom doživljaju te počeo širiti Gospine poruke i voditi dnevnik ukazanja. Njegova uloga jasnije objašnjava ambivalentnu izjavu vidjelice Mirjane. Naime, tzv. „Vickin dnevnik ukazanja" upućuje na terminologiju koju Vicka ne može poznavati (djevojka nije teolog). Prof. Nikola Bulat koji je bio zadužen za analizu dnevnika ustanovio je da su mnogi dijelovi tog dnevnika upisivani naknadno, neredovito te da ne pripadaju Vickinom priprostom rječniku što ga je navelo da dijagnosticira falsifikat. Paralelno uspoređivanje izričaja vidjelaca i Vickinog dnevnika te knjiga i poruka koje su fratri pripisivali vidiocima komisiju je navelo na zaključak da se Gospa rado služi vokabularom fra Tomislava Vlašića, fra Ljudevita Rupčića i fra Joze Zovka. Tako npr. fra Vlašić radeći intervju s Mirjanom 1982., kada je imala „zadnji redovni susret s Gospom", i koji je razaslao prijateljima, piše kako Mirjana vidi Gospu „trodimenzionalno". Kada su je članovi komisije pitali što znači riječ „trodimenzionalno" ona nije znala odgovoriti jer ju ona nije upotrijebila, te da je to vjerojatno tako napisao fra Tomislav.

U ovoj točci, nabrajajući mnoštvo drugih dokaza, komisija je ustvrdila da se od početka ''ukazanja" radi o snažnom utjecaju fratara na djecu pri formuliranju viđenja i poruka. U daljnjim primjerima to će biti još vidljivije.

Sporna ozdravljenja i čudesa

Isti utjecaj još je vidljiviji kod najave „čudesa". U prvim mjesecima ukazanja roditelji i rodbina bolesnika išli su na ukazanja i molili djecu da pitaju Gospu o ozdravljenju svojih dragih. U prva tri slučaja u kojima su djeca prenijeli Gospinu poruku da će bolesnici ozdraviti, sva tri bolesnika ubrzo su umrla. Kad su se po župi počeli širiti podsmijeh i sumnja u „Gospina proroštva" fratri su sugerirali djeci da ne daju više izravne odgovore već ih formuliraju na sljedeći način, što su poslije vidioci činili redovito: ''Ako roditelji čvrsto vjeruju i ako se ukućani obrate, Gospa će sve učiniti da bolesnik ozdravi."

Budući da Crkva poznaje čudesna ozdravljenja te ona sama po sebi kao fenomen nisu sporna ako se uz njih priloži i liječnička dokumentacija, komisija je tražila da se tvrdnje o čudesnim ozdravljenjima na taj način i dokažu. Tako se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: „Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje neka traži dokaze!" No potvrda je stigla uskoro.
Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju. Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti. No problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala od nikakve bolest očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Sljedeće sumnjivo proroštvo koje bilježi komisija odnosi se na rat u Hrvatskoj i BiH. U trenucima neizvjesnosti kada je jugoslavenska vojska zveckala oružjem u Bosni i Hrvatskoj vidioci su na upite vjernika prenosili poruke kako „na ovim područjima rata neće biti". Kad je do rata ipak došlo, a rijeke krvi počele teći Hrvatskom i Bosnom, širitelji Gospinih poruka interpretirali su da se to dogodilo zbog nevjere biskupa, svećenika i naroda u Gospine poruke. Uz to, kad je rat počeo, širitelji poruka su proricali kako rat neće trajati dugo. Nažalost i tu su pogriješili, krvoprolića su se protegnula godinama.

Ponekad, uhvaćeni u kontradikcijama, međugorski vidioci služili su se i izbjegavanjima istine. Preteško bi, možda, bilo reći lažima. No prosudite sami.

Od početka ukazanja vidoci su govorili o znaku koji se ima postaviti na mjesto ukazanja. Komisija je zamolila vidioce da opišu taj znak, zatvore u kovertu, predaju biskupu te kada se znak ispuni koverta će biti otvorena i provjerena istinitost. Puljić i Zovkić bili su zaduženi da takvu izjavu uzmu od vidioca Ivana koji je tada bio sjemeništarac kod franjevaca u Visokom (put ka svećeničkom zvanju ubrzo je napustio zbog loših ocjena i „ležernog" pristupa studiju). Ivan je to i učinio, napisao na papir u čemu će se sastojati spomenuti znak, predavši jednu kovertu komisiji a drugu, kopiju, jednom svom profesoru kako bi se izbjegla mogućnost manipulacije. Potom su Puljić i Zovkić krenuli uzeti istu izjavu i od ostalih vidioca. Kada su došli do Mirjane koja je tada živjela u Sarajevu, ona je odbila dati spomenuti opis govoreći kako je to Gospa zabranila. Ipak, potom je priznala da joj je to sugerirao fra Ivan Dugandžić koji je znao za Puljićevu i Zovkićevu nakanu. No Ivanovo svjedočanstvo bilo je dovoljno.

Naime, toga dana, 9. svibnja 1982., Ivan je pred komisijom na papir napisao da će na mjestu ukazanja čudesno niknuti crkva. Kako se to nije dogodilo, Ivan je lagao da je komisiji predao prazan papir, što je jednostavnim uvidom bilo utvrđeno kao laž. Nažalost, ovu Ivanovu kontradikciju prihvatio je ugledni mariolog Rene Laurentin i u svojoj knjizi razvio vrlo „neobičnu" egzegezu praznog papira, nastojeći ovu kontradikciju, doslovce na silu, interpretirati u korist autentičnosti Međugorja. O Laurentinu i njegovim motivima je, barem u ovom kontekstu, nepotrebno govoriti. Dovoljno je reći, kako je nedavno donio vatikanolog Andrea Tornielli, kako Laurentin tvrdi da je, inače tajan nalaz komisije na čelu s kardinalom Ruinijem kojega upravo razmatra papa Franjo, utvrdio da u slučaju Međugorja „nema dokaza o prijevarama ili podvalama". Ako je nalaz komisije tajan, onda nije jasno kako Laurentin zna njegov sadržaj, možda mu je javila Gospa. Mi smo se u našem istraživanju ipak oslonili na ''zemaljske izvore".

''Navijačka Gospa"

Zadnja vrsta argumenata odnosi se na, u najmanju ruku, čudno ponašanje „Gospe" u sukobu oko podjele župa između dijecezanskih svećenika i fratara koja se trebala izvršiti po dekretima Svete Stolice iz 1967. i 1975., što su neki fratri odbijali prihvatiti. Vicka je zamoljena da upita Gospu što ona misli o tome, te je prenijela kako će se spor riješiti brzo i mirno, gotovo sam od sebe. Ali „Gospa" je promijenila mišljenje. Nakon što dva fratra (fra Prusin i fra Vego) nastavili djelovati na filijalama koji su prema spomenutom dekretu Svete Stolice pripale biskupijskim svećenicima, vidioci 3. travnja dolaze biskupu Žaniću tvrdeći da ih je „Gospa" ukorila što prvi put nisu rekli istinu (da će se sve riješiti brzo i mirno). „Gospa" sada traži da biskup ostavi na miru spomenute fratre jer su u pravu. No u pozadini „Gospine" promjene mišljenja stajao je fra Tomislav Vlašić koji je biskupu dao pisanu izjavu u kojoj preuzima odgovornost za prvotnu „konvencionalnu laž" vidilaca koju im je sugerirao, kaže, iz straha da bi zbog „istine" biskup mogao osporiti autentičnost ukazanja. Od tog trenutka „Gospa" definitivno u svojim ukazanjima staje na stranu fratara, premda se ponašaju protiv volje najviših crkvenih autoriteta i odredbi Vatikana. Kulminacija je nastupila prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna ako se ne obrati u slučaju Međugorje i ako ne prestane „progoniti" fratre. Cijela ova sapunica vezana za „Gospino" navijanje za fratarski neposluh razriješili su sami zagovornici Međugorja kada je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi. Ako su, dakle, cijelo vrijeme fratri krivo razumjeli i interpretirali „Gospu" tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Što je komisija i učinila.

Osim toga, dr. Zovkić, onako "usput", spominje vrlo „zanimljivo" moralno svećeničko i redovničko ponašanje nekih glavnih zagovornika i širitelja međugorskog fenomena, no svrha njegovog teksta nije baviti se „pikanterijama" koje su vrlo diskretno naznačene u stilu: sapienti sat! Isto tako, uz dužan respekt prema svakome, ne treba zanemariti ni financijske učinke slučaja Međugorje koji kod nekih sigurno dodatno pojačavaju „vjeru"u Gospina ukazanja i borbenost spram sumnjičavosti crkvenih autoriteta. Danas je taj novac, a radi se o milijunima i milijunima eura, podosta izvan kontrole, što nije drago ni Vatikanu, koji je slične slučajeve u Italiji rješavao tako, kako bi novac stavio pod nadzor, da je svetište imenovao sjedištem biskupije i uz pomoć biskupa kojeg bi postavio, silne količine novca učinio transparentnim. Financijska moć Međugorja pokazala se napose, Bogu hvala, tijekom rata kada je samo preko „The Međugorje Network" iz Engleske (podatak iznio fra Oreč na jednom simpoziju Hrvatskog mariološkog instituta) koji vodi jedan obraćeni Židov, u kratkom vremenu pristiglo oko 10.000.000 DEM raznorazne pomoći. Takvih i sličnih organizacija ima mnoštvo. Inače, poznato je, da bogate pristalice međugorskog pokreta financiraju po svijetu promidžbenu i izdavačku djelatnost čemu treba zahvaliti planetarnu popularnost ovog malog, nekad siromašnog, hercegovačkog sela. Unatoč svim ovim nelogičnostima, nadu da bi Sveta Stolica mogla priznati autentičnost Gospinih ukazanja od strane bivšeg i sadašnjeg pape, podgrijao je bečki kardinal Schoenborn, inače bliski prijatelj pape Ratzingera, koji je kao do tada najviši prelat Katoličke crkve iznenada pojavio u Međugorju i o svetištu govorio afirmativno (obraćenja, ozdravljenja), ali i suzdržano (vrhunaravnost ukazanja) što je izazvalo bijes biskupa Perića jer je kardinal, prema njemu, samo produlji razdore među fratrima i nadležnim biskupom.

No vratimo se novcu. Budući da će Vatikan u slučaju Međugorja ići, kako to inače radi, diplomatski, tražeći kompromis među „sukobljenim stranama", tj biskupom Perićem i dijelom fratara, stvari će riješiti slično kao u spomenutom talijanskom modelu. Naime, papa Franjo će, kako sada stvari stoje, izuzeti Međugorje iz jurisdikcije biskupa Perića i učiniti ga prelaturom te dovesti upravitelja. Neki fratri na tu mogućnost već likuju, kao na svoju pobjedu, no previđaju da to znači i vatikansku kontrolu nad novcem koji će ići u Vatikan, a radi se o ogromnim svotama. Na financijsku netransparentnost papa Franjo je alergičan, kao i prethodnik mu, pa bi Međugorje i sav taj silni novac izvan kontrole trebalo biti riješeno u paketu u kojem je već Franjo počeo u tzv. „Vatikanskoj banci" nakon silnih skandala oko pranja novca i drugih marifetluka koji su teško narušili vjerodostojnost Crkve, a gdje je važnu ulogu papa Franjo ovih dana povjerio i našem kardinalu Bozaniću. Ukratko, papa Franjo ima tešku zadaću koju bismo mogli slikovito opisati: Kako spasiti novce, a ne rastjerati ovce.

Gospa međugorska obratila je mnoge

Zbog svih navedenih činjenica logična je suzdržanost Crkve prema ukazanjima u Međugorju unatoč, ponekad agresivnim, negodovanjima štovatelja međugorske Gospe širom domovine i svijeta. No, na to treba ukazati, Crkva nema ništa protiv molitava i obraćenja koja se mogu i ondje dogoditi po Bogorodičinom zagovoru. To je bitno razlikovati: Crkva ne osporava pobožnost u međugorskom svetištu već jedino vrhunaravnost Gospinih ukazanja. K tome, privatne objave i ukazanja u Crkvi, pa tako i međugorska, nisu obvezujuća. Uz njih pristaje ili ne svaki vjernik sukladno vlastitoj savjesti i nauku Crkve. Bilo kako bilo, moleći se u Međugorju mnogi su ljudi diljem svijeta promijenili iz temelja svoj život nabolje, spasili se od zla, poroka, droge..., pa je u tom smislu Međugorje pozitivan fenomen, i ne treba braniti narodu hodočašća tamo, kako su to pokušavali neki radikalniji protivnici ovog fenomena. No na temelju navedenog, premda ne znamo sadržaj istrage koje je proveo kardinal Ruini i predao papi Franji početkom ove godine, naš izvor je potvrdio da papa neće priznati vrhunaravnost međugorskih ukazanja, a ako se kojim čudom i dogodi suprotno, neka radikalna „promjena smjera" u kratko vrijeme, bio bi to doista nevjerojatan preokret s obzirom na sadašnje stanje stvari. Zato, dok se uskoro papa Franjo, odnosno nadležna Kongregacija ne oglasi, razborito smatramo da će priznanje autentičnosti više od 40.000 Gospinih ukazanja, kao da je Gospa „poštanska službenica", i dalje ostati tlapnja.

Zato je za žaliti zbog cijelog tog spektakla koji se i dan-danas ponekad događa u Hercegovini i mnogim njenim župama pri čemu se ne preza ni od uvlačenja svetinja u čisto ljudske strasti i podmetanja. A ne treba biti niti suzdržan u ocjeni sasvim profanog karaktera da situaciju cijelo vrijeme otežava i „sveti biznis" jer se u Međugorju okreće golemi novac izvan kontrole. U svemu tome Gospi je sigurno (bilo) najteže. A i biskupu Ratku Periću, ozbiljnom teologu, marljivom istraživaču i istinoljubivom pastiru, kojemu je Međugorje skratilo život za barem pet godina unatoč njegovim „genima kamenim".

dnevno.hr