Dragan Zovko: Moj otac je odveden iz zatvora u Ljubuškom i ubijen u Vrgorcu

Jedno sasvim obično hercegovačkih selo, koje je u prošlosti bilo puno življe nego danas.

Uzroke za takvo što treba tražiti u nekoliko razloga. Prvi od njih svakako je vezan za događaje s kraja II. svjetskog rata i poraća kada je skoro svaka obitelj u ovom mjestu, kao i u čitavom tom kraju, izgubila nekoga od svojih najbližih, dok ostale razloge treba tražiti u kasnijim odlascima na „privremeni rad", koji su se u konačnici pretvarali u trajno iseljavanje.

Susjedni Čerin, sjedište župe Sv. Stjepana, kojoj pripadaju i Čalići, poznat je po tome što su partizanske vlasti u veljači 1945. iz tamošnje župne kuće odveli fra Martina Soptu, profesora u širokobriješkoj klasičnoj gimnaziji, koji se tamo bio sklonio, i ubili na nepoznatom mjestu. U određenim dokumentima Čerin se spominje i kao jedan od tajnih punktova OZN-e, koji je uspostavljen puno prije studenoga 1944. i dolaska partizana u ove krajeve. Inače, tijekom siječnja 1945. u Čerinu je bilo zapovjedništvo jednog od bataljuna IV. dalmatinske partizanske brigade, dok je stožer brigade, na čelu sa zapovjednikom Ivanom Gaćom, do početka operacije "Bura" i naglog i neorganiziranog povlačenja prema Vrgorcu 27. siječnja 1945. bio smješten u Čitluku.

Župa Čerin, odnosno selo Čalići, počeli su se spominjati i ovih dana, odnosno nakon pronalaska masovne grobnice na Novom groblju u Vrgorcu. Razlog spominjanja leži u činjenici da se među žrtvama koje su partizani pobili na tom mjestu, sudeći prema nekoliko iskaza, nalaze posmrtni ostaci triju osobe iz ovog mjesta.

Kako bismo razgovarali s nekim od članova obitelji žrtava čije se kosti nalaze u masovnoj grobnici, posjetili smo Čaliće. Pokušali smo prvo s obitelji Luburić, iz koje su odvedene dvije ženske osobe i pogubljene u Vrgorcu. Međutim, doznali smo kako u Čalićima više ne živi nitko iz te obitelji pa smo pokušali tražiti dalje.

Tako smo stupili u kontakt sa Draganom Zovkom, sedamdesetogodišnjakom, čijeg su oca Nikolu partizani najprije zatvorili u središnjem zatvoru OZN-e u Ljubuškom i koncem siječnja 1945., zajedno sa još četrdesetak osoba iz ovog dijela Hercegovine pogubili na Novom groblju u Vrgorcu.

-Moj otac je bio civilna osoba i nije imao nikakve veze s ustaškim pokretom niti uopće s politikom, kaže nam Dragan odmah na početku razgovora, ističući da nije pripadao ni jednoj vojsci.

-Imali smo mlinicu u polju i živjeli od toga i zemljoradnje. Prema pričanju moje majke bio je oduševljenjem uspostavom Hrvatske države. Pošto je bio vjernik nije bio oduševljen komunizmom i Jugoslavijom kao ni većina ljudi ovog kraja, kaže sedamdesetogodišnji Dragan Zovko

Što se u biti dogodilo s vašim ocem, kako je sve počelo?

-Čim su partizani došli na Čerin, njega su pozvali na razgovor ali su ga brzo i pustili. Procijenio je da će se problemi nastaviti pa je otišao kod rodbine u Biograce, koji su u to vrijeme bili van dometa partizana. Poslije određenog vremena partizani su zauzeli i to selo i njega uhitili. Zajedno s njim uhićen je i doveden u zatvor u Čitluku Ivan Ivka Primorac iz Jara ali je uskoro pušten, dok je moj otac prebačen u zatvor u Ljubuškom. Obitelj je od nekih ljudi kasnije doznala da su garanciju za Primorca potpisali Sudari, naši domaći Srbi iz Biograca, koji su cijeli rat tu živjeli.

Je li još tko od sumještana bio u to vrijeme zatvoren?

Jesu mnogi. Neki su kasnije pušteni ali se većini gubi svaki trag. Tada se isto uhićene dvije žena, od Luburića, iz našeg susjedstva od kojih je jedna bila u visokom stadiju trudnoće. Otišle su bile malo dalje od kuća ukupiti drva. Partizani su ih presreli u šumi, optužili da su neprijateljski kuriri i odveli u zatvor u Ljubuškom. Nikad ih više, kao ni mog oca, nitko nije vidio.

I tako je obitelj čekala?

-Moja majka, zajedno s nas četvero djece, trudna je čekala povratak oca. Prolazilo je vrijeme. Prošle su borbe oko Ljubuškog, Širokog Brijega i Mostara, rodio se moj brat Nikola, rat je završio, ljudi su se bijedni i jadni počeli vraćati svojim kućama a mog oca nema. Majka i rodbina nisu ni smjeli nikog ni pitati što je bilo s njim. Bojali su se da će partizanska vlast i njih odvesti pa što će onda od nas sirotinje biti. Nakon dosta vremena do nas je došla vijest da mi je otac ubijen kod Vrgorca. Ništa drugo u prvom trenutku nismo doznali, niti je tko smio o tome naglas govoriti.

- Kakve su bile prve informacije o sudbini vašeg oca do kojih ste došli?

Puno je vremena prošlo kad je obitelj doznala da je moj otac viđen u koloni civila povezanih žicom, koju je partizanska oružana pratnja iz Ljubuškog vodila prema Vrgorcu i tamo pobila. Pošto su takve vijesti došle s više strana postali smo svjesni što se dogodilo.

I više nikakvih vijesti?

-Tek puno godina kasnije, kad je komunistički teror malo popustio i više nije za izgovorenu riječ letjela glava s ramena, odlučio sam preuzeti rizik na sebe i doznati što se dogodilo s mojim ocem. Želio sam doznati gdje su mu kosti i zapaliti mu svijeću, što i priliči djetetu koje je u trenucima kada je on odveden imalo svega četiri godine.

Jeste li što tada doznali?

-Opet sam dobio potvrdu informacije da su mi partizani odveli oca iz zatvora u Ljubuškom i zajedno s većom skupinom civila ubili na nekom groblju u Vrgorcu. Točno mjesto na kojem je ubijen nisam doznao ali sam doznao na koji je način završio u zatvoru.

-Je li bio suđen ?

-Ma, kakvo suđenje! Njega je na popis stavila ovdašnja partijska organizacija za koju nitko do dolaska partizana nije znao ni da postoji. Proglasili su ga ustašom, što je potpisalo petnaest komunista, odbornika i tih njihovih tajnih članova ili kako su se već zvali. To nije bila istina, jer on nije bio ni u jednoj vojsci. Lažno su ga optužili i poslali u smrt na pravdi Boga.

Dakle, doznali ste tko su ljudi koji su potpisali?

-Naravno da sam doznao. To su bili poratni partijski činovnici koje je komunizam kasnije nagradio raznim privilegijama ali im ja ne bi sudio, niti bi im imena javno spominjao. Zna se tko je poslije rata bio šef partije na Čerinu, tko u Čitluku, tko u Čalićima, tko u drugim selima ... sve to ovaj narod zna. Oni su čekali dolazak partizana s popisima „narodnih neprijatelja" i čim su partizani došli počela su uhićenje i nestanci ovdašnjih ljudi. Tako je bilo. Partija je sudila! Tko je bio izvršitelj - e to ne znam!

Kakav je bio odnos prema vama kasnije?

-Jadan i bijedan. Za vrijeme postojanja Jugoslavije obitelj je bila šikanirana i potlačena. Kad smo išli u školu, u vojsku i tražili posao nismo smjeli ni kazati čiji smo. Cijelo vrijeme su nas označavali kao ustašku obitelj a nas kao ustašku djecu. Dok sam bio nejak šutio sam. Kasnije sam znao negodovati. Čak sam jedne prigode u Čitluku jednom „odbrusio" da to nije istina, govoreći mu ako ne vjeruje meni neka pita svog ćaću, koji je poznavao moga oca i koji bolje od mene zna što je bila istina. Razumijem ja da su oni morali tako govoriti. Da su kazali istinu onda bi automatski priznali da su pobili nevine ljude a to bi u ono vrijeme bila vrlo opasna izjava. Što im je bio kriv moj otac? Što su im bile krive ove dvije Luburića žene iza kojih je isto ostala sirotinja?

Je li do kakvih promjena došlo početkom devedesetih ?

-Kako nije. Smjeli smo normalno govoriti. Nismo se više bojali prisluškuje li netko pred kućom dok navečer razgovaramo.

-Što je bilo s onima koji su krivo svjedočili u slučaju vašeg oca?

-Neki su ranije pomrli, neki su i dočekali nestanak Jugoslavije. Tih godina oni su živjeli u strahu, bojali su se i svoje sjene. Bojali su se da će im se ovaj narod početi osvećivati za sva nedjela koja su mu nanijeli. Jedan od njih mi je neposredno prije smrti čak došao u kuću tražeći neku vrstu oprosta. Jadikovao je ali ne zbog onog što je činio, nego zbog činjenice da je izgubio moć koju mu je partija davala i postao nitko i ništa, obična ljudska jedinka koje su se čak i njegova rođena djeca odrekla. Rekao sam mu da ja nisam taj koji sudi. To može samo jedan, pred koga ćemo svi na kraju otići.

-Nakon svega, nikad niste razmišljali o osveti?

-Ma, kakvi! Evo vam moja dva sina. Neka vam oni kažu što sam im rekao početkom devedesetih, pred sam početak rata, kad su bili mladi momci.

Što ste im rekli?

- Rekao sam im da je očito kako dolazi novo vrijeme u kome se progonjeni može vrlo lako prometnuti u progonitelja. Ipak, mi ne smijemo dozvoliti da do toga dođe. Mi nismo kao oni. Mi smo vjernici katolici koji ne smiju mrziti, ne smiju lagati, niti se smiju osvećivati. Tu je ta razlika između vjernika i nevjernika, između katolika i komunista, između Hrvata i Jugoslavena.

Kako ste primili vijest da je masovna grobnica na Novom groblju u Vrgorcu napokon otvorena?

-A kako ću primiti. Kao i svako dijete koje će nakon tolikih godina napokon dočekati prigodu dostojno pokopati svoga oca i zapaliti mu svijeću. San mi se ostvaruje nakon tolikih godina, zaključio je Dragan Zovko dok je brisao suze s lica.

Piše:Damir Šimić | HR svijet