Katarina Zovko Ištuk: Hercegova zemlja

Ti zemljo draga i divlja i pitoma,
što u tebi rodih se ja, siromašno djete sa sela,
ti što kucaš u damarima moga srca
i što me tuđina iz tebe, za ruku odvela.

Ti zemljo kamena, molitve i znamena,
ti što sjajiš u iskri zjenice oka mog,
ti što si se utkala u moju dušu,
ne želim se odreći ni pedlja bogatstva tvog.

Ti koja si zaodjenuta ponosom i prkosom,
ti koju je rušila tuđa vojska,
ti koja si ostala i opstala,
ti koju štiti i čuva, Gospa Međugorska.

Ne želim okončati negdje u tuđini,
želim se vratiti svome domu, djedovini,
želim se vratiti tamo gdje mi preci leže,
za taj kraj me moja sveta povijest veže.

Pradjedovi moji dali su na znanje,
da se vjerno čuva to naše imanje,
u kamenu škrtom oni su gradili,
da bi mi imali, da bi sretni bili.

Unuci su moji pitali me često:
Odakle sam došla, koje je to mjesto?
Hercegova zemlja, to se mjesto zove
i vračam se tamo iz tuđine ove.

Vratite se i vi na ognjište naše,
to su želje pradjedova, a i bake vaše,
jer vam i ja djeco vječno živjet neću,
vratite se da možete upalit nam svijeću.

Katarina Zovko Ištuk 29.03.2017