Prof. Zdenko Klepić: Žao mi je izvrsnih studenata koji ne mogu naći posao

U državi i regiji koja se nalazi na dnu europskih i svjetskih ljestvica kada su u pitanju ekonomija i uvjeti poslovanja, razmjena pozitivnih priča i iskustava nam je svima izuzetno potrebna. Sigurni smo da ćete se iznenaditi koliko uspješnih ljudi živi oko nas. Neke od tih osoba poznajete, za neke niste nikada čuli. Možda vas nečija priča ili odgovor potakne da pokušate napraviti nešto slično, ili više. Klub menadžera danas predstavlja Zdenka Klepića, sveučilišnog profesora na Ekonomskom fakultetu u Mostaru.

Prof. Zdenko Klepić je rođen 24. prosinca 1963. godine u Bugojnu od roditelja Pere i Ane. U Bugojnu je završio osnovnu i srednju ekonomsku školu.

Profesor ste na Ekonomskom fakultetu u Mostaru. Koje predmete predajete?

Da, već pet godina sam u zvanju izvanrednog profesora na Ekonomskom fakultetu, na kojem sam, prije toga proveo i nekoliko godina kao asistent, a nakon toga docent. Već desetak godina na prvom ciklusu obrazovanja predajem Osnove menadžmenta i Poduzetništvo. Na smjeru Menadžment na višim godinama predajem menadžment neprofitnih organizacija, korporativno upravljanje i vodstvo. Prije nekoliko godina uveli smo još jedan predmet Obiteljski biznis, koji također predajem. Na nekim drugim fakultetima na Sveučilištu u Mostaru predajem i menadžment ljudskih resursa, dok na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Zenici predajem Projektni menadžment. Nekoliko godina sam predavao i na Ekonomskom fakultetu u Bihaću, kao i na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

U želji za uspjehom, iz Bugojna ste došli živjeti i studirati u Mostar gdje ste se ostvarili kao kompletna osoba. Koje godine ste došli i kako je sve počelo?

Ja sam u želji da studiram ekonomiju i da treniram karate, koji sam već nekoliko godina trenirao u Bugojnu, došao u Mostar. Budući je u tome vremenu bilo obveza služenja vojnog roka od godinu dana, prije fakulteta sam se 1981. godine, završivši srednju školu u Bugojnu upisao na Ekonomski fakultet u Mostaru i otišao godinu dana u vojsku. Nakon odsluženja vojnog roka, od početka akademske 1982. započeo sam studij koji je trajao do 1986. kada sam diplomirao.

Sjećate li se svojih studentskih dana? Gdje ste stanovali?

Kako da ne. Rekao bih da se sjećam svakog dana ili svakog trenutka iz tog perioda. Kada sam tek došao u Mostar, stanovao sam u privatnom smještaju prve dvije godine studija, nakon čega sam prešao u studentski dom, gdje sam bio do završetka studija.

Kakvi su tada bili studentski dani?

Za vrijeme studija redovito sam bio na predavanjima, te sam redovito učio, što je umnogome olakšalo da uvijek u roku mogu položiti ispite. Također sam puno vremena provodio na treninzima, a nakon treninga u druženju s prijateljima. U svakom slučaju, učenje i treninzi karatea su obilježili taj dio moga života.

Možete li se prisjetiti nekih mladenačkih zgoda i nezgoda?

Mnogo toga je vezano za moga najboljeg prijatelja i „cimera" Velimira Kukobata, koji danas živi i radi u Banja Luci, s kojim sam se najviše družio za vrijeme studija, te dijelio s njim i dobro i zlo, tako da je bilo mnogo zgoda i nezgoda kojih se rado prisjetimo kada se sretnemo ali ne mislim da su zanimljive drugima pa ih ne bih niti iznosio.

Kakvi su studenti danas i sam sustav obrazovanja? Je li u vremenu Vašeg školovanja bilo bolje?

Nikako. Danas, kao i u svakom vremenu ranije ima izvrsnih studenata. Razlika je u tome što su današnji studenti puno educiraniji u odnosu na nas kada smo studirali. Studenti danas znaju strane jezike, puno putuju, upoznaju ljude, prostore, kulture, poznaju informacijske i komunikacijske tehnologije, slobodniji su u komunikaciji, nemaju straha od nepoznatoga, i mnogo drugoga, čega u našem vremenu studija nije bilo. Nikako ne mislim da je nekada sustav bio bolji, naprotiv, mnoge stvari su izmijenjene na bolje, od uvjeta studiranja, nastavnih planova i programa, pa sve do nastavnog kadra koji je uglavnom na visokoj razini sa znanjem i načinom rada sa studentima.

Sjećam se nekih, po mome osobnom mišljenju izrazito loših profesora i lošeg načina rada sa studentima. Na primjer, nekih profesora koji dođu na predavanje i onda nam diktiraju po dva ili tri sata, a mi pišemo, što mi tada, ali ni danas nije imalo nikakvog smisla, ali bilo je i izvrsnih profesora koji se i danas rado sjećam, koji su znali spojiti teoriju i praksu i prenijeti nam znanje, što je nama studentima bilo najkorisnije i najdraže. Mnogih negativnih primjera ima i danas, samo vjerojatno manje. Ja takvo ponašanje niti razumijem niti mogu prihvatiti. Nastojim da ono što je u mom slučaju bilo negativno ne ponavljam na studentima.

Studentima kojima predajete često organizirate posjete poduzećima. Koliko je to bitno?

Ja mislim da se studenti moraju upoznati s praksom i da je potrebno još više ojačati povezanost fakulteta s gospodarstvom, kao i sa javnom upravom, kako bi u praksi vidjeli i čuli od poduzetnika i menadžera što se stvarno događa u realnom svijetu. Znate, kada vide u praksi da je netko ostvario određeni poduzetnički pothvat, te kada od te osobe ili od menadžera u poduzeću čuju kako i na koji način je to urađeno, kakvi su problemi ali i pozitivne strane tog pothvata, mislim da je to jako vrijedno kao nadopuna na teorijska znanja koja dobivaju.

Mislim da se što prije treba uvesti i studentska praksa kako bi studenti za vrijeme studija određeno vrijeme proveli upoznajući se i učeći u praksi, kako bi po završetku studija bili spremniji za uključivanje u rad. Ovo nije samo moje mišljenje nego i većine gospodarstvenika s kojima sam u svakodnevnoj komunikaciji jer je to dio nekoga moga i privatnoga ali i službenoga okruženja u kome se krećem. Pored fakulteta i nastavnog osoblja, te studenata, trebala bi se u ovom pravcu usmjeriti i javna uprava s izmjenama određenih propisa i potporom, ali i gospodarstvo koje će u konačnici imati najviše koristi od ovoga.

Prije nekoliko dana smo sa preko 100 studenata posjetili poduzeća Grafotisak i Violetu u Grudama, FIS i Etno selo Čardaci u Vitezu. Također, jako bitnim mi se čini gostovanje ljudi iz prakse na fakultetu na nastavi. Svojim studentima u kontinuitetu na predavanje dovodim ljude iz prakse (ministarstva, razvojne agencije, udruženja poduzetnika, gospodarske komore, poduzetnici, menadžeri, i mnogi drugi. Prethodnih tjedana smo imali i gosta iz Njemačke, gospodina Mullera, te gosta iz Japana gospodina Koruda iz Japanske razvojne agencije JICA, u suradnji s REDAH-om - Agencijom za razvoj Hercegovine. Već deset godina, u kontinuitetu na fakultetu u okviru kolegija Poduzetništvo, imamo natjecanje za izradu najboljeg poslovnog plana i najbolju poslovnu ideju studenata. Posljednjih nekoliko godina ovo radimo s Tehnološkim parkom Intera uz financijsku potporu Njemačke razvojne agencije GIZ, ali i ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta, REDAH-a, i drugih. GIZ je studentima također organizirao i dodatnu edukaciju.

Kakvi su po Vama bh poduzetnici i poduzetnička klima u BiH?

Što reći za poduzetničku klimu kada se na svim tablicama koje se objavljuju i kojima se ocjenjuje ambijent u BiH nalazimo ispod 100-tog mjesta. Problemi s nerazvijenošću, velikom nezaposlenosti, nedostatkom investicija, lošom vanjskotrgovinskom bilancom, veliki problemi u registraciji poduzeća, dobivanju građevinskih dozvola, priključenja električne energije, problemi u plaćanju poreza i drugih nameta, i mnogi drugi problemi, opterećuju početak poslovanja i poslovanje poduzetnika. Politička i pravna neizvjesnost je također jedan veliki teret za investiranje, kako domaćim tako i stranim investitorima, kao i nepostojanje i neusklađenost strateških razvojnih dokumenata na svim razinama.

Potrebno je napraviti niz reformi kojima bi se poboljšao ambijent i na taj način olakšalo i omogućilo novo ulaganje i investiranje. Nadam da će konačno nova vlast imati mogućnost, ali i snagu da se bavi reformama, mada čini mi se da im se to raznim podmetanjima i igrama onemogućava, te da će biti prisiljeni baviti se perifernim stvarima, tj. samim sobom.

Poduzetnici su izvrsni s obzirom na uvjete u kojima djeluju. Mogu se navesti brojna suvremena i jaka poduzeća, koja su konkurenta i na svjetskom tržištu i koja uspješno izvoze svoje proizvode. Također, država mora više raditi na zaštiti domaće proizvodnje i poticanju potrošnje domaćih proizvoda kako bi se poduzećima omogućilo da u određenom vremenu ojačaju, kako bi postali konkurentniji na sve otvorenijem tržištu. Nadam se također da će u budućnosti biti više poduzetnika koji kreću u poduzetnički pothvat jer su prepoznali poslovnu priliku, nego onih koji kreću u poduzetništvo iz nužde.

VELIKA LJUBAV- SPORT

Aktivni ste i u sportu. Uspješno obnašate i nekoliko funkcija u sportskom svijetu. Možete li ih navesti?

Ja sam nekadašnji aktivni sportaš u jednom od najtrofejnijih sportova- karateu, a već godinama sam trener i sportski radnik. Zajedno s bratom Miroslavom i nekim prijateljima sam 1994. godine osnovao Sveučilišni karate klub Neretva iz Mostara, te sam Predsjednik kluba već dugi niz godina. Također sam i Predsjednik Karate saveza regije Hercegovina, Karate saveza Federacije BiH WKF, te na državnoj razini dopredsjednik Karate saveza. Ustvari, ja i brat radimo zajedno, a uloge u svemu tome nisu ni bitne. Interes sporta, sportaši i ciljevi koje smo postavili su na prvom mjestu. Obojica smo nositelji majstorskog zvanja u karateu crni pojas 6. dan.

Na manifestaciji 'Izbor sportaša godine 2012.' proglašeni ste i najboljim sportskim djelatnikom Grada Mostara. Što Vam znači to priznanje, kao i sva ostala koja ste dobili?

Priznanje mi znači puno, mada iskreno, najveća priznanja su mi rezultati koje postižu natjecatelji kluba i klub, a aktualni smo prvaci države u ženskoj konkurenciji ekipno u borbama i viceprvaci u muškoj konkurenciji ekipno. Svih ovih godina imamo veliki broj osvajača europskih i svjetskih medalja, tako da su mi najdraža priznanja kada netko od mladih osvoji medalju na međunarodnoj sceni. Ipak, najveće mi je zadovoljstvo što mi je kćerka Iva već godinama prvak i reprezentativac BiH. Brat Miroslav je izbornik seniorske reprezentacije, a nećak Ivan je također aktualni prvak BiH do 21 godine, tako da imamo i tu obiteljski dimenziju u svim klupskim uspjesima.

Radili ste u Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu obrane. Kakva iskustva nosite iz tog vremena?

Ja sam nakon što sam završio Ekonomski fakultet, nekoliko godina prije rata počeo raditi u MUP-u kao inspektor za gospodarski kriminal, nakon čega sam radio razne poslove i razvijao se u karijeri. Obnašao sam različite dužnosti i bio Načelnik MUP-a u Bugojnu i Mostaru, te radio brojne druge poslove.

Od početka rata sam bio pripadnik HVO-a, a u Ministarstvu obrane u Sarajevu sam bio nekoliko godina nakon rata. Prije petnaest godina sam na vlastiti zahtjev napustio posao u Ministarstvu obrane da bih se posvetio radu u gospodarstvu i na fakultetu, za što sam se godinama i obrazovao, mada sam napredovao i dobio čin brigadnog generala, na koji sam također iznimno ponosan.

Ono što sam proživio u tom vremenu, a to je vrijeme pred rat, u ratu i neposredno poslije rata, kao i svima drugima je promijenilo cijeli život. Iskustva koja imam iz toga vremena su velika i ista su mi koristila i koriste u mome razvoju i u gospodarstvu, ali i na fakultetu. Mislim da se to vrijeme i iskustvo ne mogu mjeriti ni s čim drugim i da je nezamjenjivo. Iskustvo u radu s ljudima, bez obzira radi li se o onima na čijem sam čelu dugo godina bio ili onima s kojima sam radio u različitom vremenu, okolnostima ili na različite načine, brojni suborci, prijatelji, suradnici i poznanici su veliko i nezamjenjivo bogatstvo koje imam i imat ću cijeli svoj život. To me na neki način obilježilo i čini drugačijim od većine mojih kolega koji imaju sveučilišnu karijeru. Nositelj sam visokih vojnih odličja za sudjelovanje u domovinskom ratu.

OBITELJ

Sjećate li se djetinjstva u Bugojnu. Kakvo je ono bilo?

Sjećam se svakako kao i svi drugi ljudi. Veoma rano sam krenuo u osnovnu školu, u šestoj godini, i nekako sam uvijek bio malo povučen i tih. Nije bilo lako sa znatno starijima u razredu. Život na selu, pješačenje u školu i igre s djecom su ono što je karakteristično za taj period. Bio sam treći od nas četiri brata, koje je uglavnom odgajala majka, jer je otac kao i mnogi drugi, da bi prehranio obitelj zarađivao kruh u Njemačkoj. Išao sam u srednju ekonomsku školu i u tom vremenu počeo trenirati karate, a kuća je bila na jednoj strani grada, a škola i sportska dvorana na drugom kraju, tako da se većinom pješačilo do škole i dva puta dnevno, tj. u školu i na trening.

I sami danas imate obitelj. Tko je čini?

Supruga Mirjana iz Međugorja, diplomirana ekonomistica, dugogodišnja šefica računovodstva u Općini Čitluk, s kojom sam se družio, a potom i zabavljao za vrijeme studija, te se nekoliko godina nakon toga i vjenčao. Imamo sina Peru koji se bavi programiranjem, te je zaposlen u jednom mladom i perspektivnom privatnom poduzeću koje se bavi informacijskim tehnologijama. Također, imamo kćerku Ivu koja je izvrstan student druge godine ekonomskog fakulteta.

Iva i Zdenko Klepić

Osim znanja iz ekonomije, prenosite i ono iz karatea. Bave li se Vaša djeca sportom?

Kćerka Iva je već dugi niz godina prvakinja BiH u karateu i reprezentativka. Aktualna je prvakinja BiH do 21 godine, seniorska i ekipna prvakinja BiH. Pored toga što je već devet puta pojedinačna prvakinja BiH, osvojila je i dvije europske medalje kao i brojne medalje na mediteranskim, balkanskim i drugim prvenstvima. Njeni uspjesi i pobjede su mi donijeli mnogo radosti u životu, te sam mnogo vremena proveo s njom na treninzima i na putovanjima, što ima nemjerljivu vrijednost za mene. Sin Pero je također više godina trenirao karate, bio je i prvak BiH i nastupao za reprezentaciju BiH u mlađim uzrasnim kategorijama, ali je izgubio interes za sport u srednjoj školi i prestao trenirati.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Ne mogu reći da je ijedan isti. Posao prodekana za nastavu nosi sa sobom određene obveze i one se moraju izvršavati. Također, odradim svu nastavu koju imam, a ima je dosta i ujutro i popodne. Mnogo komunikacije sa studentima, s kolegama, mentoriranja studenata kod pisanja radova, čitanje i korekcije tih radova, čitanje, pisanje radova, knjiga, itd.

Putujete li često?

Veoma često putujem, čak i previše sam na putu. Poslovno putujem na nastavu u naše centre u Vitezu i Orašju, radim projekte, edukacije, sastanke, sportska putovanja s timom ili reprezentacijom BiH u zemlji ili inozemstvu. U svakom slučaju, mnogo putovanja. I previše rekao bih. No, veliko je zadovoljstvo bilo obići sve zemlje i kontitente na kojima sam bio.

Koja osoba Vas fascinira?

Teško mi je izdvojiti nekoga tko me posebno fascinira, a u biti fasciniraju me mnogi ljudi od onih malih, neprimjetnih do onih koji su napravili velike stvari u životu tj. uspješni su u onome što rade bez obzira što to bilo. Tako sam fasciniran određenim osobama u svijetu poduzetništva, sporta, znanosti, itd. Ipak, moram istaći da sam u znanosti posebno obožavao svoga pokojnog mentora profesora dr.sc. Marina Bublu, koji mi je bio i mnogo više od mentora.

Po kojoj osobini se najviše ističete?

Mislim da bi to morali drugi reći o meni, možda bih ja istakao upornost.

Žalite li zbog nečeg u životu?

Ne baš, u smislu koji ste vjerojatno pitali. Ali žalim što su mnogi ljudi stradali, što mnogi nemaju posla, ne mogu se školovati, ne mogu se baviti sportom ili nečim drugim što bi željeli, mnogi žive na rubu siromaštva itd. Žao mi je kada sretnem mlade ljude koji su bili izvrsni studenti, neki su djeca poginulih branitelja ili bez roditelja, siromašni, te ne mogu pronaći posao, a ja nisam u mogućnosti da im značajnije pomognem.

Kakve ljude cijenite?

Odgovorne, radišne, poštene, samozatajne, uporne, domoljubne, koji pomažu drugima, tolerantne, demokratične, one koji poštuju prava drugih ljudi...

Što je za Vas pravi menadžer?

Reći ću nešto iz knjige, a to je da je efektivan menadžer aktivan vođa, koji stvara pozitivnu radnu okolinu, te osigurava mogućnost za ostvarenje visokih poslovnih performansi kao i poticaje za isto.

Mislim da je u ovome sadržano sve uz detaljnije objašnjenje svih dijelova.

Koga nam preporučujete za naredni intervju?

Kako bi promovirali poduzetništvo, definitivno neki poduzetnik, npr. gospodin Ćorluka vlasnik Violete ili gospodin Grbešić vlasnik Mepasa.

manager.ba