Direktor Aluminija Ivo Bradvica: Godinu ćemo završiti u plusu

Ivo Bradvica, direktor jednog od najvećih izvoznika u BiH, tvornice Aluminij d.d. Mostar, dao je intervju za ovaj broj glasila InfoKom, otvoreno progovorivši o poslovanju i o strateškim planovima mostarske tvornice, ali i o poteškoćama s kojima se godinama susreću, o odnosu s državom, kao i o mjerama kojima kane pribjeći kako bi otklonili posljedice svjetske financijsko-gospodarske krize.

Koliki izvoz je ostvario Aluminij d.d. Mostar u prvom polugodištu 2011. godine i koliko je to u odnosu na isto razdoblje prošle godine?

U prvomu redu, treba podsjetiti na to kako je Aluminij prošlu godinu zaključio s gubitkom od 13,4 milijuna KM, a godinu prije (2009.) s nešto više od 41 milijun KM gubitka. Ipak, prvo polugodište 2011. završili smo pozitivno te ne dvojimo kako ćemo i kalendarsku godinu završiti pozitivno. Aluminij je u prvih šest mjeseci 2011. godine ostvario točno 240.712.669,00 KM izvoza. S obzirom na to da smo u prvih šest mjeseci 2010. godine izvezli 195.335.858,00 KM, u ovoj smo godini, dakle, zabilježili rast od 23,23%. Plan izvoza za drugi dio ove godine otprilike je jednak kao i provedba u prvoj polovici te će, s velikom sigurnošću govorim, biti ispunjen.

Koji su ključni problemi u izvozu i što to država može učiniti kako bi pomogla odnosno ima li Aluminij, kao najveći izvoznik, uopće potporu države?

Aluminij nema nikakovu potporu od strane države, a svakodnevno se, kao izvozno orijentirana tvornica, susreće s brojnim poteškoćama. Najznačajnijim kočničarima našega tekućeg poslovanja su: uvoz opreme, uvoz zamjenskih dijelova, uvoz sirovina i repromaterijala za proizvodnju, carinska jamstva, plaćanje PDV-a u prigodi uvoza, nabava energenata (u prvom redu električne energije) na domaćemu tržištu, financiranje i visoka kamata na obrtna sredstva, nepostojanje poticaja i drugih oblika olakšica za izvoznike. Kako bismo, usmjereni na izrazito visoku kakvoću svojih proizvoda, dodatno unaprijedili svoju ponudu, ujedno i povećali učinkovitost proizvodnje, nužno je stalno ulagati u obnovu stare i u nabavu nove, skupocjene opreme. Zato smo ogorčeni činjenicom što moramo na tu robu plaćati carinu od 6% ili 11% te ishoditi carinska jamstva od poslovnih banaka. U 21. je stoljeću osobito paradoksalno što oprema koja doprinosi očuvanju okoliša (primjerice, filtri za smanjenje ispuštanja štetnih plinova) potpada pod višu carinsku stopu od čak 11%, premda bi, kao i uvozni zamjenski dijelovi, morala u cijelosti biti oslobođena plaćanja i carine i PDV-a, bez obzira na to što se PDV naknadno vraća.

Kakova su Vam iskustva s državnom administracijom?

Trpimo stalne poteškoće kod pribavljanja nužnih odobrenja (građevinskih, okolišnih), sve zbog sporosti državne administracije, ali i poradi jako složene zakonske regulative. No, vratimo se prethodnomu, marža je u aluminijskoj industriji skromna pa je osjetljiva na visinu kamatne stope koja je kod domaćih komercijalnih banaka prilično visoka. Stoga smatramo kako bi država trebala osigurati znatno jeftinije financijsko praćenje izvoza, što može putem ustroja nove izvozne banke, ustroja sektora financiranja izvoza kod postojeće Razvojne banke ili, pak, subvencioniranjem kamatne stope kod poslovnih banaka. Smatramo kako bi se naročito trebalo usmjeriti na uspostavljanje povoljnih kreditnih linija za pripremanje proizvodnje, kao i za kreditiranje izvoza, što je u svijetu uobičajeno. Aluminij sada ima otvoreno 7.500.000,00 KM carinskih jamstava, na što plaćamo naknade od kojih koristi imaju samo komercijalne banke. Aktivne bi izvoznike trebalo osloboditi pribavljanja carinskih jamstava kod uvoza sirovina i repromaterijala. Tako je i s PDV-om, čije nam izmirivanje narušava kratkoročnu likvidnost.

Što je s energentima?

Kod nabave energenata, Aluminij je diskriminiran u odnosu na sve ostale potrošače u BiH. Jedini smo potrošač koji je primoran dio svojih potreba uvoziti, odnosno pribavljati na slobodnomu tržištu. Plaćamo najskuplju cijenu električne energije u BiH, a s obzirom na to da neprekidno trošimo 24 sata dnevno 365 dana u godini iste količine el. energije, zaslužili smo status posebnoga potrošača i povoljnije uvjete. Upravo zbog Aluminija, elektroprivrede ne moraju drastično smanjivati proizvodnju niti im termoelektrane trpe oscilacije u radu. Državni su poticaji za Aluminij potpuno izostali, premda smo već više od 10 godina aktivan izvoznik i u samomu vrhu po količini godišnjega izvoza na razini države. Što se tiče Aluminija, država bi trebala podržati naš izvoz jer je naš udio u ukupnomu izvozu itekako značajan. Poticaje vidimo ili kao novčane, po izvezenoj jedinici proizvoda, ili subvencioniranjem troškova el. energije.

Lani ste, krajem prosinca, javno obećali ovu godinu završiti pozitivno. Kakvo je stanje deset mjeseci poslije?

Dioničari Aluminija su i na posljednjoj Skupštini, održanoj u kolovozu, pokazali u kolikoj mjeri podupiru rad ove uprave. Ta potpora, zajedno s ostvarenim rekordnim ishodima u proizvodnji iz prve polovice ove godine, u svim našim pogonima, ohrabruju me u mojemu uvjerenju kako ćemo godinu zaključiti s dobitkom. Dakle, i dalje sam izrazit optimist, što više, uvjereniji sam sada nego prije, bez obzira i na velike izvanjske utjecaje koji ne prestaju prijetiti. Naime, cijena aluminija strahovito je pala, a cijene svih sirovina koje uvozimo izrazito su narasle, te od srpnja trpimo gubitke od otprilike dva milijuna američkih dolara mjesečno. No, koliko očekujem oporavak svjetskoga tržišta, još više vjerujem u naše vlastite snage i sposobnosti i već pola godine pripremamo manevarski prostor za loša vremena. Uspjeli smo prodati hidrat koji je bio zarobljen u Glinici od 1992. godine i postigli smo dosta dobru cijenu za njega. Krenuli smo i s uklanjanjem razorene tvornice glinice, kako bismo očistili taj plato i iskoristili ga za neke nove projekte, a ostvarujemo nemalu zaradu i na staromu željezu koje režemo i prodajemo.

Najavili ste programe dodatnih internih mjera štednje?

Praktično su završeni, a riječ je o tri nepopularna, ali nužna programa za naš opstanak i za vraćanje na onu razinu na kojoj smo poslovali prije krize: zbrinjavanje tehnološkoga viška, potom djelatnika koji su stekli uvjete za odlazak u prijevremene mirovine i, na koncu, invalida druge kategorije. Nema novih zapošljavanja i pomlađivanja kadra visokoobrazovanim ljudima ako se ne riješimo viška, i to u obliku onih pojedinaca koji danas nisu u cijelosti neophodni za rad Aluminija, makar ne punih osam sati dnevno. Višak ljudi nam opterećuje produktivnost, ali taj višak ne čini onih 90% valjanih djelatnika koji ne trebaju strahovati niti za sebe niti za svoje obitelji. Njih nikakova recesija ne može ugroziti. Višak su nam oni drugi, oni koji više nisu za ove sredine i, svjestan sam, teret je prvoga čovjeka, i ljudi koji s njim čine tvornički menadžment, vući i bolne rezove, ako to zahtjeva spašavanje naše kuće i onih 90% djelatnika koje spomenuh. Dakle, ne možemo utjecati na cijenu aluminija niti na cijene ulaznih sirovina, ali na ovo možemo.

Mišljenja svjetskih analitičara oko novoga vala recesije stalno variraju, a trenutačno je jedinom konstantom da cijena aluminija pada, dok cijene ulaznih sirovina osjetno rastu?

Cijena aluminija uvijek se kreće ciklično, a sada nam je nesreća veća u tomu što cijene ulaznih sirovina rastu ili, pak, nagovještavaju rast. S druge strane, svjetske zalihe metala sve su veće i to za nas nije dobro. To nam je, pak, pokazateljem kako bismo se i mi trebali početi ponašati krajem ove godine, kada budemo s partnerima ugovarali količine metala za prodaju tijekom sljedeće godine. Točnije, bit ćemo prisiljeni prema svim partnerima, u zemlji i u svijetu, ponašati se onako kako se tržište bude ponašalo prema nama. Nema, dakle, više vezivanja cijene za Londonsku burzu metala, nego ćemo cijenu određivati unaprijed, a tko od partnera ne bude spreman na to, neka traži metal negdje drugdje. U protivnomu smo siguran gubitaš, a to ne ću dopustiti! Partnerima ćemo pravodobno najaviti promjene u načinu našega rada, odrediti cijenu s kojom smo na ništici i dodati onoliki postotak s kojim ćemo biti pozitivni. Dakako, ostavit ćemo si i mogućnost prilagodbe cijene uvjetima na tržištu. Zašto bi samo Aluminij trpio ove sulude cijene električne energije u državi? Neka sad rastu do nebesa, ali rast će i cijena metala pa neka izdrži tko može, a bit će zanimljivo vidjeti kako će se elektroprivrede opravdati kada budu uzrokom toga poremećaja na tržištu metala, poglavito u BiH, ali i u Europi, kod svih naših kupaca. Računam na činjenicu da je Aluminij, ipak, u velikoj prednosti u odnosu na druge poslovne subjekte u BiH jer smo mi prepoznatljivim brendom u svijetu i ne veže nas se za poimanje koje strani ulagači imaju o ovoj državi. Dostatno je kazati kako sve poslove ulaganja baziramo na partnerskim odnosima sa svjetskim divovima, a nikad se dosad nismo za ulaganja obratili niti jednoj razini vlasti u BiH, niti jednoj bh. instituciji, agenciji, čak niti jednoj banci u BiH. Mi komuniciramo samo sa svijetom, a svijet traži nas pa već sada razmišljamo o itekako vrijednim prijedlozima i ponudama iz Izraela, Njemačke, Italije...

Najavili ste nekoliko strateških projekata u koja Aluminij ne će ulagati svoja sredstva, poput ugradnje rotacijske peći za recikliranje otpadnoga aluminija, potom nove linije za proizvodnju legirane žice, nove linije za lijevanje malih ingota... Između svega nabrojanoga posebno je odjeknula najava o izgradnji plinske centrale u krugu Aluminija?

Plinskim se centralama okreće cijeli zapadni svijet, napose nakon odluke njemačkih vlasti o ukidanju nuklearki, što će, očito je, slijediti i druge razvijene zemlje. Zato se traži rješenje u obnovljivim izvorima energije. Plinske centrale istovjetne onoj o kojoj mi razmišljamo, a riječ je o centrali kapaciteta 425 MW godišnje, posljednjih su godina izgrađene u Austriji, Italiji, Portugalu, Engleskoj, Irskoj i Bugarskoj i tamošnji su korisnici izrazito zadovoljni. Tim bismo kapacitetom u cijelosti zadovoljili naše godišnje potrebe za strujom i imali bismo još 200 MW za prodaju, i to prema tržišnim cijenama, što je čista zarada. Zemljopisni nam je položaj takov da taj višak možemo prodati reverzibilnoj hidroelektrani u Svitavi, za potrebe njezina rada noću. Dakle, dovest ćemo se u situaciju prodavati struju poduzeću od kojega ju kupujemo godinama. Imajući u vidu da je planiran prolazak plinovoda, Jadranskoga koridora, kroza Mostar za otprilike dvije godine, opredijelili smo se za tu plinsku centralu, za čiju izgradnju trebaju ukupno tri godine. Prednost nam je u tomu što jedna takova niče blizu, u Hrvacama, s pomoću sredstava iz jedne turske zaklade, s kojom smo i mi stupili u kontakt pa otud imamo ponuđeno i iskustvo i sredstva.

No, konačna odluka još nije donesena?

Nije. I dalje raščlanjujemo informacije i važemo što nam je isplativije. Naime, za tu plinsku centralu imamo jake kontakte u Izraelu, a u međuvremenu su nam Talijani ponudili još zanimljiviji program. Riječ je o spoju uporabe plina i proizvodnje solarne energije. Naša Hercegovina, Baćevići poglavito, imaju obilje sunca, a Talijani nam nude jednu osuvremenjenu američku tehnologiju za proizvodnju solarne energije. Takova je ugrađena na Siciliji pa ćemo ju vidjeti iz prve ruke, a cjelokupna bi stala na plato Glinice koju ćemo ukloniti i, što je bitno, tamo već imamo dovedenu svu infrastrukturu. Kako se tu radi o obnovljivoj, zelenoj energiji, ponudili su nam korištenje sredstava iz talijanskih zaklada, a s obvezom ulaganja 15% od ukupnih sredstava s naše strane. No, i za to smo već iznašli rješenje jer su i tih 15% spremna uložiti dva naša velika poslovna partnera. Premda bismo se mogli i mi kreditno zadužiti, banke nas doslovce vuku za rukave, nije vrijeme za to. S ponosom ističem kako smo u potpunosti isplatili kredit koji smo imali kod WestLB banke i sada imamo jako mala strana zaduženja. Na tomu kanimo i ostati.