Željko Komšić: „Zlatni ljiljan" na Lagumdžijinom reveru

Zašto je član Predsjedništva BiH Željko Komšić podnio, pa nakon mukotrpnog stranačkog naguravanja, povukao ostavku na sve stranačke funkcije? Nema racionalnog objašnjenja, ni za jedno ni za drugo. Postoji demokratska praksa, prihvaćena i manje-više standardizirana, da se ostavka mora obrazložiti sa više od dvije rečenice, koliki je volumen Komšićevog samospaljivanja pred stranačkim, SDP-ovskim bratstvom. Recimo, negdje tokom prva godine rata, Alija Izetbegović je zamrznuo svoj stranački status - za predsjednika Stranke demokratske akcije je amenovao Mirsada Ćemana, pravnika iz Tešnja, koji je bio zatečen ukazanim povjerenjem svog stranačkog lidera.

Naravno, nije se Ćeman pitao ni u čemu, ni oko čega, ali je Izetbegović zadovoljio formu - nespojivost, odvojenost, stranačkih i državnih poslova. Negdje koncem rata Alija Izetbegović se jednoglasno (a kako bi drugačije?!) vratio na čelo svoje Stranke voljom preko sto dvadeset posto delegata koji su aklamativno tražili (i dobili) povratak Velikog, Dragog vođe, Alije, na čelo stranke. Kako je ove nedjelje Njemačka dobila novog predsjednika? Fino, glatko bez ozbiljnijih trzavica - sve važne stranke, vladajuće i opozicijske, dogovorile se da je besmisleno svađati se oko pastora Joachima Guecka, člana nijedne stranke, moralnog, vjerskog, političkog autoriteta, koji je svoj san o jedinstvenoj njemačkoj državi skupo, kožom, plaćao i platio u boljševičkoj Istočnoj Njemačkoj.

Da bi se uopće raspravljalo o smiješnom, karikaturalnom, stranačkom igrokazu unutar kojeg je Željko Komšić podnio ostavku, pa je nakon dva dana povukao „pod pritiskom drugova", valjalo bi znati, trebali bi imati u vidu i jedan i drugi aspekt te blasfemije. Nužno je, dakle, znati kako je do Komšićeve ostavke na sve stranačke dužnosti uopće došlo? Odmah da raščstimo, Željko Komšić nije korumpirani, pohlepni, nezajažljivi političar; Željko ima građansku mjeru, kućni odgoj ili mrvu obraza. U imovinskom ključu, Komšić je proleter - stanuje na istoj adresi na kojoj ga je rat zatekao, korektan je građanin, uredan platiša komunalnim i drugim ptivrednim subjektima. Struja, plin, režije i tako to.

Strašno, ponižavajuće za novinarsku profesiju, a ona mi je najvažnija, najprešnija, bilo je prije dva dana to što je od 50-60 novinara koji su jadni čamili pred SDP-ovim Kremljom, hazjajin Lagumdžija dopustio snimanje svog blagoglagoljivog razgovora sa Komšićem i ubogim federalnim premijerom Federacije Nerminom Nikšićem samo ekipi Federalne televizije. Komšić u toj svinjariji nije vidio ništa loše: da ima potencijale i razboritost koja bi trebala krasiti državnika, reagirao bi drugačije - u najmanju ruku bi tražio da ravnopravno sa Federalnom televizijom budu nazične i kamere državnog javnog servisa BHT-a. Nije problem u tome što Komšić nema izgrađen medijski senzibilitet, drama je što je zaposlio u svom uredu deset raznoraznih savjetnika koji bi mu trebali ukazati da je takva diskriminacija nedopustiva, odvratna.

Šest godina glavni Komšićev PR je Amir Ibrović, sitni policijski doušnik sa Grbavice, za kojeg i ptice na grani (a kamoli Wikileaks) znaju da je latentno pijana budala i bezobrazni špijun najmanje dvije službe. Sve u vezi sa „predsjedničkom dramom" gospodina Komšića javnosti na kašičice saopćava njegov glasnogovornik Damir Bećirović, sin mnogo poznatijeg oca Hasana Bećirovića, nekadašnjeg ministra energetike, rudarstva u Vladi Federacije. Junior Bećirović dobio je kadrovski raspored u Komšićevom uredu tek kada se od svojih poslova oprostila nepopravljivo nepismena jadnica Irena Kljajić, opet nekakva navodna novinarka koja je iskoristila poziciju da se sretno uda u Americi i da to njeno spasenje financiraju porezki i obeznici.

Ministrica pravde u Kantonu Sarajevo Dijana Tabori izravno je stigla iz Komšićevog ureda, nema žena pojma ni o čemu, ali ja zato uspjela napraviti kaos u pravosudnom budžetskom sustavu. U revizorskim izvještajima, koje su ove novine pedantno i ustrajno pratile i prenosile, iz godine u godinu, Željko Komšić i njegov kabinet su najveći potrošači, žderači budžetskog novca. Ogorčenje, nezadovoljstvo, neslaganje.... koje je Komšić u dvije-tri, dvosmisleno-trosmislene konformističke rečenice predočio čelnicima svoje stranke imalo je stanoviti potencijal, reformsko- prevratnički, sve do trenutka dok se, prije dvije godine, nije pojavio (u pratnji jakih policijskih snaga) u sudnici Općinskog suda Centar u društvu Zlatka Lagumdžije, Damira Hadžića u predmetu „Socijademokratska partija BiH protiv Slobodne Bosne"!

Trabunjao je prerdsjednik Komšić, pri tom diplomirani pravnik, nesuvislosti koje su impresionirale Sudsko vijeće na čelu sa besprizornom sutkinjom Lejlom Fazlagić. Sve što sam ja, sve što je „Slobodna Bosna" napisala o SDP-ovskim reketašima, Damiru Hadžiću, Marinu Ivaniševiću, i, naravno, Zlatku Lagumdžiji, uvjeren sam, Komšić, iz dubine duše i širine pameti podržava, samo ga u slobodnoj volji i neopterećenoj misli limitira „partijaska stega" i stranačka lojalnost. Komšić, naprosto, nije dio tala, ali vrijeme je da kaže ko jeste, na to ga obvezuje skoro 400 tisuća birača koji su mu povjerili još jedan četvorogodišnji mandat na čelu kolektivnog predsjednika države.

To što je Željko Komšić prihvatio, uvažio mišljenje partijskog Politbiroa koji se uzjogunio, jednoglasno, protiv njegove ostavke ništa novoga, svježega nije unijelo, donijelo: mora javnost znati zbog čega je podnio ostavku, da bi bilo razvidno da li je pametno da je povlači, odustane. Sve dok se to ne desi, dok ne saznamo zašto je podnio, pa povukao ostavku, diplomatskim rječnikom kazano, Komšić nije rješenje problema, nego je on u samom vrhu problematične bosanskohercegovačke politike! Slijedom funkcije/dužnosti koju obnaša...

Piše Senad Avdić/Slobodna Bosna