Sve žrtve Zlatka Lagumdžije ili bijeg iz stranke jedne osobe

SDP je tako bio svih proteklih godina pribježište onih koji se protive nacionalizmima i podjelama svake vrste. Doduše, vjerni su mu ostali i oni predratni simpatizeri, koji su svoju dosljednost i principijelnost dokazivali glasajući konstantno za SDP. Na posljednjim općim izborima 2010. godine SDP je postao najjača stranka na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, oslanjajući se prvenstveno na ove kategorije glasača. No, pominjanje SDP-a u sredinama u kojima djeluje nailazi na komentare da se radi o partiji kojom neprikosnoveno i bez ijednog glasa protiv vlada njen lider Zlatko Lagumdžija. Lagumdžija je na čelo stranke došao 1997. godine, nakon što je brutalno uklonio svog prethodnika, nedavno preminulog Nijaza Durakovića. Mnogi su tada čin mladog i krajnje ambicioznog doktora nauka i stručnjaka za računare poredili sa oceubistvom, imajući u vidu da je upravo Duraković promovisao Lagumdžiju u svog potpredsjednika. Od tada su SDP, uz Durakovića, napustili i Sejfudin Tokić, Miro Lazović, Nijaz Skenderagić, Ivo Komšić, Ljubiša Marković i mnogi drugi koji su u sudaru sa Lagumdžijinim autoritarizmom u izlasku iz stranke vidjeli jedino rješenje.

Ključ za opstanak u stranci i za izgradnju karijere oslanjajući se na stranku, ispostaviće se, bio je u bespogovornoj odanosti lideru i odustajanju od bilo kakve kritike ili ispoljavanja neslaganja. Stanje u današnjem SDP-u najbolje ilustruje fakat da je Lagumdžija na posljednjem, vanrednom Kongresu SDP-a dobio sve glasove minus jedan, onaj njegov, naravno, prilikom reizbora za predsjednika, što je u najboljoj tradiciji lidera tipa Envera Hoxe, Nicolae Ceusescua, Fidela Castra... Odanost se, naravno, nagrađivala, tako da je stotinjak najviših kadrova SDP-a sada u više-manje udobnim foteljama, na budžetskim jaslama ili na položajima na kojima njihovi prihodi ne ovise ni od čega drugoga osim od naklonosti vođe. Daleko od socijaldemokratije U situaciji u kojoj se lider SDP-a isključivo bavi kadrovanjem, podjelom fotelja i budžetskih sredstava, vrhunac politikanstva bilo je stupanje u protivprirodni brak sa Hrvatskom strankom prava, koja se još uvijek nije demarkirala od svojih ustaških korijena, što za mnoge znači izdaju temeljne vrijednosti na kojoj počiva SDP, a to je antifašizam. Zaboravljena je, ili bar zapostavljena, ideja socijaldemokratije koja je u imenu stranke. Grubi kapitalizam koji je ispoljen u Bosni i Hercegovini, ogroman broj nezaposlenih i rastući broj siromašnih stvorili su prostor za artikulaciju politike koja bi za cilj imala uspostavu socijalne države i socijalne pravde. No, Lagumdžijin SDP se više bavi stavljanjem pod kontrolu nekih stubova na kojima tradicionalno počiva vlast, tipa sigurnosnih službi, medija, javnih ustanova i preduzeća, a manje dramatičnim stanjem u kojem se nalaze građani. Pokušaj uspostave policijske države izmjenama zakona o unutrašnjim poslovima u Federaciji i nekim kantonima upravo ilustruje ta nastojanja. U vrijeme kada je Komšićeva ostavka bez dileme glavni politički događaj, ne treba smetnuti sa uma i krizu u Kantonalnoj organizaciji SDP-a u Unsko-sanskom kantonu, koja se paralelno odvija. I tamo su na površinu izbile krupne razmirice, koje su kulminirale otkazivanjem stranačkog povjerenja Hamdiji Lipovači, aktuelnom kantonalnom premijeru.

Izbori nose odgovor Interesantno je pomenuti i to da se razgovori o stanju u SDP-u rijetko vode pred očima javnosti, na nekom demokratskom forumu. Kao da je prisutan strah među onima koji bi imali šta kazati na temu stanja u SDP-u i načina na koji je on vođen. Komšićeva ostavka će, bez sumnje, otvoriti rasprave o stanju u SDP-u i to je njena neupitna zasluga. Ako je drugi čovjek stranke smogao snage da ispolji neslaganje sa postupcima lidera, zašto i drugi ne bi slobodno iskazali svoje mišljenje? No, opasnost vreba da se rasprava ograniči na jedan ili nekoliko detalja, a ne na cjelokupno stanje u SDP-u. Komšić bi iz ove epizode sa ostavkom mogao izaći zaista kao obnovitelj stranke, ukoliko se na dnevni red stavi neophodna demokratizacije SDP-a, bez koje nema ni demokratizacije Bosne i Hercegovine. Za nekoliko mjeseci biće održani opštinski izbori širom Bosne i Hercegovine. Vrijeme do izbora će dati konačno odgovor da li će birači konačno biti u prilici da imaju stvarnu alternativu politici koja je vođena posljednjih dvadeset godina, ili će izbor između deklarisanih nacionalista i onih drugih biti samo kozmetičke prirode.