Što je Hrvatima Bosna i Hercegovina ?

Dr. Ivo Balkučić analitički i proročanski je poručio:

„Problemi o kojima voditelji tribine govore i te kako spadaju u područje naše vjere, pa se stoga i crkveni poglavari kao učitelji i pastiri naroda ne samo trebaju nego i moraju angažirati. Hrvatima u BiH učinjena je velika nepravda, oni su najveće žrtve nedavnog rata i dejtonskog nepravednog mira. Broj Hrvata u BiH se gotovo prepolovio (820.000 prije rata, 460.000 danas), a onima koji su još tu uskraćena su osnovna ljudska prava i slobode. Licemjerne su tvrdnje nekih hrvatskih poličara da Hrvati u BiH svoje probleme trbaju rješavati u toj zemlji. Ove tribine su krik duhu hrvatske nacije da iziđe iz svojih uskih, osobnih i regionalnih interesa, da se bolje razumijemo i jedni drugima pomognemo kako bismo opstali kao narod.“

Kardinal Puljić konstatirao je:

„Iako smo konstitutivan narod, nismo postigli jednaka prava u BiH kao ostala dva naroda. Nismo dobili ni potporu onih koji su provodili sporazum iz Daytona. U današnjem društvu urušavaju se vrednote evanđelja. Donose se zakoni koji nisu u skladu s kršćanskim moralom, a sve pod parolom slobode, napretka i demokracije. Vrijeđanje Krista i kršćanstva ne osuđuje se i nije kažnjivo, za razliku od vrijeđanja islama ili židovstva.“

Biskup Dr. Franjo Komarica veliki humanista i borac za ljudska prava izjavio je:

„Povratak Hrvata na područje Republike Srpske spriječava se na sve moguće načine, a ne dozvoljava se ni obnova ili izgradnja crkvenih objekata. Jedan od međunarodnih predstavnika otvoreno je rekao da su Hrvati u BiH nepoželjni. >>Hrvati, kao katolički narod „previše strše“ na pozornici Europe, pa je potrebno razvodniti utjecaj Crkve na društvo kako u Hrvatskoj tako i u BiH.<<“ čime je Dr. Komarica otkrio odakle marionete u Hrvatskoj dobijaju naredbe za napadanje  katoličke Crkve i krsćanskih simbole koji su stoljećima temelj duhovnosti i opstojnosti hrvatskog naroda.

„Na moje pitanje mnogim međunarodnim sugovornicima zašto kažnjavaju katolike Hrvate ne omogućujući im pravo na osnovna ljudska i građanska prava i slobode, među kojima je i pravo na vlastiti identitet, radno mjesto, imovinu, jezik, obnovu porušenog, dobio sam ciničan odgovor da smo trostruko krivi kao katolici, Hrvati i zato što želimo ostati u BiH. Sada hrvatski političari, kako oni u BiH, tako i oni iz Hrvatske, imaju priliku ispraviti veliku nepravdu prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Potrebno je poticati međunarodne predstavnike kako bi uvidjeli da je ovo jedan fatalan ćorsokak, jer BiH neće uspjeti kao multietnička cjelina bez hrvatskog naroda.“

Tanja Popec i sama novinar kiruški precizno definirala je medijsku blokadu od strane hrvatskih medija kojoj su izloženi Hrvati u Hrvatskoj:

„Hrvatski mediji su i gluhi i slijepi na mnogobrojne probleme i tek rijetkim katoličkim novinarima uspije donijeti poneku priču Hrvata u BiH. Hrvati su u ne tako davnoj prošlosti više puta bili prepolovljeni. Prvi puta na one u domovini i na one u iseljeništvu. Oni u domovini prepolovili su se na pristaše komunizma i zagovornike neovisne Hrvatske. Zagovornici neovisne Hrvatske podijeljeni su granicom između BiH i Hrvatske. Upravo poradi toga, Hrvatska ima svako pravo mješati se u poslove BiH.“

Demograf Anđelko Akrap iznio je podatke na koje u Hrvatskoj većina žmiri, i koji zorno dokazuju zasluge BiH Hrvata u hrvatskoj državi bez kojih ne bi bilo ni hrvatskih uspjeha u svijetu bilo da je riječ o nogometu, tenisu, rukometu i dr. sportovima, ili o vrhunskim liječnicima, raznim znanstvenicima i umjetnicima, svećenicima, časnim sestarama i sl.:

„BiH je veliki biološki rezervoar bez kojeg bi Hrvatska danas imala dvostruko manje stanovništva. Samo od 1991. do 2001. u Hrvatsku je iz BiH došlo 190.000 osoba, uglavnom Hrvata. Hrvati iz BiH su tokom čitave povijesti imali važnu ulogu na ovim prostorima i mi im moramo pomoći da tamo ostanu. Biti daleko od BiH nije nam od koristi. U javnom mnijenju vlada potpuno kriva predodžba o jako moćnim Hercegovcima u hrvatskom gospodarstvu, budući da je od 140.000 gospodarskih subjekata tek njih 12,5 posto u sudskom registru zavedeno na ime osoba rođenih u BiH.”

Ivica Relković: „Jeste li znali da je svaki treći Hrvat podrijetlom iz BiH, a svaki sedmi rođen na današnjem području te zemlje?" Do toga podatka došao je Siniša Grgić istraživajući koliko Hrvata živi u SAD-u. Ustanovio je. „Tamo ih je milijun i sto pedeset tisuća koji su svjesni svojih hrvatskih korijena, jer svako treće hrvatsko prezime nastalo je na području današnje BiH.“

Gospodin Relković nastavio je svoje izlaganje  pitanjem iz samog naziva tribine:

“1. Što je Hrvatima iz BiH Bosna i Hercegovina? Je li BiH Hrvatima majka ili maćeha? Primjer televizije, medija - koja bi majka svojem djetetu priječila da govori materinjim jezikom? Haaške optužnice Hrvatima impliciraju osvajačku ulogu čak i tamo gdje su bili u enklavama?! Tako ce narod koji je referendumskim osigurao međunarodnu legitimaciju BiH, koji se prvi digao na njezinu obranu od agresije i koji ju je na kraju oslobađanjem velikih prostora uoči Daytona i doveo do mogućnosti da opstane, biti kažnjen da ga u njoj nestane. HVO se prvi suprotstavio agresiji i uništenju BIH, a sada ga se tretira kao agresorsku vojsku.”

„2. Što je Hrvatima Hrvatske BiH? Što je, dakle, Hrvatskoj BIH? Nepoželjna, gubava susjeda? Vrući kesten kojega se ne želi imati ni blizu ruku? Nešto nedefinirano s čime ne zna­mo što bismo? Hrvatska se državna politika prema BiH mijenja ne samo od izbora do izbora, sukladno stranci ili strankama na vlasti, nego i tijekom istoga mandata stranke iz zajedničke vladajuće koalicije ponšaju se prema BiH dvojako, pa čak i dijametralno suprotno. A isto tako je često sasvim suprotan pristup različitih razina vlasti (recimo Predsjednika i Vlade). Ali i odnos Bosanskohercegovačkih vlasti prema Republici Hrvatskoj je nekonzistentan. Posebno je nekorektna nezahvalnost za obranu i oslobađanje BiH, ali i zbrinjavanje oko pola milijuna njezinih građana tijekom rata, pa čak i u vrijeme hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH.“

“4. Što je Hrvatima uopće država? I na kraju ostajemo umjesto pred pitanjem „Što je Hrvatima Bosna i Hercegovina?“, pred pitanjem „Što je Hrvatima uopće vlastita država?“. Lako je narodu koji u trenutku stvaranja svoje države ima relativno jasan teritorij i nenasilne susjede. On u godinu dana može sažeti stotinu godina, a u jedno desetljeće čitavo tisućljeće državnog nepostojanja. Dodatni je problem bio i taj što se državnost hrvatskog naroda postavljala dvosmjerno. U istom trenutku napadnut, na istu i zajedničku obranu natjeran, hrvatski je narod trebao izgrađivati državnost u dvije sasvim različite države. U jednoj u kojoj je suveren, i u drugoj u kojoj suverenitet dijeli s druga dva naroda od kojih je jedan izravni rušitelj te države.

Nema naroda na svijetu koji bi, u trenutku rađanja vlastite državnosti, uvjetovan dvodržavnim okvirom, uspio apotekarski razdvojiti svoju suverenost u jednoj od svoje konstitutivnosti u drugoj državi u kojoj se većina njegova naroda iz tronacionalne teritorijalno nadovezuje na teritorij samostalne nacionalne države. U istom trenutku biti uvjetovan oblikovati dvije države nije prednost, nego svojevrsna nasilna podijeljenost za jedan narod. I tko u odvijanju takvog procesa jednom narodu gleda samo negativne poteze, a ne nagrađuje njegovu dvostruku žrtvu nije dobronamjeran, pa niti zahvalan tom narodu niti za ono što mu je taj narod omogućio. Tu otvoreno mislim na Muslimansko-Bošnjački narod u BiH, kao i na predstavnike međunarodne zajednice koji bez prvotne žrtve hrvatskog naroda s obje strane hrvatsko-bosansko­hercegovačke granice, kao ni bez završne osloboditeljske akcije združenih hrvatskih snaga iz obiju država, ne bi dobili šansu kreiranja suverene Bosne i Hercegovine. Umjesto zahvalnosti hrvatski je narod dobio etiketu i sekundamog agresora! A eksperimentalno, prekrajanje Daytona najčešće se provodi na štetu najmalobrojnijeg, hrvatskog naroda u BiH. Jasno treba znati i naglasiti da Hrvati nisu krivi što su državotvorni u dvije države, pa se ne trebaju sami u drugoj ­ BiH - ponašati kao da su opterećeni nekom hipotekom i pristajati da ih se tretira kao konstitutivne. Hrvatska dvodržavnost nije nastala hrvatskom megalomanijom, nego višestoljetnom hrvatskom žrtvom i podijeljenošću od strane drugih, posebno osvajačkog posezanja Turskog carstva. Na kraju zaključimo kako političke stranke i kratkoročne političke elite neće oblikovati nikakvu dugoročnu općehrvatsku strategiju na koju jedan narod ima neotuđivo pravo. To trebaju učiniti institucije čiji vijek nije opterećen kratkoročnim izbornim mandatima. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika i druge dugoročne ustanove u Hrvatskoj kao i slične kulturne i društvene institucije u hrvatskom narodu izvan Hrvatske, subjekti su koji trebaju osmisliti opću strategiju hrvatskog zajedništva. (I tu se ne treba odmah plašiti paralele s Memorandumom SANU i strahovati da je to isto, jer i SANU ima pravo osmišljavati srpsku strategiju, ali je ključno pitanje u tome je li ona imperijalno orijentirana prema tuđim životnim prostorima ili okrenuta zaštiti vlastita identiteta u suživotu s drugima.) Valja nam uočiti da se u promišljanju vlastita strateškog zajedništva nigdje ne spominju europske ili neke druge integracije u kojima se (mi Hrvati iz više država) opet možemo zajedno naći. Činimo to iz najjednostavnijeg razloga što naše zajedništvo treba biti naša volja, naša odluka i naš čin, bez obzira na bilo kakav globalni ambijent u kojem se nalazimo ili ćemo se naći. Hrvati su u povijesti više puta mislili da će se sve posložiti samim tim što postaju dio nekog šireg političkog konteksta koji će im donijeti rješenje njih samih. A upravo se događalo obrnuto, pa se nakon razočaravanja i svijesti o tome da se ništa nije riješilo samo od sebe, hrvatski narod morao pripremati na to da će taj neodgodivi put do samodefiniranja strategije vlastita zajedništva tražiti nove vlastite žrtve. Stoga, jednostavno rečeno, umjesto neprestanog postavljanja pitanja prava svoje elementarne opstojnosti i od raznih drugih subjekata dopustivog nacionalnog zajedništva Hrvati napokon trebaju znati postaviti i svoje vlastite dugoročne, strateške i hrabre - odgovore!” rekao je Ivica Relković dobivši zaslužene ovacije posjetitelja od kojih mnogi nisu imali gdje sjesti nego su tribinu pratili stojeći.

Što dodati kada je skoro sve rečeno?!

Tek da našim političarima politika nije služenje narodu nego sredstvo kojim žrtvuju narod radi osobnih interesa. Ignorirajući jedni durge, hrvatskim političarima jedino zajedničko je ignoriranje naroda a narod opet ignorira njih što kod međunarodne zajednice inicira ignoriranje i jednih i drugih.Upravo nemilosrdni neprijatelji čine demokraciju neophodnom a ona je moguća zahavaljujući onima koje su naklonjeni pravdi. Ako Hrvati žele postići ravnopravnost onda moraju kao u onoj poslovici.” Uzdaj se u se` i u svoje kljuse”. Čak i briljantnost koju hrvatski političari i onako ne posjeduju, bez lobiranja i sposobnosti komuniciranja bezvrijedna je. U nedostatku poštenja i usuglašenosti nacionalnih strateških ciljeva, jedino što političari narodu nude to je strpljenje. Strpljenje jeste moć ali ne uvijek. Istina, vremenom i strpljenjem i dudov list postaje svila. Međutim, srpska, muslimansko-bošnjačka i međunarodna politika nisu prijateljski naklonjen dudov list koji će Hrvatima pokloniti hladovinu i svilenu budućnost, nego su nemilosrdna larva koja je na listu dok ga ne pojede.

Crovata/posovski-obzor.info