Senad Avdić: Bijes i odmazda napaljenih internetskih ilegalaca - diverzanata

... pojeftini toliko da mi nakon te hrabre tirade obraz pet para ne vrijedi. Danima je trajala ta redaljka anonimnih degustatora tuđih života i sudbina nad ovim potpisnikom. Ne postoji ništa u mom oskudnom životu i javnom djelovanju što mi ta samozatajna bagra, nahajcani blogeri nisu nabili na nos.

piše: Senad Avdić l Slobodna Bosna

Otkrio je taj dokoni, besposličarski, parazitski polusvijet kako, pored ostalih teških krimena koji mi se na dušu mogu staviti, imam i druga u Australiji, što je za početak prihvatljivo. Neprihvatljivo je to što je taj moj drug iz Australije Hrvat, dakle, da ne okolišamo, „ustaša".

Taj internetski portal zamišljen je kao „glas građanske javnosti", ta od pameti usamljena gomila, neproduktivna i neradnička „cyber javnost", bi nešto da pametuje, drži lekcije, upozorava na nepravilnosti.

Očitovao se, javio se, unilateralno, prošle hefte, nedjelje, tjedna... onaj moj drug iz Australije, Mate Bašić se zove, u Imotskom je rođen, u Sidnayu živi godinama. Napisao Bašić podugačak tekst u moju odbranu, tek da me malkice zaštiti i drugarski poštedi od histeričnog internetskog nasilja čija sam bio žrtva. I da izoštri brbljivim forumašima šta je jako prijateljstvo, da bratstvo i jedinstvo nisu komunističke floskule i tlapnje nego da imaju pokriće u konkretnim životima i sudbinama.

To podrazumijeva i odgovoran, viteški, prijateljski čin: kada je Matu prije dvadeset godina neki majmun (rođen u Bosanskoj Dubici) iskasapio nožem u Zagrebu, iste sekunde sam kupio povratnu željzničku kartu Sarajevo - Zagreb da ranjenog druga, Bašića, obiđem u bolnici. A '93-'94., dabogda da je u to vrijeme iko od ovih internetskih forumaša koji mi krv na slamčicu piju bio rođen, mojojoj materi su uredno stizale neophodne inzulinske doze. „Jeste da je svinjski inzulin, ali možda može koristiti tvojoj mami", pisalo je u popratnom pisamcetu čijeg sam pisca isprve prepoznao - Mate Bašić, samo se on tako zna igrati riječima i zajebavati se sa smrtno ozbiljnim stvarima.

A kako je, u osnovi počela, pokušavam se (pri)sjetiti cijela priča? Kako se uopće zakolutala i nastavila živjeti svoj virtualni agresivni multimedijalni pohod na mene ta besmislena lavina nepismenih mailova, histeričnih impresija, „odjeka i reagovanja"? Nekada sam ovdje, na istom mjestu, pribilježio kako me ne zanima ni ova ni ona vlast, ni lijeva ni desna, ni nacionalistička ni građanska - ovoj je zemlji prioritet efikasna, funkcionalna, odgovorna vlast. Ni više a, Boga mi, ni manje građani ove zemlje, birači nisu očekivali od svojih legitimno izabranih zastupnika.

Čime sam prizvao, kako sam „osigurao" taj neselektivni linč koji anonimni, principijelni dokoličari, tradicionalno ublehaški spektar, dobro potkoženi nehljebovići sa internetskih portala dozivaju i priželjkuju? Za kakve vrijednosti navijaju?

Napisao sam, čini mi se, da cijelu ovu našu bosanskohercegovačku dramu jedino, i isključivo, može raspetljati živ, otvoren, ponekad i počesto težak i bolan dijalog, Da, ako se ova zemlja namjerava spasiti, ako nam spasa uopće ima, možemo isključivo i jedino zajedno, ali kroz trnovit, zeznut, neprijatan, bolan kompromis proći, Za početak toga procesa je dovoljna dobronamjernost i vjerodostojnost, iskrenost.

Bijes i odmazdu napaljenih internetskih ilegalaca- diverzanata (to bi kao trebala biti javnost u širem i užem smislu) mogu razumjeti i ovako i onako. Ja taj spektakularno koordinirani bljesak anonimne osobne hrabrosti, nažalost, uopće ne razumijem.

Prije skoro petnaest godina, odmah nakon Daytona ove smo novine, „Slobodnu Bosnu", uspjeli distribuirati u Banjoj Luci. Taj, za nas revolucionaran i na svaki način važan čin nacionalni tjednik Ljiljan šeretski je prokomentirao: „Čega se pametan stidi, budala se time ponosi". Urednik koji je reagirao tako vidovito i duhovito, priznajem, danas je ravnatelj neke lokalne televizije, koju ne gledam, ali, kažu, ima određeni utjecaj na javnost.

Mislim i uopće nemam problema s tom heretičkom idejom, da cjelokupan naš društeveni i socijalni dijalog treba temeljito preispitati i redefinirati, pa i redizajnirati. Kako bi mene gotivili emancipirani jahači interneta samo da sam napisao da je moj omiljeni Hrvat Željko Komšić. A nije: draži mi je Mate Bašić.

Mate mi je otkrio Petera Handkea, prevodio mi Sartrea s francuskog na na hrvatsko-bosanski jezik i još svašta nešto. Sa Komšićevom političkom fiilozofijom u cijelosti se slažem, sa Bašićevom pravaško-bobanovskom ni sekunde nemam doticaja.

Recimo, plastičan, opipljiv, provjeriv primjer: u finalu prvog ovogodišnjeg Grand Slam teniskog turnira u Australiji igra Novak Đoković protiv Britanca Myrrayja. Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi se za tog uštogljenog štrebera Murrayja trebalo navijati a protiv Noleta Đokovića.

Sjedio sam onomad, nakon televcizijske emisije na Pinku sa dečkom, zastupnikomi Srpske demokratske stranke u stanovitoj zakonadavnij vlasti. Svi se oko nas potrudili da ne bude konflikta. Nema šanse, baš smo se fino ispričali i niučem složili. Većinski se on sa mnom ne slaže, manjinski se ja s njim ne rimujem, ali ostade fin dojam - više pričasmo nego što razgovarasmo! Dobar momak, inteligentan, bistar, lucidan, nije ni zlonamjeran. Nijedne ružne, niti jedne nepristojne riječi nismo razmijenili. On svoje, ja svoje, ostali na početnim položajima; niti je on mene ubijedio „iušta", niti sam ja njemu nudio „gotova rješenja".

Htjeli mi to priznati ili ne, dopadalo nam se ili ne, svaki razgovor, dogovor o budućnosti ove zemlje, i nas u njoj, mora uključiti sve razlike koje nas spajaju! Svaka isključivost, nadmena majorizacijska, integralistička „dobronamjernost" ovu zemlju vodi u nepovratnu propast.

Što to prije to shvatimo, bit će nam lakše i ugodnije.Oprobane, na žalost izlizane matrice i streotipije, čak i da su tačne, neće nam ništa pomoći, niti išta raspetljati...