»Sejdić i Finci« protiv Komšića

»Sejdić i Finci« protiv Komšića
Na ova dva pitanja nedavno sam pokušao detaljno odgovoriti grupi ovdašnjih ljudi, kojima, blago rečeno, svakodnevica ne dozvoljava da se dublje upuštaju u aktuelne političke procese već ih uglavnom, izmoreni od napornog rada i u polusnu, proprate u večernjem dnevniku.

piše: Dragan Jerinić - Nezavisne novine

I stvarno, već mjesecima gotovo da nema dana da u udarnim terminima ovdašnjih medija ne dominira slučaj "Sejdić i Finci" te kako će on uticati na promjenu Ustava, a samim tim na dalje evropske integracione procese.

Prvo, nije to jedan već su to dva čovjeka - Dervo Sejdić i Jakob Finci. Dervo i Jakob, da ne bude zabune, su predstavnici nacionalnih manjina koji su tužili državu BiH da su po sadašnjem, Daytonskom, ustavu diskriminisani jer ne mogu biti birani za člana Predsjedništva niti predloženi u Dom naroda jer su sva mjesta predviđena samo za konstitutivne narode - Srbe, Hrvate i Bošnjake.

Dervo je predstavnik romske zajednice, aktivista više nevladinih udruženja koja okupljaju Rome i član je neke komisije, odbora, vijeća ili tako nešto u parlamentu koji se brine za prava Roma. Nedavno je pokrenuo još jedan spor protiv BiH, a on se odnosi na isplatu četvorogodišnje zarade jednog člana Predsjedništva, tražeći oko 250.000 KM, jer je eto toliko na gubitku zbog činjenice da se ne može kandidirati na izborima.

Jakob je predstavnik Židovske zajednice, blizak skoro svakoj vlasti koja ga je nagrađivala visokim činovničkim funkcijama, a trenutno je ambasador u Švicarskoj zahvaljujuć prvenstveno svojim prijateljskim odnosom s Harisom Silajdžićem.

Znači, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je presudu prije više od dvije godine kojom je bh. vlastima naložena izmjene Ustava i Izbornog zakona, a koja se odnosi na izbor člana Predsjedništva te na biranje delegata u Dom naroda. Sud nije rekao način na koji će biti sprovedena već samo dao zadatak da se omogući svima da mogu biti birani, što ne znači i izabrani, na bilo koju državnu fukciju.

U svojoj suštini presuda jeste poštena, ali i zadire u temelj Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je ravnopravnost tri konstitutivna naroda koja se direktno ostvaruje kroz tročlano Predsjedništvo.

Odmah poslije ove presude uslijedile su razne deklaracije, rezolucije i slični manifesti sa gotovo svih evropskih adresa koje su presudu uvrstile među glavne uslove, tačnije uslove svih uslova, ukoliko BiH i pomisli da podnese zahtjev Briselu za kandidatski status. I tu dolazimo načelno do odgovora na ono drugo pitanje. Ta se presuda gotovo svakodnevno vrti po strankama i medijima jer je postala prvorazredno političko-nacionalno pitanje preko kojeg bi trebalo da budu dogovoreni budući odnosi u BiH.

Bošnjački lideri nikada nisu krili veliko zadovoljstvo jer su preko Derve i Jakoba u stvari dobili jak argument kojim ulitimativno zahtijevaju radikalniju promjenu Ustava kako bi ga, eto, uskladili s evropskim standardima tražeći obesmišljavanje i razvlašćivanje Predsjedništva dajući njihove ingerencija Savjetu ministara.

Čitava konstrukcija implementacije presude po bošnjačkom scenariju trebalo bi da bude svedena na formiranje vlade BiH u punom kapacitetu te riječi, izboru članova Predsjedništva u parlamentu, a koji bi imali protokolarne aktivnosti umjesto dosadašnjih jasnih nadležnosti.

Predstavnici Srba, sa druge strane, nisu bježali od dogovora o provedbi same presude, tražeći, za razliku od agresivne sarajevske, jednu lajt varijantu, koja podrazumijeva da Ustavom bude definisano da se iz Republike Srpske bira jedan, a iz Federacije dva člana Predsjedništva, izbacujući samo imena naroda, računajući da je to sasvim dovoljno, jer bi u tom slučaju i Dervo i Jakob napokon mogli da se kandiduju pa ako i ne budu izabrani nije nikakva manjinska tragedija već stvar političkog ambijenta.

Sa treće strane predstavnici Hrvata su kroz presudu vidjeli svoju šansu da izmjenom Ustava ili Izbornog zakona omoguće da im se više ne ponovi slučaj "Komšić", tačnije da autentični predstavnici izborne i političke volje Hrvata i budu izabrani, a ne da im ga Bošnjaci nameću.

Jasan stav hrvatskih lidera je da presudom "Sejdić i Finci" žele da katapultiraju Željka Komšića iz zgrade Predsjedništva te da se zakonski osiguraju da ne može više biti zloupotrebljavana činjenica da su brojčano najmanji narod. Zbog toga i podržavaju prijedlog da članovi Predsjedništva budu birani u parlamentu, a ne direktno na izborima, ponovo računajući valjda na neku buduću političku korektnost i konsezus prilikom izbora. Dosta nelogičan stav, jer da je bilo korektnosti danas bi u Predsjedništvu sjedili Ivo Miro Jović ili Martin Raguž, a ne Željko Komšić.

Puno bolji prijedlog za izbor "autentičnog političkog Hrvata" u Predsjedništvo je izmjena Izbornog zakona kojom bi bile redefinisane izborne jedinice. Time bi, recimo, ugašena Herceg - Bosna mogla da vaskrsne objedinjavajući izborne jedinice s hrvatskom većinom dok bi ostatak Federacije bio neka druga izborna jedinica.

Ni politički lideri na posljednjem zajedničkom sastanku nisu uspjeli ništa konkretno dogovoriti o presudi "Sejdić i Finci" jer ona nije tehničko pitanje, kao što se može posmatrati raspodjela perspektivne i neperspektivne vojne imovine, niti je čisto stvar političkih, stranačkih interesa, kako to vole da ocjenjuju građanski ostrašćeni analitičari postavljajući pitanje u čemu je stvar, pa svi treba da budemo ravnopravni. Tačno, ali ta ravnopravnost, kako je doživljavaju u Sarajevu, ne smije da podrazumijeva nacionalno nadglasavanje, što je u principu i dovelo do Daytonskog ustava, koji, eto, nije savršen.

Ukoliko se zaista i želi sprovesti presuda "Sejdić i Finci" treba je prvenstveno gledati kao tehničko pitanje, a ne zadirati u principe definisane mirovnim ugovorom. Sve ostalo je dnevna politika kojom se hrane mediji.