Šarčevićev ep „Od sultana do Tuđmana“

Kada bi se sve i svakomu nešto samo sviđalo ili nesviđalo ili kada bi netko smatrao da u jednom časopisu ili na jednom portalu svaki kolumnist pretstavlja stav uredništva onda bi to bio jasan znak da tu nema medijske slobode ili da je posrijedi instrumentalizam poradi nekoga cilja.

Bio bi to jasan znak da tu nešto neštima.

Ljevičarski ili desničarski osvrti u takovim medijima sa slobodom govora i pisanja su upravo svrha balansu i nekoj sredini u najbližem putu ka istini.

U svojoj kolumni svrstanoj pod „aktualno“ Šarčević se osvrće na „neke“ političke i crkvene krugove u kojima se bosanski Hrvati optužuju da su sami krivi za svoju nesreću te navodi:

„Na predlošku unutarnjih neprijatelja i domaće izdaje a da se oslobode vlastite odgovornosti, slično kako je i papinski legat Nikola Modruški informirao papu i zapadni svijet o osmanlijskom zauzeću Bosanskog kraljevstva uz svesrdnu pomoć domaćih kolaboracionista, neki danas plasiraju krupne objede na račun bosanskih Hrvata i bosanskih franjevaca za odricanje od nacionalnog identiteta, za izdaju nacionalnih interesa, za malo hrvatstvo i i sumnjivu crkvenost,čak i za istrebljenje Hrvata iz Bosne zbog sluganstva nekada turskim osvajačima, nedavno komunistima, a danas bošnjačkim unitaristima“.

Nejasno je zbog čega Šarčević smatra da je Nikola Modruški pogriješio kod izvještaja papi jer je poznato da je kolaboracionalista uvijek bilo i da će ih uvijek biti.

Nejasno je i što „neki“ kako Šarčević navodi nisu većina ali imaju pravo uprijeti prstom u nešto što ih smeta pa po tome ni „neki“ franjevci po tome nemogu ostati nedodirljivi.

Nadalje narod svakako ima pravo sumnjati i u crkvenost pojedinaca jer je niz primjera i uz proizašlu slobodu govora da i crkveni kler nije ostao imun na ono što se događa u narodu jer je između ostaloga i proizašao iz njega.

Šarčevića očito ne može zaintrigirati činjenica iz medija kada „neki“ iz naroda puknu od bijesa kada fra Marko Oršolić kaže da njemu nije problem pozdraviti na ulici i sa „merhaba“.To bi bilo lijepo i bio bi to ideal za vjerske zajednice ali ipak to niti po vjeri niti po bilo čemu drugom nije u najmanju ruku ukusno.

Smatram da bi „katolik“ (namjerno neću kazati Hrvat) u BiH pucao od sreće kada bi ga hodža ili kakav efendija pozdravio sa „hvaljen Isus i Marija“.

Ali tada bi život bio prejednostavan i prelijep i opet bi to nekome smetalo pa se tu otvara bezdan teološkog i filozofskog naukovanja o etici, moralu, riječi kao najmoćnijem dvosjeklom oružju i koječemu drugome.

Iz tog razloga smatram da crkveni kler ne smije ostati nedodirljiv pogotovu što su zadnjih godina kulminirala izravna miješanja crkve u mnoga događanja a i to da su otkriveni višebrojni slučajevi razvrata i pedofilije nikakva senzacija nego više podsjetnik i da su crkveni službenici oduvijek bili ljudi od krvi i mesa pa prema tome i podložni svemu čemu je podložan i obični puk.

I crkveni kler zna kakve su sve Pape vladale kroz prošlost i od toga netreba bježati.

Ivan Šarčević u svojoj kolumni postaje upravo kao oni njegovi „neki“ citirajući sve ispade i forsirajući aktuelan trend kao nekakvu tobožnju hercegovačku neosjećajnost za BiH, spominjući obavještajce Lučiće i učenike Tuđmanove škole, pa citira Golužu, pa pljuje po Vukmanu, Krišti, Joviću i onda zamislite i po fratrima Mariću, Zovki i Pervanu i tu definitivno postaje isti kao njegovi „neki“.

Šarčević daje osvrt i na „neke“ herceg-bosanske portale koji bosanske franjevce i ujake časte imenima kao što su „daidže“ ,“pederi“, “klerokomunisti“, “ljevičari“, “zelene sluge“, “sultanovi podanici“, “masoni“ i sl.ponovno zaboravljajući da je to cijena demokracije ispod skinutog plašta željezne zavjese, “ljubim ruke“ i lažne učtivosti i morala tremeljene na represiji i strahovima.

Nadalje Šarčević optužuje neke za objede bosanskih franjevaca i bosanskih Hrvata kao nacionalno zrelijih od onih koji su slijedili za po njemu politiku moći Tuđman-Šušak-Boban te ih optužuje za politiku cijepanja BiH. Njihove istomišljenike naziva epigonima i ukazuje na predizborne atake kako bi se tobože kao do kraja nastavila njihova politika i rat protiv bosanskih franjevaca.

Sramotno je prem mome mišljenju da se pri tome uopće ne uzima u obzir vjetrometina na kojoj se našla Hrvatska država i njen narod, prepuštenost samoj sebi bez prava na obranu, činjenica da je Hrvatska bila gotovo skrojena sa Z-4 i praktično podijeljena od svjetskih moćnika, da je BiH bila još  kompliciranija po tome pitanju, da je HRHB jednostavno bila logična posljedica ustrojstva bilo kakve jedinice koja će povezati hrvatski narod u tom košmaru, te da bi sigurno i hrvatske enklave doživjele jednu Srebrenicu, kao i to da je 5 do 12 izbjegnut masakr enklava u Bihaću i Goraždu čak 1995.god. (4 godine političkog bauljanja) dok su svjetski moćnici izigravali tapkaroše u mjestu itd.itd.

Citira i odobrava Šarčević političkog antropologa Ivu Žanića:

„Kod bosanskih Hrvata zahvaljujući prije svega franjevcima održana je tradicija o srednjovjekovnoj bosanskoj državi kao samostalnoj i ravnopravnoj naspram Hrvatske i Srbije dočim kod Hercegovaca te tradicije nema.Oni imaju samo svijest o pripadnosti Hrvatskom narodu pa onda i Hrvatskoj državi pod kojom podrazumijevaju granice RH“.

Ja sam jedan od „nekih“ koji nemože misliti glavom kao i Šarčević ali ujedno daleko od toga da odobravam ekstremizme. Nitko nemože osporiti ulogu franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni ali je činjenica da su od srednjovjekovne Bosne ostale samo utvrde bivših hrvatskih vladara a da je odljev puka konstantan. Svakako bi bilo dobro potražiti pravi odgovor bez osude drugoga.

Nadalje smatram da je diskontinuitet juga i sjevera povezan srednjom Bosnom te manjim hrvatskim enklavama u BiH zapadno nikakva teza za zaključivanje osjećaja jer je razlika u mentalitetima i karakterima stvar prirode gdje nema izričitih pravila. Osim toga granice srednjovjekovne Bosne su debelo varirale. Očit je primjer i nesnošljivosti u regijskim okvirima Zagorja i Dalmacije, zapostavljanje Slavonije od strane Zagreba i sličnih pojava u Hrvatskom društvu.

Šarčevićeva teza o podebljavanju juga Hrvatske Hercegovinom i Herceg-Bosnom i sprječavanje na tom putu projekta od strane Bošnjaka i bosanskih franjevaca je dolijevanje ulja na vatru.

Posavina, tj. dio nje je poražen vojno i to je činjenica. Nitko nije vidio niti je izdao bilo kakav pismni dokument u tom smislu. Dodatna je sramota što je iza sebe imala Hrvatsku. Prema tome srednja Bosna je trebala po svakoj logici biti izbrisana jer je bila u totalnom okruženju, a samo nerazuman čovjek bi joj moga zamjeriti na dogovorima sa Srbima u trenutku kada joj je prijetilo uništenje u ratu sa Bošnjacima. O ovakvim stvarima mnogi ne govore jer to nije u nečijem interesu.

Ivan Šarčević nadalje pljuje po Hercegovačkom lobiju u Zagrebu, navodi teze o otuđivanju od sebe samih izgrađivanjem mržnje kroz falsificiranu povijest, usmjeravanje prema samo jednoj matičnoj domovini-Hrvatskoj i gradu-Zagrebu. Šarčević kao da nevidi koliko su Hrvati ravnopravni u Federaciji i za sve optužuje HDZ mada su sve ostale stranke i vodeći ljudi iz današnje oporbe isto tako bogati politički deal-eri.

Osim toga Šarčevićeve optužbe uz vezivanje za Dodika je prešućivanje fakta da je RS entitet i praktično država u državi, da je srpska parohija bez mnogo pompe i ekskluzivnosti srednjovjekovnih čuvara zadržala Srbe na tom prostoru i značajno ih podebljala, da su Srbi nikada jači i samostalniji trenutno ekonomski jači dio BiH, da međunarodni faktori uvažavaju njihovu Republiku.

Šarčević na kraju svoje kolumne piše o Hercegovačkom franjevcu koji je za egzodusa bosanskih Hrvata zlurado uzvikivao „njihovim“ franjevcima: „Nema više Bosne Srebrene!“ ne tretirajući ga pojedinačno nego kolektivno što u krajnju ruku nije pošteno.

Šarčević konstatira da su hercegovački Hrvati nakon što im je ostalo gotovo sve ono s čime su i krenuli uz Vrhovnika i dogovor s velikosrpskim vođama uz bogaćenje, ujedno zaboravio da su se „neki“ iz dijelova Bosne isto tako obogatili ali da im uz to nije ostalo ono što su imali kada su krenuli ne svojom voljom u izgnanstvo što je duplo teže u stjecanju bogatstva. Najveći dio tog bogatstva je upravo proizišao za desetak godina izbjeglištva u Hrvatskoj pa je očito da ih Vrhovnik nije dočekao na nož i uskratio im bogaćenje.

Danas ti isti bogati izgnani Hrvati niti nepomišljaju na povratak a „krivci“ za njihovo izgnanstvo su odavno mrtvi.

Uz Šarčevićev montirani članak priljepila se i kolumna „propalo podebljanje Hrvatske“ gdje je istakao knjigu od Žarka Domljana (predsjednik Sabora 1990-1992.).

Domljan nevješto kao i Šarčević konstatira „Nije moguće da povjesničar Tuđman tako slabo poznaje prošlost BiH,niti da političar Tuđman nezna, z ajedno sa svojim savjetnicima na kojim se principima zasniva stabilnost međunarodnog poretka u suvremenoj Europi“.

Meni ostaje još samo da konstatiram da meni takav poredak baš i nije u potpunosti jasan. Kada se sjetim samo indiferentnosti na početku rata na ovim prostorima, lordovskih kreiranja mapa i crteža karata, prepuštanja enklava masakriranju, nedosljednih embarga na oružja, aboliranja na zločinu nastalih Republika, Haaških pranja savjesti mogu se samo složiti da smo i dobro prošli na Bih političkom ruletu.

Ali složiti se i sa Domljanom da je Hrvatska na kraju razočarana morala prihvatiti činjenicu da je na kraju dobila samo ono što nikada nije mogla niti izgubiti to nikako.

Jer da je tako onda rata na ovim prostorima nebi niti bilo.

Po gospodinu Šarčeviću još bi bilo zanimljivo tumačenje propasti hrvatskih vladara i kraljeva u srednjovjekovnoj Bosni i od tada konstantno i sustavno nestajanje katolika (Hrvata) kada nije bilo Vrhovnika niti paradržavnih osovina.

Oduvijek je opstajao samo onaj tko je imao zdravu i uspravnu kičmu.

Prije bih zaključio da je Hrvatska morala ući u đavolsko kolo i igrati onako kako se tada sviralo jer da nije tako bilo nitko usijane glave nebi mogao uvjeriti u suprotno.

 

Juraj Marić/posavski-obzor.info