Sarajevo: Dragi vršnjaci, molim vas za mir'

Sarajevo: Dragi vršnjaci, molim vas za mir'
Vidjeti kako gori dio mog grada danas, najgori je prizor koji sam ikada vidjela. Vidjeti kako gore auta, zgrade, kiosci, kako nevini ljudi hodaju ulicama krvavi jer su pokušali da se protive nasilju - boli me i osjećam se bespomoćno. Što se promijenilo za ovih 20 godina u našem mentalitetu? Što se promijenilo u neodoljivoj želji za nasiljem, ubijanjem i uništenjem? Šta smo mi, mladi, naučili iz "grešaka" naših prethodnika koji su palili i ubijali tada?

Rekli smo "nek' se nikad ne ponovi". Nije nam dovoljno što su nas ubijali nedavno, pa smo digli ruku sami na sebe danas? Zapalimo svoj grad, ubijmo jedni druge, i stvari će biti bolje. Imat ćemo plate i godišnje odmore.

Pišem ovo jer sam ljuta i povrijeđena. Prvenstveno jer vidim svoje prijatelje na ulici kako pale i uništavaju svoj grad, moj grad, kako udaraju i vrijeđaju svoje sugrađane. Gledam u svoje vršnjake i pitam se - kakva nas budućnost čeka? Danas su ulicama Sarajeva najviše rana nanijeli moji vršnjaci.

Ako je iko trebao da zna za mir, ako je iko trebao da gradi mir - onda smo to mi, rođeni u ratu. Sretna sam što sam rođena, sretna sam što je ljubav pobijedila rat, što se ispod granata koje su padale na Sarajevo ipak rađao život.

Zašto onda u miru na tu ljubav zaboravljamo? Zašto dižemo ruku jedni na druge, zašto svoj grad koji još uvijek plače od prethodnih rana, ponovo ranjavamo i uništavamo?

Dragi vršnjaci, molim vas za mir. Molim vas da ne pravimo iste greške ponovo. I ja sam ugrožena kao i vi, i ja sam student, i ja želim promjene. Ali promjene ka kojima sada idemo nisu promjene koje će nam donijeti dobro. Možemo samo, za 20 godina, sjediti na ruševinama i pepelu nečega što se nekada zvalo Sarajevo. Baš kao i danas.

Piše: Smirna Kulenović

radiosarajevo.ba