REPORTAŽA Ubijeni su im roditelji, djeca, susjedi, ali i dalje vjeruju u Boga i svoj Uzdol

REPORTAŽA Ubijeni su im roditelji, djeca, susjedi, ali i dalje vjeruju u Boga i svoj Uzdol
hercegovina.info

Pripadnici Samostalnog prozorskog bataljona Armije BiH na današnji dan 1993. godine počinili su zločin nad stanovništvom ramskog Uzdola. U ranim jutarnjim satima pod komandom Envera Buze upali u uzdolske zaseoke Križ, Zelenike i Rajiči te masakrirali 29 civila i 12 pripadnika HVO-a, počinivši zločin koji se pokušavao godinama zataškavati. Zločin koji je još uvijek bez odgovornosti. Zločin protiv čovjeka i Boga ma kako da mu  se tko molio. Zločin protiv nejači i staraca, protiv ljudi koji su samo voljeli svoj dom, svoj Uzdol. 

Kazimir Zelenika je uzdolski matičar još od prije rata. U zločinu kojeg učiniše spodobe u ljudskom liku ubijena je njegova najstarija kćer Jadranka (1982.), majka Ruža i otac Ivan. Ubijena je i susjeda Ruža Zelić s dvoje djece, Stjepan i Marija, susjede Dragica i Janja Zelenika, Mara Grubeša, Kata Perković… Da, ubijena su djeca, nepokretni starci, ljudi koji nisu htjeli ostaviti svoj dom koji je daleko od crte obrane jer su smatrali da njihovi susjedi neće nikada doći i udariti na njihove domove.

Vjera i ljubav

Kada bi nekoga uhvatila tuga i volja za životom Kazimir i njegova supruga Mare nakon zločina i paljevine Uzdola prvi se vratiše na svoje spaljeno ognjište i nastaviše živjeti. U svom kršćanskom braku rodiše pored Jadranke još jedanaestero djece. Kakva je to hrabrost i kakva ljubav. Otkuda im takva snaga? To mogu samo vjera i ljubav. Kakvu bol je proživjela Kazina supruga Mara zbog svoje Jadranke zna samo ona i duboko je čuva u svom srcu. No, njihovu radost čine zdrava i vrijedna druga djeca koja im podariše već petero unučadi. 

Dok razgovaramo s Kazom o životu kroz ovih 27 godina od zločina obilazimo njihov vrt i voćnjake. S radošću pripovijeda kako se nikada nije predao nego su svi zajedno kao obitelj zasukali rukave i uporno radili: zasadili su više od 400 stabala šljive, posadili su i aronoju, o drugom voću ne treba ni govoriti. Ovdje u Zelenikama na oko 800 metara nadmorske visine uspijevaju i breske, lubenice… Ovdje vlada rad koji donosi plodove.

Kazimir u nekoliko skromnih rečenica jednostavno ispripovijeda život kroz proteklih 27 godina.

"U prvom trenutku sam pomislio da se više nikada neće ovdje vratiti život. Odmah poslije rata smo uspjeli uz pomoć nekih donacija popraviti obiteljsku kuću i ponovno smo živjeli tu. Djeca u školu, a ja na posao u matični ured. Moja žena Mare je o svemu vodila računa. Nastavili smo živjeti. U početku nismo imali puta, odnosno, bio je loš makadam. U zadnjih nekoliko godina općina Prozor-Rama napravila nam je put, postavljena je rasvjeta i odmah je bolje. Drago mi je vidjeti kako su se mnoge kuće obnovile, pa i sada se još obnavljaju. Ima obitelji koje prave i nove kuće, posebno je dobro kada to rade mlade obitelji. Naši Uzdoljani vole svoj Uzdol i rado dolaze ovdje. Tako i moja djeca koja su otišla u svijet dolaze stalno i unučad po cijelo ljeto provedu ovdje. Uzdol živi, ali sigurno fali nekih poslova kako ovdje na teritoriju naše općine tako i šire da bi ljudi bili što bliže svojim kućama", Kazine su smirujuće i tako ohrabrujuće riječi. 

Mišljenja je da je suđenje Enveru Buzi po zapovjednoj odgovornosti samo farsa. Pravi naredbodavci i izvršitelji su ostali nekažnjeni. 

Razgovarali smo i s don Ivanom Stojanovićem, svećenikom salezijancom koji se već više do 20 godina nalazi u misijama u afričkoj Gani. U zločinu na Uzdolu ubijeni su mu majka, otac, sestra, rodbina i susjedi. Pitali smo ga kako vidi Uzdol kroz ovih 27 godina. 

Zanimljivo pitanje ali teško je dati cjelovit odgovor. Kad gledamo izvana sve izgleda dobro i lijepo. Crkva i okoliš uređeni, kuće uređene ili se još uvijek uređuju i obnavljaju i to daje naslutiti da su ljudi još uvijek navezani na svoja imanja i da vole svoje rodno mjesto, i rado tu navraćaju i mnogi bi se rado vratili i tu živjeli ali ostaje jedan nerješiv problem za običnog čovjeka radnika: gdje naći posao i imati kakva takva redovita primanja. Uzdoljani vole svoj Uzdol i ove prirodne ljepote ali nisu u mogućnosti da sami otvore neke poslove i da imaju redovite prihode. Tu bi država, političari trebali ispravno i dobro odraditi svoj dio posla i stvarati uvjete za zapošljavanje. Toga očito nema i ljudi su prisiljeni opet poći preko “bijela svijeta“ trbuhom za kruhom.


"Čini mi se da je Crkva učinila što je mogla. Svećenici su prisutni skoro pa u svim župama i crkve su obnovljene. Isto tako općina je odradila neke mini projekte ali je to sve skoro pa ništa ako nema mogućnosti  zapošljavanja. Dakle glavni problem je posao. Susreo sam u Zagrebu neke od Uzdoljana, mladi i školovani,  koji bi se rado vratili i tu živjeli ali kako naći posao", kazao je don Ivan.

Za ratni zločin počinjen na Uzdolu pred Sudom BiH još je u tijeku postupak protiv Envera Buze, komandanta Samostalnog prozorskog bataljona Armije BiH čiji su pripadnici izvršili pokolj u uzdolskim zaseocima Križ, Zelenike i Rajiči. Nakon provostupanjske presude od 12 godina rodbina i svi drugi Uzdoljani iskazali su svoje veliko nezadovoljstvo i smatraju cijeli postupak farsom. Stvarni nalogodavci i izvršitelji ostali su negdje po strani, u izolaciji od ovog slučaja i bilo kakve odgovornosti. 
No, treba dalje živjeti. Treba postići mir i to onaj pravi duševni mir. A kako?

Ima li Uzdol budućnost?

To samo Bog zna što će biti u budućnosti. Vjerojatno Uzdol nikad neće više biti što je nekad bio, ali ima nekih naznaka da bi mogao preživjeti: obnovljene kuće, čak se i neke nove grade, imamo svećenika, ljudi dolaze na vikende i odmore, ima nešto malo i djece… ali sve to nije dovoljno da bi Uzdol disao punim plućima. 

Politika i političari su najodgovorniji. Ako oni stvore uvjete prihvatljive i dostojne življenja, a zapošljavanje, posao je najvažniji, ljudi će se vratiti i Uzdol će živnuti a možda i oživjeti i imat će budućnost. Ako u općini i cijeloj okolici pa i državi ne bude posla Uzdol će biti ljeti živ zbog dolaska Uzdoljana razasutih po svem svijetu a zimi će spavati zimskim snom. Tako u budućnosti Uzdol vide i Kazimir Zelenika i don Ivan Stojanović i većina Uzdoljana i onih koji stalno žive ovdje i onih koji su život potražili diljem svijeta. 

Dok budem živ dolazit ću na Uzdol. Budući da sam optimist i vjerujem da „Bog onima koji ga vole i zlo okreće na dobro“ nadam se i molim za lijepu budućnost Uzdola, zaključio je razgovor don Ivan Stojanović, svećenik salezijanac koji već više od 20 godina misijski djeluje u Gani u Africi.