Rahmetli krvnik Rasim Delić

U kvizu o tuđim grijesima postali bi sigurno multi milijunaši. Međutim, kad su u pitanju njihovi grijesi, ispod fesića čuči jako krhko pamćenje koje u spomenutom kvizu ne bi bilo dostatno ni za “fišek sjemenki”.

Rasim Delić rođen je 4. 02. 1949. godine u Čeliću. Vojnu akademiju je završio 1971. Godine, a JNA je napustio 13. aprila 1992. u činu potpukovnika. Sa svojim karakterističnim poluukočenim hodom nalik na patkasto geganje, bezosjećajno zamrznutog lica i očiju tupog pogleda, R- Delic neodoljivo podsjeća na mržnji nastalo čudovište koje nema dušu, ali ga zato, kao sjaj mačjih očiju u noći, ratni životopis odaje kao bešćutnog krvnika. Janjičarska disciplina, KOSovsko-UDBAška indoktriniranost koja je evoluirala u vjersko-šovinističku zatupljenost kao i “tolerantna fleksibilnost” koja podsjeća na strogo usmjerenu vožnju tračnicama, čine od R. Delića nekoga tko je zakinut za savjest, ali ne i za cilj koji je u stvari obnavljanje moći otomanskog tamnog vilajeta u kojem bi Muslimani opet zulumarili nad običnom kršćanskom rajom. Kao deklarirani mrzitelj i progonitelj Hrvata, nekako s početkom muslimasko-hrvatskog oružanog sukoba ili točnije od  8. lipnja 1993, R. Delić je bio do kraja rata komadant Armije BiH, a nakon rata komadant Zajedničke komande Vojske Federacije BiH. Tijekom rata istakao se besprijekornom suradnjom s arapskim i domaćim mudžahedinima koji su odgovorni za mnogobrojne ratne zločine i ritualna ubijanja zarobljenih hrvatskih civila i branitelja. Haaški tribunal za ratne zločine, koji je u međuvremenu postao političko sredstvo za ucjene i pritiske, sramotno nedopustivim odnosom prema ubijenim pripadnicima hrvatskog naroda od strane muslimanske vojske, osudio je gen. R. Delića na tri godine zatvora po drugoj točki optužnice koja ga tereti za "okrutno postupanje kao prekršaj pravila i običaja ratovanja", vezano za dešavanja u selu Livade i logoru Kamenica iz srpnja i kolovoza 1995. godine. (Ma nije moguće da su i Muslimani imali svoje logore?!) Sva ostala mnogobrojna zlodjela za koje je gen. Delić odgovoran po zapovjednoj odgovornosti, ostala su neprocesuirana i time nekažnjena. Ostaje vidjeti da li će i posavski Muslimani oplakivati svojeg rahmetli Posavca Delića, jer poznato je - oni neizmjerno vole Hrvate?!

U prošlom hrvatsko-muslimanskom ratu, s područja pod kontrolom tzv. Armije BiH (čitaj muslimanske vojske) protjerano je oko 170.000 Hrvata kojima do dan danas nije omogućen povratak u mjesta u kojima se zadržala okupatorska muslimanska vlast.

I pored navedenog dijela počinjenih zločina muslimanske vojske, i pored nedopustivo i sramotno blage presude haaškog tribunala, Sarajevo se i dalje trudi dokazati kako je Delićevo "okrutno postupanje kao prekršaj pravila i običaja ratovanja" tek dokaz miroljubivosti i milosrđa muslimanske vojske i to u interesu sva tri BeHa naroda???!!! Ako je nekima ovakva sarajevska logika komplicirana i nelogična, zato nikako nije krivo Sarajevo, već glupa žrtva i običan čovjek koji ne može ukapirati da “dobri Bošnjo” već samim rađanjem posjeduje imunitet na  koji zločin i krivica nikako ne mogu uzjašiti?! Muslimanska šehidska groblja puna su zaslužnih i pametnih zločinaca koji su još za života, umjesto faraonskih piramida i Kuće cvijeća, svojim zlodjelima sami sebi osigurali brojna poprsja, a bogme i njihovim imenima okićene brojne ulice i javne ustanove. Baš po uzoru na otomanske zločince koji se sa pročelja raznih javnih ustanova i dan danas keze u facu ubijenim kršćanskim žrtvama.

Za razliku od navedenih umrlih i poginulih muslimanskih ratnih zločinaca, zlom zaslužni još uvijek zivući muslimanski velikani, poručuju nam kako smo mi, preživjeli, ali i od njih ubijeni neprijatelji, tek obična nula. A poznato je kako  nula dobije vrijednost tek kad se nalazi iza broja kojeg, naravno, kao veličinu i vrijednost predstavljaju isključivo oni, zaslužni zločinci. Ovakvim bojenjem istine u zeleno, negiranjem postojanja zapovjedne odgovornosti muslimanskih političkih i vojnih vođa, jednostranim pristupom prema vlastitim ratnim zločinima i zločincima, Sarajevo kontinuirano otvora ratne rane i neda im zacijeliti jer muslimanski ratni zločinci među Muslimanima uživaju status heroja, a druga dva naroda nad kojima su izvršeni ratni zločini koji još uvijek nisu sudski procesuirani, ta dva naroda (Hrvati i Srbi), oni su za Sarajevo vječiti neprijatelji. Izgleda, mir i pravda su mogući u BiH tek kad se na tornju katoličke katedrale u Sarajevu umjesto zvona oglasi mujezin. Da li je onda čudo što zločini počinjeni od strane hrvatske i srpske vojske imaju zapovjednu odgovornost i shodno tome u Haagu ili po bosanskim kazamatima, leži kompletni političko vojni vrh i Hrvata i Srba, dok iz reda Muslimana, po zapovjednoj odgovornosti  još nije ni optužen, a pogotovo ne -  osuđen, ni jedan političar ili visoko pozicionirani vojni komandant???!!!

Hoće li avantura civiliziranja  koju je naš davni predak započeo izlaskom iz šume u svoju prvu spilju, a zatim vigvam i kolibu,  zahvaljujući pomahnitalom Sarajevu, biti okončana ponovnim vraćanjem u šumu i ka totemu oko kojeg je moguće igrati isključivo ratni ples pri čemu ni luđak ne može i ne želi popušiti lažnu lulu mira, pomirenja i suživota?!

Sve dok se muslimanski narod i njegova elita ne suoči s vlastitim ratnim zločinima, sudski ih ne procesuira, a zločince kazni, svaku riječ koju Sarajevo uputi u kontekstu multi-kulti suživota i tolerancije, obično je prdenje koje Hrvatima i te kako smrdi. Bilo da se radi o glasnom “Zvonimiru” ili lahkoj fulji  “Tihomiru”, oba ova sarajavska prdeža smradom ujedaju i nos i oči, ali i zdrav razum!

A, koliko  jučer, jer mu je stražnjica konstantno u vodi, jedino stvorenje na svijetu koje prdi na usta bio je Nilski konj.

Crovata/posavski-obzor.info