Prijećeno mi je nožem na satu, zapljuvani su mi predmeti, udarili su me ljestvama...

brezar
brezar

... ("Bosna Sema") kao i Mahirova Internacionalna škola Sarajevo, piše Aleksandar Saša Brezar, javlja N1. 

Potaknut Lovrenovićevim intervjuom za Source, odlučio sam reći nešto o svom iskustvu, makar na Facebooku, pritom uzevši u obzir da je moja moralna obveza preča od bilo kakve pogrešne interpretacije moje motivacije u ovom slučaju.

Jednostavno, moram pričati o ovome, radi razjašnjenja nekih nepoznanica, radi onih koji bi se mogli naći u sličnoj situaciji - ali prije svega, radi budućih generacija, jer ne želim da me jednog dana netko od njih pita zašto nisam ništa rekao kada sam imao priliku.

Tadašnji Tursko-Bosanski Sarajevo koledž, današnji Sarajevo Koledž, pohađao sam od 1999. do 2003. (s izuzetkom školske 2001./'02. kad sam godinu dana proveo u Albuquerque Academy u Americi, kao učenik na razmjeni). Maltretiranje je počelo od početka, razlozi, koliko god idiotski izgledali, očiti, a motivirani isključivo interpretacijom mog "etničkog porijekla". Kad bih sastavljao popis samo verbalnih uvreda na moj račun, pisao bih do sutra. Prijećeno mi je nožem na satu, zapljuvavani su mi osobni predmeti, jednom sam udaren ljestvama za dupli krevet dok sam bio u neslavnom internatu te škole. Najindikativnije, ipak, bilo je igranje igre zvane "traženje ratnog zločinca" - jedan vid skrivanja gdje sam ja bio gonjena životinja... A jednom su moji "prijatelji" odlučili "osunetiti" me, što ipak nije prešlo apsolutnu granicu ljudskog kao u Mahirovom slučaju (o čemu ću malo kasnije). I nikada nitko nije odgovarao, niti dobio smanjeno vladanje, za bilo što od ovoga. Par opomena, par razgovora s roditeljima je bilo sve što je škola ikada poduzela.

Maltretiranje je dolazilo i do nastavnika (iako su to već izolirani slučajevi, i nastavni kadar je bio većinom pristojan). Primjera radi, nastavnica bosanskog me je jednom prozvala da bi mi rekla kako je čitala istraživanje po kojem se ljudima koji jedu svinjetinu inteligencija postepeno smanjuje. Da je dalje podgrijala maltretiranje za koje je znala da se događa, očito jeste. Iz kojih razloga, ne znam. Možda joj je bilo smiješno. Meni nije.

Problem, je, međutim, u samom obrazovnom modelu i sustavu ove i sličnih škola: prvi dio problema je taj da su učenici fizički odvojeni od suprotnog spola - a sasvim je jasno da je strpati dvjesto seksualno frustriranih tinejdžera u isti prostor bez komunikacije sa suprotnim spolom užasno loša ideja.

Drugi problem je kulturološke prirode, gdje je osoblje koje je došlo iz turskog obrazovnog sustava bilo nepripremljeno na naše društvo i naše običaje. Primjera radi, kad je moja mama otišla na sastanak radi gore navedenog prijećenja nožem, direktor škole je plakao... Ali nije ništa uradio.

Treći razlog je nedostatak sadržaja: djeca koja su u internatu, osobito iz udaljenijih krajeva, osuđena su da skoro čitavo polugodište provedu u školi, u kojem im se od sadržaja nudi relativno mali broj stvari: igranje stolnog tenisa, CounterStrikea u kompjuterskoj sobi, i grand prix: naručivanje pizze subotom. Postoje i neki klubovi i sekcije, ali ako je to na razini na kojoj je bilo tada kad sam ja pohađao ovu školu, to je slabog utjecaja na učenike. Neintegrirani, bez posebne pedagoške pažnje i bez roditeljskog nadzora, očito je da su učenici u izuzetno frustrirajućoj situaciji.

Četvrti i glavni problem je problem činjenice da je "Bosna Sema" biznis, gdje novac često zna biti prioritet u odnosu na druge stvari. I tu imam par primjera, ali ne bih odvlačio pažnju od prave priče - vršnjačkog maltretiranja - tako da bih o tome neki drugi put. Samo ću reći da bi u mom slučaju, isključivanje 5-6 učenika iz škole značilo gubitak 5-6 školarina, dok sam ja kao pojedinac mnogo manji gubitak, i da je kapitalističkom logikom očito zašto nikada nisu ništa poduzeli u mom slučaju.

Ništa od ovoga nije izgovor, ali mislim da je dobar uvid u mentalitet škole, koja se sada, baš kao i tada, nalazi u situaciji da mora odabrati između profita i ispravnih odluka, i gdje je očito da su ponovno odlučili zaštititi svoje interese. Pritom, važno je reći da smatram da činjenica da je škola iz Turske nema nikakve veze s njihovim odnosom prema Mahirovoj priči, jer bi se isto ovo dogodilo da su vlasnici Amerikanci, Francuzi, Kinezi...

Na kraju bi bilo dobro reći nešto i o načinu na koji se izlazi na kraj s maltretiranjem: glupi savjeti tipa "razbij mu nos pa će prestati" ne pomažu, osobito ako se suočavate s većim brojem pojedinaca. Prva i jedina stvar koja je meni pomogla je da sam imao sreće i odmah shvatio da nisam kriv za ono što mi se događa - što zvuči potpuno logično kada ste odrasla osoba, ali kada vam je 14-15 godina, i tek se razvijate kao osoba, uz svu osjetljivost tih godina, jednostavno nije nešto što ćete tek tako zaključiti...

Prošao sam fazu krivljenja sebe, svog izgleda, svog imena, svog karaktera, i imao sam nevjerojatnu sreću da sam je prošao brzo, prije nego što je ostavila trajne posljedice.
Druga stvar je da pričate o onome što vam se događa i tražite podršku. Ja sam je imao. Ali sam prvo morao prebroditi užasan osjećaj straha i srama radi onoga što mi se događalo - što je rjeđi slučaj s povučenijom djecom, ili onom koja su izložena seksualnom nasilju. Treća stvar je da ne dozvolite nasilnicima da vide kako su vas uspjeli povrijediti, i to je mnogo, mnogo teže. Bilo je dana, pa i tjedana, kad sam izbjegavao ići u školu. Trebalo je održati tu iluziju nepovrijeđenosti. Kad nemate podršku sustava oko vas, jedino čemu se možete nadati je da će vašim tlačiteljima dosaditi kad vide da vas to ne dotiče.

A dotiče vas, itekako. Mjesec dana pred kraj 4. razreda sam se strašno razbolio, gdje se sumnjalo na trovanje krvi; moja pretpostavka je da je sve bilo psihosomatski, od prikupljenog stresa. Na obranu maturskog rada sam došao toliko mršav i slab, da sam se jedva popeo na drugi kat.

Ipak, sva rješenja i načini borbe padaju u vodu onog trenutka kad se pređe granica ljudskosti koju sam spomenuo ranije. Nakon toga jednostavno nema povratka na normalno, što se jasno vidi iz Mahirovog slučaja. Degutantnost i surovost koja je tek izašla na vidjelo u meni izaziva bijes, mučninu, i žal što nismo ranije počeli pričati o ovim stvarima. Čitav dan čitam statuse svojih Facebook prijatelja o svojim iskustvima. Još mi je više mučno što su mnogi meni dragi ljudi prolazili kroz slične stvari. Ali mi je drago što pričamo.

Za Mahira je kasno, nažalost, i ne mogu vam opisati koliko me to čini tužnim i razočaranim. Za neke druge možda nije. Trebamo pričati o ovome, hrabro i bez srama. I tek onda možemo reći da smo nešto pokušali. Jer nije normalno. I ne smije nikada više biti, piše Aleksandar Saša Brezar.