Pogrešno rođo, pogrešno!

Piše Bojan Šunjić, poslovniportal.ba

Odnos cijene i kvalitete aluminija iz Mostara temelj je ogromnog dijela metalne industrije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a značajnim dijelom i automobilske industrije u Europi. Ulagajući u mostarsku tvornicu, TLM u njenu obnovu, a Daimler u modernizaciju proizvodnje, hrvatska metalna i europska automobilska industrija, ulagale su u sigurnu, dugoročnu i povoljnu opskrbu kvalitetnom sirovinom. Korist su osjećali svi.

Iz ekonomski nejasnih razloga, suradnja TLM-a, Daumlera i Aluminja, smetala je određenim političkim krugovima u Sarajevu. Jaka izvozna tvrtka u hrvatskom dijelu Mostara nekima nije odgovarala iz sitnih nacionalnih pobuda ("Hrvati ne smiju ekonomski jaki“), nekima zbog uspostavljene nacionalne strukture uposlenih (većina su Hrvati), nekima jer je uspjeh postigao drugi, a nekima opet zbog toga što im je promakla mogućnost lake zarade („gdje sam tu ja?).

Za proizvodnju aluminija potrebne su dvije ključne sirovine: glinica i struja. Opskrba glinicom, zbog blizine luke ploče i dobre prometne infrastrukture nije predstavljala problem, no struja? Opskrba ogromnim količinama električne energije najslabija je točka u proizvodnji aluminija općenito, a posebice u Mostaru.

Bosna i Hercegovina ima sasvim dostatne kapacitete proizvodnje struje kako bi normalno opskrbljivala Aluminij, ali struktura proizvođača i uplitanje politike u državne elektroprivredne tvrtke (drugih ozbiljnih i nema) učinile su tu opskrbu iznimno nestabilnom. Mostarska elektroprivreda nema dovoljnu proizvodnju kako bi zadovoljila ogromne potrebe Aluminja, a sarajevska, od početka spomenutih političkih igara, sredstvo je kojim se njeni viškovi koriste za ometanje proizvodnje Aluminija.

Ne ulazeći u motive i razloge kojih je mnogo, od želje za uništenjem Aluminija do sudjelovanja u podjeli njegovog kolača, sarajaveska se Elektroprivreda od obnove mostarske tvornice ponaša prema njoj kao prema tvornici u nekoj drugoj, neprijateljskoj, zemlji koju mora opskrbljivati strujom jer joj je to netko naredio.

Borba s tom nemani već više od desetljeća borba je za goli život mostarske tvornice. Unatoč inim političkim ofenzivama, Aluminij je uspjevao doći do daha iostati na površini. Politički dogovori, istina nikada nisu donijeli trajno rješenje, ali proizvodnja nije prekidana. Zašto se onda danas čini kako bi se to moglo i dogoditi?


Čaršija angažirala Lazarevića

Vodstvo Aluminija ovih je dana utihnulo svoju borbu sa sarajevskom nemani i okrenulo jezike prema Elektroprivredi HZ HB. Sporno im je povećanje cijene struje, struje koju sama EP HZ HB ne proizvodi nego mora kupiti kako bi opskrbila Aluminij. Kupuje ju od Vojina Lazarevića, preprodavača viška struje sarajevske elektroprivrede. I Lazarević i Elektroprivreda HZ HB samo su teklići koji sarajevsku robu dostavljaju Aluminiju.

Tako su se sarajevski mešetari dosjetili "izvući" iz priče. Tobože, struju i njenu cijenu, Elektroprivredi HZ HB i Aluminiju diktira Lazarević. Ne gospodo! Cijenu je već odredila sarajevska politička čaršija ugovorom s Lazarevićem. Lazarević je teklić "izvana" koji ne osjeća patnje puka i javnosti, a Elektroprivred HZ HB teklić na kojega će sručiti sav bijes.
  
Tako će, sukladno sarajevskim planovima i nepromišljenosti (ili poslušnosti) vodstva Aluminija, za krah mostarske tvornice biti optužena (ili već jeste) Elektroprivreda HZ HB. Stvarni krivci, Elektroprivreda BiH i Vlada Federacije (Koja može, a neće subvencionirati cijenu struje kao što subvncionira rudnike ili Krivaju) ispast će nevini. Amnestirat će ih sadašnje vodstvo Aluminija sadašnjim medijskim istupima. Pogrešno rođo, pogrešno. Nadajmo se kako neće biti i pogubno.

(Hercegovina.info / Poslovniportal.ba)