PO DJEDU MOSTARAC 82-godišnji makarski ginekolog porodio je 40.000 žena, a tvrdi da očima vidi koja je trudna

PO DJEDU MOSTARAC 82-godišnji makarski ginekolog porodio je 40.000 žena, a tvrdi da očima vidi koja je trudna

Najpoznatijeg makarskoga ginekologa Antu Kovačevića Škicu nemoguće je sresti u njegovu gradu. Povukao se iz javnog života i 18 mjeseci nije izlazio iz stana. Razgovor s njim novinari Slobodne Dalmacije stoga su dogovorili vani, u dvorištu zgrade u kojoj živi, a njegov javni istup bio je popraćen mahanjem s balkona i pozdravljanjem njegovih sustanara.

"Vidi se da nisan dugo izlazio, a i di ću ić? Uostalon, bilo je loše vrime –​ vrime korone. Pratin "Kroniku" i Makarsku televiziju pa digod vidin koga poznatoga. Sazna san da je Paunović posta gradonačelnik. Ja san s njegovin didon Bugron bio najbolji prijatelj 50 godina. Bugre je, osin u rodilište, svugdi iša sa mnon. Nema ko nije zna za Škicu i Bugru".

Odakle vam nadimak Škice?

-Ka dite san bio injul i nikakav. Nisan mario za spizu i govorili su mi da san škicav (zgužvan op.a.). U svojin pedesetima san dotra do 160 kila, ali nadimak je osta do danas.
 
Kako je injuli momčić postao stokilaš?

-Najprije ću ti reć kako san posta ja. Mater me rodila 1939. godine i otišla u partizane. Upozna san je kad se vratila s planine, odnosno u mojoj petoj godini. Otac mi je poginio na Sutjesci, bio je komesar Prve dalmatinske brigade, a poslije je proglašen narodnin herojen.
Na Sutjesci je poginilo 30 mojih rođaka. Više je mrtvih bilo iz Kotišine negoli iz Beograda. Čuvena Anka partizanka mi je teta. Ja ti nisan od vojske. Oduvik san bio meškinjast, a volio san igrat balun i moga san trčat na ure. Izijo bi ka tić, dva lista salate i malo lešadure. Otkako san prista igrat balun, počeo san dobivat na kilaži.

Jeste li se nogometom bavili i profesionalno?

-Barba mi je živio u Mostaru i 3 godine san bio u njega, iša san tamo u školu. Igrali smo mali nogomet svaki dan nakon škole i već tad su me zvali da dođen igrat za Velež. Vidili su da san golgeter, napadač. Onda san se pribacio u tete u Split, di san iša u gimnaziju. Zvali su me u Hajduka, ali nisan moga nastupat u prvoj ligi zbog školskih obaveza. Škola i balun teško mogu zajedno. Počeo san igrat za NK Split, oni su tad bili u drugoj ligi i nije se tako rigorozno treniralo ka danas. Tomislav Ivić je igra sa mnon, trener nan je bio Luka Kaliterna, a kondicijski trener Frane Matošić. Kad je Split uša u prvu ligu, ja san otiša iz kluba. Igra san kratko i za Lokomotivu iz Zagreba te Metalac iz Siska. Željezara Sisak je bila jedna od najbogatijih firmi u ta doba pa su nogometaši Metalca, koji je tad igra u trećoj ligi, bili bolje plaćeni od nogometaša iz prvoligaških klubova. Bit dobro plaćen značilo je da ti klub pokriva troškove smještaja, hrane i putovanja. Od svih klubova za koje san igra, jedan je najdraži – Zmaj. U mojin dvadesetima, Zmaj je bio jači od cile prve lige tadašnje Jugoslavije. Nikša Andrijašević je bio krilni napadač svjetske kvalitete pa nije čudo da je i beogradski Partizan izgubio u Makarskoj. Da me familija nije nagovorila na medicinu, bio bih nogometaš. I danas najviše volin govorit o balunu, a mislin da san najstariji član Torcide u nas – učlanio san se 1955. godine.

Koliko ste škola promijenili, odnosno što ste sve završili?

-Gimnaziju u Splitu neću računat, to je srednja škola. Bio san najbolji matematičar tijekon ciloga školovanja, a sidio san u klupi sa Ljubon Stipišićen, Gibonnijevin ćaćon. Veliki prijatelj mi je bio Ivo Trumbić koji je već sa 17 godina igra za vaterpolo reprezentaciju Jugoslavije. Poslije je trenira reprezentaciju Nizozemske, bio je vrhunski sportaš. Ivina mater je radila u kuhinji Crvenog križa i s vrimena na vrime bi se i ja tamo najio. Ko da san ima para. Nakon gimnazije san mislio postat kirurg, pa san na Medicinskome fakultetu upisa studij za doktora opće prakse. Nakon toga san specijalizira sportsku medicinu na DIF-u u Zagrebu jer san htio objedinit svoje dvi ljubavi – sport i medicinu. U Petrovoj bolnici sam specijalizira neonatalnu medicinu u trajanju od dvi godine, ali dopalo me stažirat liti. Kako u Zagrebu nema mora pa se nisan moga kupat, prijavljiva bi se za dežurstva jer se tu puno moglo naučit. pecijalizira san i ultrazvučnu medicinu, a u Vojnoj bolnici u Splitu san završio i školu za ronioca, odnosno spašavatelja u moru. Ko dite san naučio plivat na tikvama, što se pokazalo korisnin. Nikad nijedan ispit nisan pa, a proša san 15 godina medicinskog usavršavanja i specijalizacija. Srce me stalno vuklo u Makarsku i mislio san šta bi bilo korisno našemu gradu, te san umisto kirurga posta prvi ginekolog iz Makarske.

Koje su prednosti, a koje mane tog zanimanja?

-Porodio san 40.000 dice, a prednost ovog zanimanja je da san porodio i Alena Bokšića. Ne znan je li mana ili vrlina, ali kad pogledan ženu znan je li noseća. U Makarskoj san godišnje ima oko 300 poroda, a u bolnicu su dolazile i trudnice iz Vrgorca, Imotskog, Ploča... Najteže je bilo za vrime Domovinskog rata jer je s dolaskon izbjeglica bilo preko 600 poroda godišnje. Stalno san bio dežuran, čini mi se da u to vrime nisan nikako spava. Najviše dice se rađa između 2 i 4 sata noću... ja san i sad budan u to doba.

Je li bilo težih slučajeva?

-Bilo je težih slučajeva, a bilo je i "teških" žena. Neke su se žalile kako san in lega na drob... A šta misliš, da mi je to gušt?! Slušan otkucaje srca u diteta i po otkucajima znan da mu se zapetljala pupkovina oko vrata... bude oko 10 posto takvih slučajeva... Triba djelovat, a šta ću se konzultirat s trudnicon, ali ona išta zna? Imali smo vakuum aparat kojin dite možeš "usisat" za glavu i izvadit vanka... Nisan ga nikad tio koristit jer pritisak vakuuma na nerazvijenu ditetovu glavu često dovodi do oštećenja mozga... čak i naknadno može izazvat probleme. Imali smo najbolji ultrazvuk u ono vrime, japansko čudo tehnike koje je našoj bolnici poklonio moj prijatelj s fakulteta Asim Kurjak. On je bio predsjednik svjetske organizacije ginekologa, a meni je, odnosno našoj bolnici iz Japana posla ultrazvuk. Makarsko rodilište je sedandesetih godina bilo među najboljima u Europi. 

S obzirom na to da tada nije bilo mobilnih telefona, a s prijateljima ste često bili na dernecima, kako bi vas iz bolnice dozvali za hitne slučajeve?

-Moja dnevna rutina je bila poznata, ujutro oko 10 sati san na marendi u Tučepima, onda po terenu ili na bućama, zatim u Paškala, polak pivca lešo, polak u peć, navečer u Monda... sve babice su uvik znale di san. Dogodilo bi se da je pivac u teći, babica zove gostionu, a kako se pivcu dugo oće dok se ne skuva tako ja oden porodit dite i dođen za stol prije pivca. Znaš li koliko smo pečene janjetine izili Bugre i ja? Odavde do Berlina! Pivaca i živine s krilima – odavde do Beča! Miljenko Smoje nas je zva da bi doša pisat o nama. Ugostili smo ga u konobi Joze Čovića. Dernečili smo do zore, ilo se i pilo pa ne znan šta je s tin tekston bilo; nisan pita niti san ga pročita.
 

Jeste li se ikad bavili sportskom medicinom ili spašavanjem na moru?

-Radio san ka službeni doktor Zmaja 15 godina. Bili su to jedini nogometaši kojima je na papirima pisalo da ih je prigleda ginekolog. Moga san steć mijune, nikad nisan trča za parama. Iman više neplaćenih negoli plaćenih sati rada. Kažu mi da se danas ne moreš prigledat na UZV bez platit?! Ono što čujen o našoj bolnici mi okrene želudac, pa mi je draže ne izlazit. Radio san ka likar sportske medicine jer san volio klub, a i sinovi su mi igrali u Zmaja. Jerko je posli oša u "Varteks", bio je veliki potencijal i tehnički odličan igrač. Umisto da ga u Varteksu podignu – oni su ga srušili, a sve zbog sitnih interesa pojedinih klupskih moćnika.

Čime se bavite otkad ne izlazite?

-Gledan nogomet, iman sportske programe i pratin utakmice. Skinio san višak kilograma, ali težina je satrala kolina pa san slab na nogama. Ima bi svašta za reć i svega se sićan iako su mi 82 godine. Sve mislin kako bi opet moga povirit do "Zmaja" i popit piće u "Biokova"... Znaš šta ću ti reć; lako je umrit, to more svak, ali ja se neću pridat! Ja san sportaš!