Općina Soli

Kako vidimo, demokratska načela - pravo i dužnost građana da sudjeluju u odlučivanju koje izravno utječe na njihov svakodnevni život i odgovornost za dobrobit cjelokupne zajednice, ugrađena su i u preambuli Ustava Bosne i Hercegovine i u Europskoj povelji o lokalnoj samoupravi.

Općina Soli - legitiman i opravdan zahtjev Hrvata

Osnivanje nove općine Soli  je legitimni i opravdan zahtjev lokalnog stanovništva koji je u skladu s Europskom poveljom o lokalnoj samoupravi, Ustavu Bosne i Hercegovine i po Zakonu o jedinicama lokalne samouprave. Nove općine se osnivaju u skladu s "Odlukom o jedinstvenim kriterijima za uspostavu novih općina". Postoji procedura, zakonom utvrđena koja se valja ispoštovati, a na osnovu koje se mora donijeti odluka o osnivanju nove općine (na sličan način je 1998. godine osnovana općina Sapna, Usora, Doboj Istok, Domaljevac itd.). Ono što trenutno nedostaje jest inicijativa i organizirana društvena snaga (stranka, pokret, udruga) koja će taj projekt iznijeti. Ovim tekstom želimo potaknuti te snage. Od kuknjave i zapomaganja "gledajte što nam rade" nema nikakve koristi. Vrijeme je da preuzmemo odgovornost za prosperitet vlastitih krajeva.

Zašto općina Soli?

Povijest „tuzlanskih“ Hrvata je povijest ugnjetavanja, nepravde, marginalizacije i u konačnici iseljavanja. Stoljeća turskog  zuluma  su višestruko smanjili njihov broj. Ratovi okupatora su uzeli njihove kćeri i sinove. Komunističke "podijeli pa vladaj" reforme oduzele su im zemlju. Od bogataša su postali siromasi, od većine – manjina. Povijest ih nije mazila, dušmani još manje. Stoljećima su im uzimali živote, djecu i zemlju, ali ponos i želju za ostankom i opstankom na stoljetnim ognjištima im nisu mogli oduzeti.

Po popisu stanovništva iz 1991. godine na prostoru općina Tuzla, Lukavac, Lopare, Srebrenik i Živinice živjelo je oko 35 000 Hrvata. Zahvaljujući komunističkoj vlasti koja je administrativno podijelila hrvatska naselja u čak pet općina: Tuzla, Lukavac, Lopare, Srebrenik i Živinice, Hrvati su u svim ovim općinama bili manjina. Urbane sredine - općinska središta su bili većinski srpska ili muslimanska, dok su Hrvati naseljavali ruralna naselja oko općinskih središta, tvoreći tako jedan kompaktni teritorij koji se proteže od sela Drijenča, u općini Lopare, do Živinica.

Većina hrvatskih naselja su ruralnog tipa bez značajnije infrastrukture. Godinama su Vlasti u korist općinskih središta, sustavno zapostavljali hrvatska naselja, a taj proces je nastavljen i nakon demokratskih promjena. Provodeći zakašnjelu industrijalizaciju, komunističke vlasti su na zemlji oduzetoj od Hrvata gradile različite industrijske pogone u kojima su zapošljavani radnici pristigli iz drugih dijelova bivše države. Na taj način je nepovratno promijenjena etnička struktura stanovništva, a Hrvati, vrijedni radnici i rudari, su natjerani da u potrazi za poslom odlaze na Zapad u rudnike Rurske oblasti i Slovenije.

Nakon demokratskih promjena i početka ratnih sukoba u BiH, raste svijest Hrvata ovih općina o potrebi organiziranja i obrane Domovine. U formiranoj 115. brigadi HVO „Zrinski“, tisuće Hrvata aktivno sudjeluju u borbama na bojištima od Kalesije do Posavine. 48 bojovnika 115. HVO brigade „Zrinski“ polaže živote na oltar Domovine. Kasnije će, 1994. godine, po nalogu sarajevskih vlasti, ova brigada biti rasformirana. Ipak većina bojovnika 115. brigade „Zrinski“ prelazi u 108. HVO brigadu Ravne-Brčko i 107. HVO brigadu Gradačac dajući veliki doprinos obrani hrvatskih prostora ovih općina. Osim bojovnika HVO-a, 20ak Hrvata tuzlanske regije stradava u ratu boreći se u redovima TO, Armije BiH i MUP-a BiH.

Spomenik poginulim braniteljima 115. brigade HVO "Zrinski" u selu Drijenča

Kraj sukoba Hrvata i Muslimana u Središnjoj Bosni značio je i kraj izolacije tuzlanskih Hrvata. Potpisivanjem Daytonskog sporazuma i obustavom neprijateljstava na teritorij Bosne i Hercegovine, počinje i povratak prognanih Hrvata s područja ovih Općina. No, zbog nemogućnosti zapošljavanja, marginalizacije i pritisaka vladajućih struktura, većina povratnika je ponovo prisiljena napustiti ognjišta.

Općina Soli - Ideja

Ideja o formiranju općine Soli koju bi činila hrvatska naselja pet prijeratnih općina rođena je već  početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. No, nažalost, što zbog nesposobnosti lokalnih političara, opstrukcije državnih vlasti i pritisaka međunarodne zajednice, ideja o formiranju općine Soli nije ostvarena.

Predstojećim teritorijalno- administrativnim ustrojem Bosne i Hercegovine, a u skaldu s iskustvima iz zemalja EU i Europske povelje o lokalnoj samoupravi, stječu se uvjeti i za oživljavanje ove ideje.

Prednosti osnivanja općine Soli:

Izgradnja novog općinskog središta

Izgradnja prometnica i druge infrastrukture

Izgradnja i unaprjeđenje seoskih gospodarstava

Izgradnja poslovnih zona i obustavljanje iseljavanja stanovništva

Izgradnja i osnivanje ustanova osnovnog i srednjeg obrazovanja

Izgradnaj i unapredjenje zdravstva i socijalne zaštite

Unaprjeđenje i promicanje kulture i sporta

Ekonomska opravdanost:

Od 65 naselja u općini Tuzla, uključujući i samo gradsko naselje, 32 naselja ili 49.24% naselja imaju apsolutnu hrvatsku većinu, isto tako postoji i veći broj zaselaka s hrvatskim stanovništvom u većinskim muslimanskim naseljima. Ova naselja tvore jednu teritorijalno povezanu cjelinu na kojoj živi oko 25 do 30 tisuća Hrvata. Hrvatski teritorij je uglavnom kompaktan i izgradnjom novih cestovnih pravaca tvori, zajedno s općinom Ravne, jednu teritorijalnu cjelinu koja se proteže sve do Save.

Hrvatska naselja su označena plavom bojom

Sama činjenica osnivanja općine Soli i izgradnja novog općinskog središta i općinskih institucija bi dovela do gospodarskog razvoja ovih krajeva. Izgradnjom općinskog centra i gospodarskih zona stekli bi se povoljni uvjeti za procvat privatnog poduzetništva.

U komunizmu, na konfisciranoj hrvatskoj zemlji mještana Miladije, Hudeč, Bukinje, Husino i Poljana izgrađena je i čitava industrijska zona. Katastarski gledano, na hrvatskoj zemlji nalazi se kapitalna industrija - TE Tuzla, Dita i Hak izgrađeni su na zemlji oduzetoj od Hrvata iz hrvatskih sela Husina i Bukinja. Također, novi rudnik soli je u hrvatskom naselju Tetima, kao što su i aktivni rudnici uglja Dubrave i Bukinje djelomično ili potpuno na hrvatskoj zemlji. Formiranjem općine Soli, postojeći pogoni bi plaćali komunalnu naknadu novoosnovanoj općini, od koje bi se financirali strateški projekti za dalji razvoj općine.

Usprkos svim povijesnim nedaćama, Hrvati još uvijek posjeduju daleko najviše zemlje u općini Tuzla što otvara mogućnost izgradnje gospodarskih zona na teritoriju općine.

Hrvati posjeduju i ogromne površine obradivog zemljišta i šuma. Hrvatski prostori se prostiru na blagim uzvisinama i brežuljcima što ih čini idealnim za razvoj stočarstva, voćarstva i povrtlarstva. Osnivanjem razvojne agencije sa školovanim i stručnim ljudima s prostora općine premostili bi se znanjem i organizacijom svi prvotni nedostaci. Agencija bi pronalazila partnere lokalnim poduzetnicima, pronalazila izvore za  financijsku potporu te educirala obrtnike i poduzetnike  o prednostima udruživanja u klastere i zadruge. Planskom eksploatacijom šumskog bogatstva, stekli bi se uvjeti i za razvoj drvne industrije itd.

Ovo su samo neke od mogućnosti općine Soli iz kojih je vidljivo da bi ova općina bila jedna od bogatijih općina u BiH. Ako može, a može, što nas sprječava da je ostvarimo??

Zahvaljujem Crnom na informacijama i fotografijama

Anto Sluganović/posavski-obzor.info