Odžak - posavski bijeli grad

Odžak i njegovih dvadesetak sela smješteni su u trokutu koji je sa sjeverne strane omeđuje rijeka Sava.

Sa zapada pitomi brežuljci gore Vučijaka (380 m), a treća strana tog trokuta je rijeka Bosna. Iznikao iz ruševine starog srednjovjekovnog Doborgrada, Odžak je u svojoj tri stoljeća dugoj povijesti preživljavao rušenja, pomore, smrti i vojske, i sve preživio i opstao...

U doba Rimljana postojalo je naselje (utvrda od oko 700 m). To se smatra ostacima rimskog grada koji se zvao Ad Basante (kod Bosne). Ako se danas vozite od hotela prema Novom Selu (Balegovac) ili između odžačke džamije i stare općinske zgrade, kao i bivše gradske kavane prema benzinskoj crpki zamijetit će te blagu nizbrdicu. Upravo tuda je proticala rijeka Bosna i grad je bio na samoj obali. Ovdje su od 6. do 9. poslije Krista, Rimljani vodili ratove protiv ilirskih plemena, a jedno od njih su i Breuci koji su živjeli na odžačkom području. Preko Odžaka (Vučijaka) je vodio izuzetno važan putni pravac iz Slavonije prema Soli (Tuzla).

Odžak se spominje u povijesnim zapisima od 1593. godine kao manje naselje i utvrda. Te godine je u Bosni sultanovim fermanom uveden odžakluk sa pravom nasljeđivanja koji su se dodjeljivali zapovjednicima turske vojske. Miralem-begu je ovaj kraj dodijeljen kao odžak (posjed) i on je izgradio malu utvrdu koristeći ostatke ruševina starog rimskog grada. Nakon njegove smrti posjed je naslijedio njegov sin Ibrahim i u to vrijeme Odžak predstavlja veće naselje. Austrija je 1716. godine navijestila rat Turskoj. Njena ratna akcija u Bosni na desnoj obali Save išla je za tim da utvrdi liniju obrambenih položaja („postiranje“ dalje od Save pomoću utvrda, čardaka, šanaca). Brodski zapovjednik Petraš, ujesen 1716. prebacuje lađama vojsku na desnu obalu Save. Dana 20.11.1716., krenuo je Petraš uz Bosnu pred šamac Mirolam-Chodschak (Odžak), koji je nakon slabog okršaja providio jednim dijelom, ali je naumio, čim se vrati, razoriti ga iz temelja. Hrvatsko-austrijsaka vojska je u nekoliko navrata prelazila Savu i na koncu osvojila ovaj dio Podvučijaka ali potpisivanjem Beogradskog mira 1739. godine i uspostavom granice na rijeci Savi Odžak ostaje pod Turskom vlašću. U narednih 100 godina nije bilo bitaka u i oko Odžaka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

odzak1_za_vrijeme_austrije

Za Hrvate Odžaka i odžačkog okružja presudna će biti 1878. godina, godina ulaska austro-ugarske vojske u Posavinu i Bosnu. Glavni zapovjednik austro-ugarskih trupa general Josip Filipović (vitez reda Marije Terzije), ušao je 29. srpnja u Bosanski Brod, a toga dana poslijepodne je već bio u Derventi. Tu će ovaj ugledni Hrvat i vitez reda Marije Terezije, pročitati prvi proglas u BiH o razlozima dolaska njegove vojske, te o pravima i dužnostima pučana. Uza svu ushićenost Hrvati su bili oduševljeni što im nova vlast dopušta da odmah mogu prelaziti Savu i trgovati sa svojom braćom Hrvatima u Slavoniji. Dolazi do vidnog napretka. Uvodi se novi način privrjeđivanja i novi način građenja, stabilnih i visokih zgrada. Gradi se čvrstim materijalom (ciglom) po novim propisima. Uvodi se regulacija ulica...

odzak2_za_vrijeme_austrije

Nova vlast liberalizirala je mnoge segmente života, a poglavito gospodarstvo, kulturu i školstvo. Hrvati i Muslimani (do dolaska Austro-Ugarske - prema državnom popisu 1879., u gradu nije živio niti jedan Srbin) upiru sve snage u preobrazbu zaostale palanke u moderan gradić. Trgovina i obrt se počinju naglo razvijati, što je uveliko pridonio i most kojim je 1893. rijeka Bosna kod Modriče premošćena. Na ovom teritoriju organizirana je oko 1895. posebno političko- administrativna jedinica - ispostava sa sjedištem u Odžaku. Ova je varoš ujedno jedina varoš čitavog Podvučjaka.

Anto Duić 1892. godine osniva prvu mješovitu trgovačko-obrtničku tvrtrku, a zatim Lidvina Duić 1902., Jozo Čurčić 1903., Mato Grebenarević 1910., Pero Vočkić 1914., Pavan Živković 1915... Za osnaživanje trgovine, obrta i poljodjelstva hrvatski gospodarstvenici se udružuju i zajedničkim kapitalom 1910. utemeljuju Hrvatsku štednu i vjeresijsku zadrugu s neograničenim jamstvom, a prvi direktor postaje Mato Grebenarević.

14. lipnja 1908. godine. osnovan je Mjesni odbor Hrvatske narodne zajednice.  Oko pet tisuća ljudi sudjelovalo je u osnutku H. N. Z., od kojih se više od osam stotina upisalo. Bila je to onda "kada je u čitavoj Herceg-Bosni vladala sloga i jedinstvo i kada se narod ponosio čistom hrvatskom dušom." Kasnije, mnogi sebični interesi, razoriše jedinstvo hrvatskog naroda, pa između ostalog nestade i Hrvatske narodne zajednice u Odžaku. No, 1913. godine Hrvatska narodna zajednica u Odžaku se obnavlja, bira se novi mjesni odbor u koji su ušli: Za predsjednika M. Grebenarović, za tajnika M. Palandžić, za blagajnika I. Vlašić, za odbornike Anto T. Odić, A. Matković, P. Harambasić i Jozo Pudić.

Izkazivanje hrvatske kulture sprovodilo se kroz škole, hrvatske narodne čitaonice i pjevačka društva. Hrvatska narodna čitaonica u Odžaku 1907. prerasta u ogranak Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ s povjerenikom Ilijom Kneževićem, te podupirajućim članovima: vlč. Petar Čančarević, odžački župnik, Jozo Ćurčić, Anto Duić, Mato Grebenarević, Ilija Knežević, Marko Marić, Alojz Matković i Anto Odić (prvi odžački hotelijer - sagradio je hotel sa osam soba). Narodnu osnovnu školu obdržavali su Hrvati: ravnatelj Stjepan Kutorovac, te Emilija Kutorovac i Katinka Odić.

Broj gradskog stanovništva, kao i sela u općini je rastao: 1879. godine u gradu živi 1242 stanovnika u 226 kuća, a općina (Odžak, Jakeš i Jošava) 1710 sa 301 kućom. Prema drugom popisu iz 1885., općina se satoji od 19 sela, sa 638 žitelja i 1901 kućom, a grad s 301 domom i 1542 stanovnika i prvi put su upisana i 52 žitelja srpske nacionalnosti. Zadnjim državnim popisom 1910., za kotarsku ispostavu Odžak upisano je 10.778 kuća i 17.548 žitelja ( 9525 katolika, 2572 muslimana i 5233 pravoslavna).

U posljednjoj godini (1918.) austro-ugarske uprave, posljednji općinski načelnik bio je Ivo Duić. Odlukom Vrhbosanskog ordinarijata 24. lipnja 1900. godine, na blagdan Rođenja sv. Ivana Krstitelja, formirana je katolička župa u Odžaku. Upravljanje župom povjereno je svjetovnim svećenicima - petrovcima. Za prvog upravitelja župe određen je vlč. Petar Čančarević. Teritorij nove župe stvoren je odjeljivanjem od potočanske i dubičke župe, a u novu župu spadao je grad Odžak i sela Vlaška Mala, Ada, Balegovac (jedan dio), Bijele Bare, Tetima i Prnjavor. Župnik Čančarević ostaje do 8 rujna 1907. a njega nasljeđuje vlč. Danijel Duić (1907-1908). Od 1908-1914. za župnika dolazi vlč. Marijan Džoić.

Kako Hrvati u gradu nisu imali svoju župnu crkvu, 1913. izgrađena je jednobrodna crkva (22x11) s visokim zvonikom i dva zvona posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Početkom prvog svjetskog rata (1914.) župom upravlja vlč. Antun Mohorić (rođ. 1873. ) u Odžaku ostaje sve do 1937. godine. Završetkom prvog svjetskog rata i propašću Austro-Ugarske došla je Kraljevina Jugoslavija gdje je život Hrvata postao još teži. Na sve važnije položaje u sudstvu, upravi i policiji postavljeni su Srbi. Neriješeni zemljišni odnosi, otkup tzv. begluka i kmetskih selišta nisu sprovedeni do Drugog svjetskog rata a posavski seljak nije imao novca za otkup, jer i ono malo novca je obveznom promjenom: četiri srebrne austrijske kune za jedan srpski željezni dinar.

Hrvati u Bosni ostaju bez jake političke stranke - Hrvatske narodne zajednic, koju režim razbija i obezglavljuje pa se 1919. od nje stvaraju dvije frakcije: Hrvatska težačka stranka i Hrvatska pučka stranka. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu (1920.), ove dvije hrvatske stranke neće polučiti značajnije rezultate u Bosanskoj Posavini, a i u Bosni i Hercegovini uopće. Zbog toga se sav hrvatski narod okrenuo prema Hrvatskoj seljačkoj stranki i vođi Stjepanu Radiću, vidjevši u njoj jedini spas. Tada još pod imenom Hrvatska republikanska seljačka stranka, privukla je cjelokupni hrvatski seljački puk k sebi. Prije parlamentarnih izbora 1923. Hrvati u Posavini su birali među sobom kandidate i  odlazili u Zagreb, k Radiću da njihov izbor odobri. Gotovo svi Hrvati glasovali su za Radićevu stranku, što će izazvati kotarskog predstojnika Krstića i srpski režim koji će početi hapsiti i proganjati članove stranke. To nije zaplašilo Hrvate, što govori da je 20. srpnja 1924. na tajnoj kotarskoj sjednici HRSS narodnog zastupnika Pavla Radića na Plehanu dočekalo 140 odbornika mjesnih organizacija iz cijelog kotara Derventa, između ostalih i podpredsjednik Odbora kotarske organizacije Marko Mršić iz ogranka Donji Svilaj. Kotarska organizacija je do 29. svibnja 1924. godine ustrojila 42 mjesne zajednice. Usprkos uhićenjima i zatvaranjima predsjednika Stjepana Radića posavski Hrvati izlaze na izbore 1925. Stranka se vraća starom imenu:Hrvatska seljačka stranka, a 12. svibnja 1926. Stjepan Radić dolazi u Tolisu, gdje ga razdragano dočekuje čak petnaest tisuća Posavaca. Sljedeće godine na blagdan sv. Ilije (20.VII) Radić posjećuje Plehan i biva prihvaćen kao nacionalni junak.

Atentatom na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike u Beogradu 20. lipnja 1928. surovost srpskog režima dostiže kulminaciju. Uhićenja, premlaćivanja i šikaniranja hrvatskkiih prvaka dovelo je do zastoja u političkom sazrijevanju hrvatskoga puka u Bosanskoj Posavini. Novi čelnik Hrvatske seljačke stranke dr. Vlatko maček biva 1933. utamničen i tek nakon ubojstva kralja Aleksandra puštaju ga na slobodu. Ponovno dolazi do oživljavanja i pokretanja „hrvatskog pitanja“. Na izborima za Skupštinu, održanom 5. svibnja 1935. za kotar Gradačac (do 1933. općina Odžak je nakon donošenja novog Zakona o općinama dodijeljena kotaru Gradačac), uvjerljivo je pobijedio kandidat Hrvatske seljačke stranke Mato Mikić iz Hasića (Bos. Šamac). On je sa 6542 glas bio ispred srpskog poslaničkog kandidata Petra Kostića sa 4736 glas. Pod takvim okolnostima izvojevana izborna pobjeda najbolje govori da je izbore nadgledala policija, a glasovanje je bilo javno. Svaki glasač je morao pred izbornom komisijom reći za koga daje glas. Na tim izborima će izgubiti stranaka Bogoljuba jeftića, predsjednika Vlade, pa će za novog predsjednika jugoslavenske vlade doći Milan Stojadinović. Iste godine, u kolovozu je nastala zloglasna Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), na čijem je čelu bio Stojadinović. Pipci te stranke su bili i u srpskim selima Odžačke općine a u samome gradu glavno uporište su imali u žandarmeriji. Dakle, režim je gubio kontrolu jer nacinalna svijest hrvatskog puka u Odžaku bivala je sve veća.

U tako teškim prilikama 17. srpnja 1937. poslije smrti župnika Mohorića koji je umro u Odžaku i pokopan na groblju Bijle bare, dolazi novi župnik vlč. marijan Ivandić. terorističkim činima Srbi su kroz novostvoreni pokret „Srbi na okup“ pokušavali spriječiti jačanje hrvatskog nacionalnog i državotvornog procesa tj. uključenja svih Hrvata u svoju banovinu - Banovinu Hrvatsku. Na presudnim izborima za narodne zastupnike Skupštine Jugoslavije 11. prosinca 1938. u kotaru Gradačac „mačekova lista“ pobjeđuje sa 7578 glasova ispred liste Milana Stojadinovića sa 6958.  Opet je Mato Mikić dobio najviše glasova - 6264, a drugi kandidat Hrvatske seljačke stranke Nikola Stanić 462, i Nedjeljko Stokić 852 glasa. Slično je bilo i u izbornim kotarevima Derventa i Brčko. Pada Stojadinovićeva vlada, a Dragiša Cvetković kao mandatar sastavlja novu.

Dvadeset i šestog kolovoza 1939. godine Sporazumom Cvetković-maček kotarevi Derventa, Gradačac i Brčko postaju sastavni dijelovi Banovine Hrvatske. Uspostavom Banovine u odžačkoj općini, prema Godišnjaku Bosanske vlasti banovine Hrvatske, Zagreb, 1940. živjelo je 20.528 stanovnika: 12.348 katolika, 4709 pravoslavaca i 3219 muslimana, te ostalih vjeroispovijesti 252. Početak, prije svega, gospodarske probrazbe odžačke općine, s novom, svojom hrvatskom vlašću, prekinut će početak drugog svjetskog rata u travnju 1941. godine.

Posavski vremeplov/posavski-obzor.info