VIDEO  Nakon 40 godina u Hercegovinu je sa suprugom vratio dimnjačarski zanat, a posao i cilj su im da više nikada nitko ne strada zbog dimnjaka

Nakon 40 godina u Hercegovinu je sa suprugom vratio dimnjačarski zanat, a posao i cilj su im da više nikada nitko ne strada zbog dimnjaka
Hercegovina.info

Sanjin Drljević iz Mostara završio je ekonomsku školu, smjer carinskog tehničara. No, u svojoj struci nikada nije radio. On je danas jedina osoba, u Mostaru i Hercegovini kojoj se ljudi mogu obratiti za čišćenje dimnjaka. Jedan je od 36 dimnjačara koliko ih kaže ima u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nakon što se usavršio za ovaj posao, Sanjin je u njega uključio i svoju suprugu Tajmu koja se također školovala u Zagrebu.

Kaže kako je do svega došlo neplanirano.

"Sasvim slučajno sam krenuo baviti se ovim poslom. Imao sam problem na svom dimnjaku i nisam ga mogao riješiti. Nisam se imao kome obratiti, nekoj kompetentnoj osobi da mi riješi situaciju. Tada sam shvatio da Mostaru i Hercegovini nedostaje dimnjačar. Otišao sam u Zagreb, završio školovanje koje traje tri godine. Inače sam završio srednju ekonomsku školu, smjer carinski tehničar. No taj posao nikada nisam radio, pa sam se doškolovao za dimnjačara. Kod nas te škole nema, pa sam morao u Zagreb. Moram reći i kako to i nije baš jeftino školovanje", priča Sanjin za Hercegovina.info.

"Supruga nije krenula odmah sa mnom. Tek kada smo vidjeli da je za neke stvari potrebno dvoje, onda se i ona odlučila proći istu školu. U našem poslu ima određenih dijelova koje jedan čovjek ne može sam obavljati, a s druge strane ne možeš sa sobom povesti nekog laika da ti pomaže i asistira. Tako smo nas dvoje nakon skoro 40 godina vratili ovaj stari zanat dimnjačarstva u grad na Neretvi", dodaje.

Ljudima je neobično vidjeti njegovu suprugu u dimnjačarskom odjelu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Jeste. Supruga ode odraditi neke preglede dimnjaka kamerom, snimiti situaciju. Ljudima to bude malo neobično, no ona je na to naviknula, raditi taj dio posla i mene rasteretiti na neki način".

Najprije je valjalo nabaviti alat. Onaj stari tradicionalni sada više služi za ukras.

"Nakon školovanja, nismo odmah krenuli raditi. Prvo smo išli s nabavkom alata. Ništa se više ne može raditi danas sa starim dimnjačarskim alatom. Istini za volju mi imamo šloser, četku, tzv. kuglu s četkom, odnosno šetajuću četku. Sve mi to imamo, moramo i po zakonu, ali jednostavno se to više ne koristi, izumrlo. No, Federacija BiH u svojoj odluci o dimnjačarskoj djelatnosti kaže da je to obavezan alat".

S obzirom da u Bosni i Hercegovni ne postoji niti jedna tvrka koja se bavi izradom ovog alata, primorani su ga naručivati iz inozemstva, a do njega je jako teško doći. 

" Apsolutno ništa se ne može kupiti u BiH. Sve to nabavljamo u inozemstvu. Nabavka je strašno teška, alat je skup i dolazak istog dugo traje. Mi popišemo što nam treba od alata, napravimo narudžbu i čekamo dok dođemo na red, dok nam te određene tvrtke to proizvedu i pošalju. Ništa ne kupujemo jedno, već po deset ili dvadeset komada kako bi se na taj način osigurali barem za godinu ili dvije".

Posebna četka koju je teško nabaviti

On ističe kako su dimnjačari u BiH najopremljeniji u regiji. Ovaj zanat se znatno modernizirao.

"Dimnjačara u BiH ima 36 i mi smo najnapredniji u regiji. Postoji krovna kuća Udruga dimnjačara u BiH koja nas okuplja. Stalno smo na nekim edukacijama i seminarima, pratimo čak i izvan BiH razne edukacije. U ovom trenutku smo napredniji od Srbije, Crne Gore, Albanije, a sa Slovenijom smo ravnopravni. Mi gotovo svi imamo suvremeni alat. Ovo što vidite mašina za brušenje smole iz dimnjaka. Nema više penjanja na krov, sve se radi iz kuće.

To kugla, četka i šloser ne mogu riješiti, već samo ovaj stroj. Osobno posjedujem kameru koja košta 14.000 maraka. Ona rotira u krug i koristi se za tehničke prijeme novoizgrađenih objekata i za očevide u slučaju požara".

S obzirom da je njihov obiteljski zanat "Dimnjačar Sanjo" otvoren prije godinu dana, ističe kako se ljudi tek navikavaju na to da se imaju kome obratiti kada imaju problem s dimnjacima.

"Mi u Hercegovini još uvijek smo u fazi privikavanja ljudi da dimnjačar postoji, da se dimnjak treba očistiti. Često spominjemo našim mušterijama da je prošlu godinu dvoje ljudi u Mostaru izgubilo život zbog dimnjaka. Naš bi uspjeh i cilj bio da ne bude žrtava u gradu ove godine". 

Dok radi mobitel ipak zvoni, pa u svoj mali rokovnik bilježi narudžbe

No, u svom poslu susreće se i s problemima. Nekompetentni ljudi rade njegov posao u njegovo ime.

"Neki se predstavljaju kao naši zaposlenici. Naša dva vozila su označena nazivom "Sanjo", svi (supruga, ja i još jedan momak) smo jasno uniformirani s istim natpisom, jedino smo to mi. Ljudi predstavljaju koji nemaju određen alat predstavljaju se u naše ime. Može se dogoditi problem, pa će reći da smo im mi to radili. Skrećem stoga pažnju javnosti da to nismo mi, ali neću nikoga sad prozivati. Rekao sam po čemu nas mogu prepoznati".

Dok je Sanjin čistio jedan dimnjak danas u Međugorju, objašnjavao nam je što je najveći problem u ovom poslu.

"Najveći mogući problem je katranska smola u dimnjacima. Ona je najveći uzročnik požara u dimnjacima. Nakon toga dosta se susrećemo s tim da ljudi u neznanju izgrade dimnjak od ventilacijskih cijevi, a ne od dimovodnog kanala. Dimovodni kanal podnosi 900 stupnjeva, a ventilacijski podnosi svega 60 stupnjeva. To su ogromne razlike u kvaliteti. Jedan požar može dovesti do toga da je dimnjak od ventilacijskih cijevi nefunkcionalan, a već drugi može dovesti do zapaljenja krovišta ili cijele kuće".

Kaže kako je vrijeme kupovine drva za ogrjev jako važan.

"Najvažniji savjet za ljude je taj da ogrjev nabave na vrijeme, a to znači odmah po okončanju grijane sezone, u četvrtom ili petom mjesecu. Sve što dođe iza 1. kolovoza nije ni došlo, odnosno već je kasno. Problem je vlažnost u drvima koji izazivaju upravo ovu katransku smolu. Ona je medij koji nije do kraja sagorio i ima mogućnost samozapaljenja. Kada dođe idealno suho drvo, podigne veću temperaturu i indikativno prenese na smolu. Ona se upali, nabije 900 stupnjeva i onda je to jako teško ugasiti. Vodom ne smijete, budući da litar vode stvara kubik pare i onda može doći do eksplozije i to je jako opasno".

Dimnjačare u novije vrijeme se rijetko može više vidjeti na krovu.

"To je sve donio novi alat. No dogodi se kada radimo tehničke prijeme novoizgrađenih objekata, onda moramo pregledati krovište, snimiti kamerom, onda se moramo popeti na krov pa nam malo bude neobično. Ipak smo cijeli radni dan proveli na krovu, a sada ga provodimo u kući. Sada nam je lakše, efikasnije otklonimo kvar".

Pitamo ga i hvataju li se ljudi sa dugme kada ih vide.

"Vrlo često. Ljudi pitaju donosimo li mi sreću, a mi odgovorimo da jesmo. Pitaju kako, a mi kažemo da kad oni ne mogu naložiti vatru, mi to učinimo. Onda ih pitamo ima li išta ljepše od obitelji i toplog doma. Vrlo jednostavno".

Ovaj zanata na Zapadu je znatno plaćeniji, ali Sanjin je za kraj jasan.

"Ne može se obogatiti, ali se može normalno živjeti i osigurati obitelj i to je to. Ovaj posao je drastično plaćeniji u inozemstvu, no ja ne planiram napustiti Mostar. Ostajem ovdje i ostajem na usluzi našem građanstvu", zaključio je Sanjin Drljević za naš portal.

Sanjin i njegova supruga Tajma su u Mostaru organizorali i susret dimnjačara na koji je stiglo njihovih 25 kolega iz BiH, Hrvatske i Italije. Sljedeći plan im je iduće godine otići na tradicionalni susret dimnjačara koji se održava u selu Santa Maria Maggiore.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.