Jeste li se naplakali, trendovski plakači?

U stvarnosti kojoj je ritam dana diktirao strah i užas, njegova plemenitost nije čekala ni minute, već je malenu djevojčicu odmah odveo svojoj majci, gdje je u Beogradu usvojena s beskrajnom ljubavi kakvom se samo može izliječiti dijete rođeno pod hukom granata.

piše: Martina Mlinarević-Sopta I Poskok.info

Goran i Zoran Zadro bili su maleni dječaci one zlokobne noći u rujnu kad su u mjestu Grabovica, beskrupulozno masakrirane i do smrti mučene trideset i dvije osobe. Monstrumi s nadimcima koji liče na cajkaški dvojac na harmonici, „Ćelo i Caco", maloj braći Zadro pobili su oca, majku, sestru, baku i djeda. I čitav hajvan u štali.

Jedna je majka nadljudskom snagom preživjela scenarij iz najtežih noćnih mora, dok su joj pred očima na šarenom tepihu vlastite kuće zaklali sinove Amira i Emira Balvanovića. Tu, na istom tepihu gdje su slagali svoje prve autiće, povratili prvu pijansku pivu, gdje su se valjali od smijeha pred Nadrealistima s televizije. Batkova poremećenost tih je dana u pomahnitalom bauljanju Grbavicom zauvijek zaklopila oči i rukometašu Goranu Čengiću koji je iz ralja užasa pokušao spasiti svog komšiju, doktora Husniju Čerimagića. Obojica su ubijeni. No, iza te tragedije su ostavili nezaboravnu priču o prijateljstvu i nesebičnom davanju sebe za drugoga u trenucima kad je sretan život tek bajka za koju si nekad znao.

Ono što mi danas, u miru, ne znamo, su imena i herojstva svih ovih gore pobrojanih ljudi, kao i mnogih drugih stanovnika naših ovdašnjih svemira, pored čijih priča prolazimo šutke i nezainteresirano. Naša patetika se ne nosi ovih kulerskih sezona. Ona medijima nije zanimljiva.

S druge strane, ti isti mediji puni su japanskog očaja. Tu poštenu i vrijednu naciju zaista je zadesila strašna nevolja, ali pitanje o ljudskom licemjerju je nezaobilazno i nameće se samo od sebe dok pričamo o ovim stvarima. Naime, senzacionalizam i amerikanizirana klišeiziranja godinama nas uče nekakvim drugačijim emocijama. Istrenirani smo plakati nad tuđim nesrećama kao profesionalne narikače što na grobovima odrađuju satnicu u papirnatim maramicama. Ništa nas tako ne pogađa kao bol negdje miljama daleko i ništa nas tako ne veseli kao poraz nama bliskih ljudi.

Japanski psi tako su postali nenadjebivi heroji koji imaju dušu kao Mostarka, dok urođenim psećim suosjećanjem spašavaju svoju pseću braću pod ruševinama. Od tih snimaka naše su balkanske duše u ekstazi, kačimo video-klipove na Fejzbuk profile, glancajući svoj virtualni humanizam, ukrašavajući ga s virtualnim srcima i raznježenim smajlijima.

U našim stvarnostima psi se zovu sukerine, drže se na lancima, u blatu iza kuće, gađa ih se kamenjima i lovačkom puškom nasmrt, ostavlja u kutijama pokraj ceste, a kada lutalice nesretnih očiju sa svojim jaranima lutalicama prođu špicom Sarajeva, naše hoch i trendi ličnosti što su izišle prošetati najnovije torbice i bundice zgražaju se nad tim smrdljivm prizoroma.

Japanski muževi rone stotinama metara pod vodom do svojih žena, pružaju im ruku za spas, pričaju jednu čudesnu epizodu ljubavi i na naslovnicama su svih medija. Mi smo uništeni tom romantikom. Sve je tako savršeno, japanski jedinstveno, holivudski predivno za neki budući film na koji ćemo opet vlažiti oči u pretrpanim kinima.

U našim stvarnostima žene se degeneče ili bacaju niz stepenice, siluju i šamaraju, služe kao klimoglavne lutke kojima je lonac okosnica pejzaža iz kojeg ne smiju poviriti glavu, žene se potplaćuju, izrabljuju i ponižavaju. U našim životima s jednom se spava, a drugu se sanja.

Ljubav je postala novčana rabota i sve je manje iskrenih osjećaja kad život od sreće i strasti izgleda kao ringišpil u rezervatu afričke divljači, kao čarobno ludilo gdje dvoje ponekad u isti tren izgovaraju potpuno iste rečenice, a ponekad zaplaču samo od pogleda jedno u drugo. Kako misliš zaplaču? Onako, od nekog neopisivog ushita i uvijek prisutne tuge.

Japanske razrušene ceste se obnavljaju za par tričavih dana, a naše razorene duše dvadeset godina nakon rata se sve više pune mržnjom. O našim cestama nije potrebno ni govoriti. Onakve su, kakve ih zaslužujemo.

Kažu, nesreća čovjeka čini boljim. Po toj logici mi bismo trebali biti neki svemirski ljudi za Guinnessa. Jer se nad našim sudbinama istreslo toliko nevolje, kao na najvećim deponijama svijeta.

Džaba.

Mi ćemo, nafilani propagandom, još uvijek radije pustiti suzu za dalekim stanovnicima beskrajno dalekog Japana, dok o našim herojima rata i mira ne znamo apsolutno ništa. I one za koje znamo, gazimo. Oduzimaju im se stečena prava, njihove mirovine i stanove primaju djeca guzonja, osuđujemo ih po bjelosvjetskim zatvorima, puštamo da prekopavaju po kontejnerima ostatke prekjučerašnjeg bureka, da se ubijaju pištoljima i bombama od birokratske nemoći u prazininom napunjenim sobama.

I ništa nas to ne tangira. Svoju trendovsku ispravnost potvrđujemo crvenim krugovima japanske zastave na slikama profila naših društvenih mreža, dok u stvarnosti ne znamo koja je zapravo naša zastava. Pa imamo i brazilsku i tursku, za svaki slučaj. Objavljujemo ponosno da smo donirali dolar, dva za kaose na kraju svijeta, dok su obavijesti o humanitarnim akcijama u našem podneblju najslabije čitane vijesti naših portala. Foliramo emotivnost nad hrabrim radnicima u nuklearki, a naši se radnici drže mjesecima na neplaćenom, nemaju nikakvu zaštitu na radu i rijetkima se uplaćuje mirovinsko.

A svi oni su nekad jačim herojstvom od tih pedeset Japanaca obranili našu zemlju i dali nam mogućnost da danas šmrcamo nad svjetskim nesrećama u toplim domovima. A bilo ih je na stotine tisuća. Borili su se s krvavijim neprijateljem od radijacije, koji im nije dao priliku da stvari možda poprave u budućnosti, nego im je komadao vlastite obitelji pred očima. Njihov prkos, ponos i smirenost nas ne fasciniraju nimalo. Gejša je postala sinonim za žensku patnju, a naše majke zavijene u crnilo su domoljublje koje je tako passe.

Meni su oni jedini heroji koje priznajem. A o kojima se nikad neće snimiti nikakvi filmovi i napisati bestselleri. Jer to je - "fuj patetika".

Netko nas je naučio da je osjećati bol i ljubav vlastite zemlje falšna sladunjavost. Netko tko je nepovratno ubio nas u nama. Jebala vas Amerika.