EMINI PORUČUJU DA CRKNE Svakodnevno je izložena govoru mržnje jer je odlučila biti čovjek

EMINI PORUČUJU DA CRKNE Svakodnevno je izložena govoru mržnje jer je odlučila biti čovjek
Buka

Neki se odluče krenuti težim putem. Odluče se izaći iz kolektivnog jednoumlja i nametnutih okova, jer su umorni od priče "naši, vaši, njihovi".

Odluče pružiti ruku onima u nevolji, starima, nemoćnima, jer znaju da do bolje zajednice i društva ne možemo doći ako pristajemo biti samo nijemi promatrači svijeta oko sebe.

Takav put izabrala je Emina Imamović.

Dolazi iz Kaknja, a spletom životnih okolnosti, posljednje četiri godine živi i radi u Tuzli.

Aktivna je na mnogim poljima - član je mobilnog tima Udruženja Zemlja djece u BiH, u okviru kojeg je angažirana na projektu organizacije Save the Children vezano za migrantsku krizu. Od početka pandemije članica je i aktivističke grupe "Jedni za druge Tuzla" i koordinatorica timova na terenu koji starijima, samcima, samohranim roditeljima i roditeljima djece s poteškoćama u razvoju odlaze po osnovne životne namirnice i higijenske proizvode, preuzimaju recepte, kupuju lijekove i dostavljaju im na adresu, te pomažu u ostvarenju njihovih građanskih prava. Pored toga, Emina radi na poziciji kulturološke medijatorice, prevoditeljice za engleski i španjolski jezik, te pruža psihosocijalnu podršku maloljetnicima s ili bez pratnje.

Aktivna je i na društvenim mrežama, gdje piše najčešće o psihosocijalnim temama. Ovog tjedna, jedan njen post na Facebooku s fotografijom pretučenog migranta imao je na tisuće reakcija, a dan kasnije je zajedno sa sugrađaninom Ramizom Berberićem u centru Tuzle držala transparent - Kazani, ne u moje ime, stidim se.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

U trenutku dok su novinari portala Buka razgovarali s njom, upravo se vratila s UKC Tuzla, gdje je s kolegama otišla da pomogne porodilji:

“Danas se u Tuzli porodila jedna žena u pokretu, porijeklom iz Maroka. Rodila je zdravu djevojčicu i razveselila sve nas koji s ovim ljudima proživljavamo vrlo teške trenutke, boreći se skupa za njihova osnovna ljudska prava. Imala je porođaj i tretman dostojan svake žene porodilje. Posjetili smo UKC ispred udruženja "Zemlja djece u BiH", kako bismo se stavili na raspolaganje uposlenima UKC-a i dostavili ženi sve što joj je potrebno nakon porođaja. Magistar socijalnog rada, kolega Adnan Drndić, u razgovoru s osobljem UKC-a, stavio je poseban akcent na pitanje što sa ženom i djetetom kada izađu iz bolnice. Ljudi u putu su potpuno obespravljeni i degradirani u svim sferama života. No, danas je priča tekla u vrlo pozitivnom smjeru, što ipak ukazuje da pomaka ima. Sretna sam što u moru teških i obeshrabrujućih vijesti koje slušamo ovih dana imam privilegiju javno reći ovako lijepu i radosnu informaciju”.

Fotografija pretučenog čovjeka, koja je izazvala lavinu emocija kod Emine, ali i svakoga tko je video fotografiju, kao i činjenica da naše društvo i država potpuno ignoriraju ove ljude, ili im čak nastoje zagorčati život. 

“Mnogo građana ove države ne zna razliku između arapskih zemalja i Sjeverne Afrike, a ipak, čitajući i slušajući rasističke i nacističke komentare na terenu i na društvenim mrežama - reklo bi se da znaju sve o ovim ljudima u pokretu i njihovim namjerama. Prisutnost ljudi u pokretu na našem podneblju prije svega ignorira većina članova društva, a ignorantnost društva dovodi do ignorantnosti vlasti. Matriks.

Ideš ulicom i vidiš trudnicu bosih, mršavih nogu, povrijeđenih i natečenih stopala - ako taj prizor ne pokrene našu moralnu i zakonsku odgovornost, to znači da smo zakazali kao ljudska bića”, jasna je Imamović.

Načisto je i sa zločincima i sa žrtvama, jer ne postoje naši, vaši, njihovi. Zločin je uvijek zločin, a žrtva je uvijek žrtva, bez obzira na spol, nacionalnu, vjersku, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost. 

Zato je s Ramizom Berbićem i držala transparent u Tuzli.

Ramiz Berbić, kaže Emina, već čitavo desetljeće uglavnom sam obilježava sve bitne datume i njeguje kulturu sjećanja, a prisjećanje na Kazane bilo je njihov prvi zajednički istup u javnosti i ispunjenje Emininog obećanja da više neće stajati sam:

“Kazani i sve druge lokacije u našoj domovini na kojima su ljudska bića svirepo mučena i ubijana - velika su kolektivna sramota. U svijetu više nismo prepoznatljivi po suživotu i poštivanju, nego smo postali sinonim za nacionalno previranje i zločine nad čovječnošću. Ljudi su prolazili kraj nas i krajičkom oka promatrali natpise, a svi su vrlo dostojanstveno pozdravili našu prisutnost na ulici. Fratar Bosne Srebrene nam je rekao da je hrabar potez izložiti se javnosti na taj način, znajući da nas mnogi neće ni shvatiti.  Da li su razumjeli potez, to ne znamo, ali ni ja još uvijek nisam razumjela sve te ratne poteze, a zaista pokušavam. Kako je neko danas mogao popiti kavu sa svojim susjedom, a već sutra mu oduzeti život u ime tuđih ideala?! U ime koje vjere, nacije i ideologije je jedno dijete ubijeno? Dijete koje je danas moglo biti doktor, inženjer, aktivist, roditelj - leži mrtvo, a ubojice i zlostavljači provode živote pokušavajući sprati krivicu sa svojih ruku. Zločin nema vjerski i nacionalni prefiks. Ubijeni civil jest ubijena ljudskost”. 

Zbog puta koji je izabrala, a naročito onoga vezanog za ljude u pokretu, Emina je svakodnevno izložena govoru mržnje u stvarnom životu, a posebno na društvenim mrežama. 

"Vodi ih kući"; "Ti si ih ovdje i dovela"; "Samo hrani teroriste, pa nek nas pobiju sve"; "Dabogda crkli i oni i ti s njima."; "Reci im da se maknu s autobuske stanice."; "Emina, nemoj da mi ovdje smrde, vodi ih tamo" - samo su neki od uobičajenih komentara.

Kaže da se s ovakvim komentarima nije lako nositi, pogađaju je:

“Moram biti iskrena i reći da su komentari jako grubi, da ljudi misle i osjećaju se slobodnim dobaciti ti što god požele, komentirati moje djelovanje i postojanje, bez da ih itko pita za mišljenje i stav. Neke slučajeve i prijavljujem. Nedavno me zaposlenik jedne turističke zajednice izvrijeđao, te optužio kako migrante potičem na ilegalno putovanje. Pozvala sam policiju i prijavila verbalni napad, te njegovu optužbu na moj račun prijavila, jer nazvati nekoga krijumčarom velika je stvar za koju uglavnom slijedi i zatvorska kazna.  Što se tiče policije iz PS Tuzla - zapad, najčešće me prepoznaju sa "evo one što stalno zivka", ali s osmijehom mi se obraćaju. Poznaju me kroz djelovanje i zaista želim pohvaliti njihovu kooperativnost iako smo prema našim djelovanjima često na različitim stranama mišljenja, ipak, koegzistiramo na istome mjestu i u skladu s time pokušavaju razumjeti i oni mene, a i ja njih”. 

Poručuje i da su prava ovdje ostvariva, samo treba biti uporan i stalno im konkretnim primjerom pokazivati, ne samo da poznajete zakon, nego da i ne odustajete od ostvarivanja vaših prava.

Emina vrlo dobro zna i da je biti mladi čovjek u BiH pravi izazov i velika avantura - najblaže rečeno. Ali vidi da i veliki broj njih ne žele njegovati nacionalne kultove ličnosti. Uvjerila se u to jer je mentorica mladim ljudima iz čitave BiH u okviru projekta "Karavan mira".

Kaže da vrlo marljivo i ozbiljno uče prepoznavati probleme u zajednici i nude izvodiva rješenja, pa su uspjeli dobiti sredstva za četiri svoja projekta koja su uspješno i implementirali u zajednici. Pomjeraju granice, kaže nam Emina, i to je vrlo inspirativno s obzirom da je ona sama odrastala u popriličnom omladinskom sivilu.

Aktivizam i volontiranje u zajednici obogatili su je u svakom smislu, ali isto tako poručuje da ako nešto radiš moraš se tome potpuno posvetiti, jer to nije nešto što traje tri minuta ili jedan dan u tjednu. 
Nastavlja i da piše uglavnom o psihosocijalnim temama, prožetim snažnim porukama i poukama. To je, kaže, definitivno, njena osobna karta. 

“U posljednjih godinu dana najčešće pišem o životu i iskustvima maloljetne djece bez pratnje koja prelaze granice brojnih država kako bi ugledali svjetla Europe. Još uvijek ih čuvam od očiju javnosti, a svakako da će ugledati svjetlost dana u narednom razdoblju”. Podsjeća da je svoje tekstove ranije objavljivala na nekim portalima, najčešće Kakanj X com, ali zbog cenzure i narušavanja autorskih prava odlučila je sve što piše dijeliti na svojim društvenim platformama.

A glavni “krivac” za to što je Emina izrasla u ovakvu osobu je njen djed:

“Sve što danas jesam uglavnom dugujem svome pokojnom djedu Safetu, čovjeku koji me sa svojih 8 razreda osnovne škole naučio kulturi življenja, suživota i poštivanja zajednice. Jer buđenje je proces koji se odvija od malena, i ne smijemo podcjenjivati moć dječjeg zapažanja”.

Na kraju razgovora Emina je rekla kakvoj lokalnoj zajednici, kakvoj Bosni i Hercegovini se nada, ako ne za par godina, onda za desetljeće bar:

“Nadam se da nećemo postati zemlja staraca, jer maćehinski odnos domovine prema mladima učinio nas je nacijom koja najčešće pohađa tečajeve Njemačkog jezika i odlazi trbuhom za kruhom. Voljela bih da se mladi izbore i odluče za ostanak i budu promjena koju žele vidjeti. Visok stupanj korumpiranosti će nas dovesti do potpunog kolapsa. Nastavimo li hodati onuda kuda nas naši političari vode - postat ćemo zemlja trećega svijeta.”