DOKTORIMA PROMAKLO Bivši branitelj prodaje na tržnici iako se vodi kao slijep. Godinama stekao stotine tisuća maraka mirovine

DOKTORIMA PROMAKLO Bivši branitelj prodaje na tržnici iako se vodi kao slijep. Godinama stekao stotine tisuća maraka mirovine
CIN

U registru branitelja Federacije Bosne i Hercegovine skrivaju se ratni vojni invalidi koji primaju naknade na osnovu sumnjivih dijagnoza. Uprkos reviziji nisu otkriveni jer ih liječničke komisije nisu slale na nove preglede kako bi utvrdile njihovo stvarno zdravstveno stanje.

U nizu tezgi na bihaćkoj tržnici Ibrahim Hasanagić nudi svoju robu. Pozdravlja kupce koji zastanu, odgovara na pitanja o odjeći i sitnicama koje prodaje pa prebira po kovanicama, vraćajući kusur. No, Hasanagić bi trebao živjeti potpuno drugačijim životom.

Prema ljekarskim nalazima, on je službeno slijep od 1993. godine i treba mu tuđa pomoć u svakodnevnom životu. Zbog toga je za 16 godina dobio skoro 400 tisuća maraka iz federalnog proračuna. On je jedan od ratnih vojnih invalida koji je prošao reviziju koju Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) provodi od 2010. godine. Oko tri tisuće branitelja je tijekom revizije izgubilo pravo na invalidnine jer liječničke komisije nisu prihvatile njihove nalaze o ranjavanju. Istovremeno su prihvaćale sumnjive nalaze jer stvarno zdravstveno stanje bivših branitelja uglavnom nisu provjeravale, iako im je to bila zakonska obaveza.

„Moja obrana su papiri. Institucije su te koje će odlučiti koliko sam ja invalid“, rekao je Hasanagić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN).

Kako je liječnička komisija prihvatila njegove papire, ne dovodeći u pitanje njihovu istinitost, tako je odbila prihvatiti papire Mostarca Seida Boškaila na osnovu kojih mu je 2005. godine određen 70-postotni invaliditet.

„Otac sam pet sinova. U najtežim trenucima odgoja moje djece mi je ukinuta ta invalidnina od 230 maraka, što mi je puno tada značilo”, rekao je Boškailo.

Ministarstvo za pitanja boraca i invalida FBiH je na reviziju potrošilo više od 21 milion maraka, ali ona nije otkrila sve lažne ratne vojne invalide. Liječničke komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (Institut) koje su sudjelovale u reviziji nisu detaljno pregledale svakog invalida, tvrdeći da im Ministarstvo nije omogućilo dijagnostiku i specijaliste koji bi to radili.

Iako je od početka revizije najmanje 150 osoba osuđeno zbog nezakonitosti pri ostvarivanju prava braniteljsko-invalidske zaštite, među osuđenima još nema liječnika koji su izdavali lažne nalaze.

Revizija bez revizije

Neobičan slučaj Ibrahima Hasanagića nije promaknuo bihaćkim ratnim invalidima. Oni su ga prijavili Savezu ratnih vojnih invalida Unsko-sanske županije (USŽ) pa je predsjednik Ale Hošić razgovarao sa Berkom Seferović, tadašnjom predsjednicom liječničke komisije. Ona mu je tada rekla da je Hasanović, prema medicinskoj dokumentaciji, ispravno ocijenjen, a novinarima CIN-a to nije htjela objasniti.

„Oni imaju priču. Ja imam dokaze“, kaže na to Hasanagić, odbacujući prijave i sumnje u invalidnost.

Njegovi dokazi su nalazi iz očne klinike u Zagrebu, ruske klinike u Petersburgu te sa Klinike za očne bolesti u Sarajevu u kojima piše da je slijep. Hasanagić je kao pripadnik Armije Republike BiH (RBiH) povrijeđen u glavu usljed detonacije granate u kolovozu 1993. godine, ali nema medicinsku dokumentaciju o pregledu neposredno nakon povrede. Ipak je na osnovu nalaza 2005. godine dobio rješenje o stopostotnom trajnom invaliditetu čime je stekao pravo na najvišu vojnu invalidninu i dodatke od skoro dvije tisuće maraka mjesečno. Ni klinike ni Ministarstvo nisu htjeli CIN-u dati više informacija o Hasanagiću, pozivajući se na njegovu privatnost.

Hasanagić je 2015. godine prošao reviziju, a pred komisiju je došao u pratnji osobe koja mu je pomagala pri kretanju i, kako je zabiježeno u nalazu komisije, „odajući utisak slijepe osobe“ – potpuno drugačija slika od one koju su novinari CIN-a zatekli na bihaćkoj tržnici krajem 2021. godine.

„Smatra se da je validno ono što je donio od liječnika jer to su liječnici koji imaju svoje licence i koji su to napisali“, kaže članica liječničke komisije Instituta Fehma Kovač, dodavši: „Vi ne možete, ako niste osigurali specijalistu na Institutu, da provjerite nalaz očnog. Kako očekujete da liječnig pogleda i vidi je li netko slijep ili nije slijep?”

Članovi komisija tvrde da je za to odgovorno Ministarstvo koje je izbjegavalo angažirati specijaliste na Institutu. Iako im zakon daje mogućnost da vojne invalide po potrebi upućuju na dodatne specijalističke pretrage o trošku Vlade FBiH, članovi komisija kažu da Ministarstvo nije podržavalo ni takvu praksu zbog ušteda i ubrzanja revizije.

Goran Grabovac iz komisije Instituta kaže da su komisije Ministarstvu prijavljivale slučajeve sumnjive medicinske dokumentacije i dobivale odgovor: „Mi to nismo tražili od vas“.

Članovi komisija smatraju da revizijom nisu uspjeli „očistiti teren“ i otkriti sve sumnjive vojne invalide. Bilo je slučajeva, kažu, da invalidnost branitelja očigledno nije odgovarala nalazima pa su ih bez provjere odbacivali. Kod drugih su prevare prolazile nekažnjeno.

„Ako ja imam nalaz na kojem piše da je invalidu oštećen mozak, a komisija ovdje mu nije uradila magnet, a mi nismo imali tu mogućnost, kako ćete vi sada provjeriti je li to istina?“, kaže Kovač.

Empatične komisije

Komisije Unsko-sanske županije tijekom revizije nisu uočile problem ni u statusu Cazinjanina Fehima Tirića. On je kao pripadnik Armije RBiH ranjen u glavu u prosincu 1992. godine pa je na osnovu nalaza očnog liječnika iz 1998. godine da je slijep svrstan u prvu grupu ratnih vojnih invalida (RVI) s tjelesnim oštećenjem od sto posto. Međutim, prema stupnju njegove vidne oštrine iz nalaza, on ne bi trebao pripadati ovoj grupi invalida jer nema vid ispod 0,05, što je zakonski nužno za invalide prve grupe.

Kada su ga novinari CIN-a prvi put sreli u Cazinu, Tirić se kretao samostalno, bez pomoći štapa ili druge osobe. Ne odajući utisak čovjeka koji ne vidi, prišao je automobilu i pozdravio se. Isto je bilo i sutradan kada su mu novinari zatražili objašnjenje o njegovom invaliditetu. Bilo je očigledno da vidi i da se sam kreće bez problema.

„Došao sam samostalno, da. Žena mi je rekla ima plavo auto kod štale Hamine. Ja sam došao, znam gdje je štala“, rekao je Tirić. Na molbu novinara iz kuće je donio rješenje o stopostotnoj invalidnosti koju mu je izdalo Ministarstvo.

„Ja sam slijepa osoba“, tvrdio je, pokazujući rukom na dijelove dokumenta: „Evo, tu ti sve piše“.

Tirić je ukazivao i na nalaze iz rata na osnovu kojih je liječnička komisija 2005. godine odlučila o njegovom statusu. On je do sada dobio više od 340 tisuća maraka invalidnine iz proračuna. Za CIN kaže da se ne plaši revizije jer je njegova invalidnost utvrđena na osnovu dokumenata.

„Ja se ne bojim. To nije plaćeno da mi da tu reviziju doktor. Četiri puta sam na reviziji bio. Uvijek ponovi isto“, kaže Tirić koji tijekom tih provjera nije nijednom poslat na novi očni pregled. Usred razgovora priznao je da je prije nekoliko godina bio u Sloveniji na operaciji kojom mu je „malo poboljšan vid“. Dokumentaciju s ove operacije nije priložio liječničkoj komisiji niti smatra da je to trebao učiniti.

Fehim Tirić je četiri puta prošao reviziju kojoj je promaklo da on nije sasvim slijep – kako mu piše u nalazima (Foto: CIN)

Predsjednik Saveza RVIUSK-a Ale Hošić kaže da su neposredno nakon rata liječnici bili empatični prema borcima, priznavši mnogima invalidnost, što je dovelo do “napuhanih postotaka invalidnosti”.

„Mi smo tražili da liječnici i Institut budu potpuno odgovorni za to. Nisu invalidi krivi što im je to rađeno”, rekao je Hošić.

Liječnici Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja vjeruju da je najviše sumnjivih ratnih invalida ostvarilo pravo na invalidninu 2004. godine kada su prvi put nakon rata predavali dokumente Ministarstvu i ranijim županijskim liječničkim komisijama. Branitelji su tada uspijevali pribaviti nalaze koje su županijske komisije prihvaćale bez provjere.

„Pazite, imate, recimo, nalaz iz 2006. gdje ta komisija uvodi kao da je nalaz iz razdoblja rata“, govori Goran Grabovac iz Instituta, slažući se da su njegove kolege 2000-ih godina bivšim braniteljima neopravdano dijelile veće postotke invalidnosti.

Njegova kolegica Kovač kaže da su današnje komisije u nezahvalnoj poziciji jer moraju osporavati nalaze svojih kolega. „Pogledate čovjeka i vidite da to nije tako, da nema ni ožiljka”, objašnjava Kovač.

Iako imaju mogućnost da jednim pozivom Ministarstvu prijave lažne korisnike ratnih invalidnina, čak i bivši branitelji to rijetko čine. Desetine njih s kojima su razgovarali novinari CIN-a smatraju da je to uzaludan posao jer su se takvi invalidi domogli nalaza i dokumentacije koju je teško proglasiti nevažećom bez detaljne provjere.

Prijave provjeravaju nadležni inspektori Ministarstva tako što samo pregledaju postojeće nalaze invalida i uvjerenja iz vojnih jedinica, ali ne istražuju porijeklo te dokumentacije. Ne zna se koliko je prijava stiglo u Ministarstvo ovim putem niti koliko ih je pomoglo razotkriti lažne ratne invalide jer Ministarstvo te podatke nije htjelo podijeliti s CIN-om. Novinari su pokušali pristupiti ratnim arhivima kako bi izvršili uvid u nalaze kojim su potencijalno sumnjivi invalidi ostvarili svoja prava, ali Ministarstvo ove podatke čuva u tajnosti. Ni bolnice ne dozvoljavaju uvid u nalaze zbog zaštite privatnosti pacijenata.

„Zašto je tajna gdje sam ja nastradao?! To je mazanje očiju”, kaže za CIN bivši branitelj Nihad Sendić. On podsjeća da su ratni invalidi insistirali na javnoj objavi popisa svih korisnika invalidnina kako bi se lakše otkrili sumnjivi, ali se to nije dogodilo . Umjesto toga, Ministarstvo je 2018. objavilo jedinstveni registar branitelja u kojem nema podataka o njihovom RVI-statusu.

„Svi mi sebe znamo, svi znamo jedni druge. Svi znamo kako je tko nastradao u ratu. Svi znamo tko je koliko vremena proveo u ratu“, govori Sendić, tvrdeći da bi javno objavljivanje popisa pomoglo u otkrivanju nezakonitih korisnika invalidnina. Sendić vjeruje da institucije čuvaju ove podatke u tajnosti jer nisu na vrijeme uradile svoj posao i otkrile tko su pravi, a tko lažni invalidi.

Ratni amputirac Nihad Sendić smatra da je revizija provedena bahato i da su ratni vojni invalidi teret kojeg bi se Federalna vlada rado riješila (Foto: CIN)

Uprkos velikim problemima pri reviziji, koji upućuju na Federalno ministarstvo, iz ove institucije ne žele objasniti javnosti čime su oni izazvani i što čine da ih riješe.

Mirza Terzo, koji trenutno obavlja poslove ministra, nije želio razgovarati s novinarima, a Ministarstvo je odbilo ustupiti podatke o učinku revizije, tvrdeći da su većim dijelom uništeni tijeko prosvjeda branitelja 2010. godine ili u skladu s propisima o dužini čuvanja arhivske građe.

Od komisije do suda

Tijekom prvih pet poslijeratnih godina više od 90 tisuća bivših pripadnika Oružanih snaga i obitelji poginulih branitelja je uvedeno u pravo na financijsku mjesečnu pomoć. Tijekom narednih 15 godina broj korisnika ratnih invalidnina je prešao stotinu tisuća, a iz proračuna je izdvajano više od 320 milijuna maraka godišnje, što je potaknulo Federalnu vladu da počne s revizijom statusa ratnih invalida.

„Činjenica je da je tu masa ljudi koji nisu ni bili u ratu, koji nisu ni okrznuti. To je na desetine tisuća ljudi”, kaže bivši ministar Zukan Helez u čijem mandatu je započela revizija.

Uposlenik Federalnog ministarstva Dragan Majstorović je zbog zloupotrebe položaja osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine jer je bivšim pripadnicima HVO-a izdavao lažna uvjerenja o pripadnosti vojnim jedinicama. On je trenutno na izdržavanju kazne. Na uvjetnu zatvorsku kaznu osuđena je Davorka Boban, bivša šefica Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze Livno pri federalnom Ministarstvu, jer je izdavala lažna uvjerenja o pripadnosti OSBiH.

Pravila su odredila da pregledom medicinske dokumentacije i uvjerenja o sudjelovanju u Oružanim snagama revizori i liječničke komisije preispitaju sve korisnike invalidnina kako bi ovaj status zadržali stvarni, a izgubili lažni invalidi.

Bivši ministar Helez kaže da nijedan sud ne može poništiti liječnički nalaz i prebacuje odgovornost na ljekare: „To su liječnici radili s kojima ja veze nemam. Ja na to niti sam mogao utjecati, niti bih želio, niti imam snage ni moći. Ne ja, nijedan političar.”

Međutim, predstavnici ratnih invalida vjeruju da je Ministarstvo surađivalo s Institutom za medicinsko vještačenje kako bi revizijom smanjili broj invalida i ostvarili brze „uštede preko njihovih leđa“.

„Kako bi narod reko: lomi, dođi do toga, ne zanima me kako ćeš“, kaže Hošić iz Saveza RVI-ja, dodavši: „Opća politika iza rata je, naravno, mi smo teret vlasti i oni bi najradije da nas precrtaju.”

Ministarstvo je u proteklih deset godina više od 51 tisuća ratnih invalida uputilo pred liječničke komisije na ponovnu procjenu invalidnosti. Više od 3.700 ih je ostalo bez invalidnine, a 12.600 ljudi je dobilo umanjeni postotak invalidnosti. Sve odluke komisije bile su zasnovane na provjeri i procjeni vjerodostojnosti dokumenata o ranjavanju. Ipak, u nalazima mnogih bivših branitelja nisu uredno opisane ni rane ni okolnosti i posljedice ranjavanja jer su pisani u brzini i kaosu ratnih događanja pa vojni invalidi najviše zamjeraju komisiji što to nije imala u vidu kada takve dokaze nije prihvaćala. Na ovakvu praksu najviše se žale Cazinjani kojih je u prve tri godine revizije više od tri stotine izgubilo postotke invalidnosti.

„Moju su dokumentaciju bacili na pod, to me pogodilo. Kažem ja sam ušao, ako nećete gledati to, zašto ne pregledate mene. Kaže mi imamo svu dokumentaciju i slobodan si”, priča Remzo Duraković kojem je postotak invalidnosti umanjen sa 70 na 30 posto.

Osvrnuvši se na ovaj primjer, članica liječničke komisije iz Instituta Fehma Kovač kaže da bi prava provjera podrazumijevala nove preglede za sve ratne vojne invalide: „To bi, zaista, državu koštalo, ali bi se u tom momentu uradila prava selekcija jednom za sva vremena“.

Durakoviću je nakon revizije obračunato 49 maraka invalidnine, tek sedmi dio iznosa koji je primao do tada. Nakon višegodišnje pravne borbe komisija ga je uputila na dodatne pretrage koje su potvrdile njegovu invalidnost i dokazale grešku institucija. Iako je oštećen za više od 11 tisuća maraka jer je primao umanjenu invalidinu, taj novac mu još nije isplaćen.

Sud je morao reagirati i u slučaju Durakovićevog suborca Mehmeda Kapića koji je od kraja rata do 2020. godine čekao da mu liječnička komisija u procjenu invalidnosti uvrsti povredu desne potkoljenice. Prema presudi Županijskog suda u Bihaću kojom je Ministarstvu naređeno da ponovno procijeni Kapićevu invalidnost, prvobitno rješenje je nezakonito zbog povrede Zakona o upravnom postupku.

Naime, prema Zakonu o reviziji, oštećeni branitelji se nisu mogli žaliti na odluke Ministarstva.
Zato je Ustavni sud FBiH 2013. godine naložio da se ratnim invalidima omogući pravo žalbe, ali ni osam godina poslije Federalni parlament nije izglasao izmjenu Zakona o reviziji niti je do sada bila na dnevnom redu.

RVI iz Cazina
Sedam tisuća ranjenih branitelja je tužilo Federalno ministarstvo pred Vrhovnim sudom FBiH, tvrdeći da su oštećeni revizijom. Više od pet tisuća je dobilo tužbe pa su im ukinuta rješenja iz revizije kojima im je smanjena invalidnost. Shodno dobivenim presudama, oštećenim invalidima retroaktivno treba biti isplaćeno najmanje 26 milijuna maraka.
Slijedom revizije i smrću branitelja broj korisnika invalidnina u FBiH danas je manji za oko 20 tisuća – skoro petinu. Time su se i godišnja izdvajanja za invalidnine umanjila za gotovo 60 milijuna maraka.

“Imam osjećaj da bi Vlada Federacije voljela da ima jedan veliki helikopter, jedan stari ruski helikopter u koji bi moglo staviti sve ratne vojne invalide, i da se dogodi kvar. Znate koliko je to rasterećenje za proračun?! Nenormalno! Njima dobro, svima dobro, više para”, kaže ratni amputirac iz Bihaća Nihad Sendić.

Liječnici netaknuti

Iako liječničke komisije otvoreno govore o spornim nalazima ratnih invalida, prema podacima pravosudnih institucija, nijedan liječnik iz FBiH u proteklom desetljeću nije osuđen za njihovo krivotvorenje. Nalazi s potpisima liječnika s područja Hercegovine i srednje Bosne su najčešće bili istraživani i vještačeni, ali tužitelji nisu išli dalje od toga.

Šef ratne bolnice u Mostaru Miljenko Lugonja je bio prijavljen za ovo kazneno djelo, ali negira da su liječnici bili uključeni u afere izdavanja lažnih nalaza invalidima. On tvrdi da su krivotvori „savršeno skenirali njihove pečate“ te radili u suradnji s liječničkim komisijama.

„Pozovi sto ljudi i nek dostave nalaze. Među tih sto mora biti netko lažan. A, sad, jesam li ja nekome natego nalaz deset posto ili nisam, to je moja stvar“, kaže Lugonja, tvrdeći da vlasti mogu otkriti istinu ako provjere ulazne papire iz vojnih jedinica za svakog branitelja i invalida, a ne samo liječničke nalaze.

Još najmanje četvero njegovih kolega su prijavljivani za krivotvorenje nalaza, a protiv četiri tuzlanska liječnika bile su podignute optužnice od kojih je tužiteljstvo odustalo zbog nedostatka dokaza. Nitko od ovih liječnika nije se odazvao na pozive novinara CIN-a.

Predsjednik Saveza RVIFBiH Esad Delić smatra da je revizija statusa ratnih vojnih invalida populistički potez vlasti jer je, kako tvrdi, imala mnogo pogrešnih i neutemeljenih odluka. On kaže da su potrošeni milijuni, a da je Ministarstvo moglo i bez toga provjeriti sumnjive vojne invalide koje im prijavljuju građani.

„Ako netko smatra da ima nas lažnih, imaju taj broj telefona. Nek nas slikaju, nek nas snimaju! Nikad revizija nije završena za takve i ne može biti”, zaključio je Delić.