FOTO/VIDEO  Baka Anka proslavila 106. rođendan: Od gostionice u Ilićima i ljubavi uz Radobolju do doma u Grudama

U sobi Doma za umirovljenike Vita u Grudama jutros su se miješali miris rođendanske torte, cvijeća i kreme iz prepoznatljive plave kutije. Anka Radoslavka Nikolić slavila je 106. rođendan, okružena ljudima koji se o njoj svakodnevno brinu i koji su joj tijekom godina postali druga obitelj.

Djelatnice su joj za posebnu priliku uredile kosu i na lice nanijele tek malo rumenila. Više, kažu, nije ni potrebno. Anka još uvijek drži do izgleda, urednosti i njege kože, a njezina odanost Nivei odavno je među osobljem postala dio priče o najstarijoj korisnici Doma.

Ako se veliko pakiranje približi polovici, Anka će djelatnice na vrijeme upozoriti da treba kupiti novo. Ako to ne učine istoga dana, nazvat će sina Đorđa i zamoliti ga da joj ga donese.

U 106. godini ne prepušta ništa slučaju.

Premda slabije čuje i više ne može hodati, razgovara jasno, prepoznaje ljude oko sebe, pamti događaje iz mladosti i s nevjerojatnom preciznošću vraća se u Mostar iz prve polovice prošloga stoljeća. U njezinu sjećanju još postoje nedjeljni izleti u Iliće, puna očeva gostionica, miris pečenih janjaca, šetnje uz Radobolju i susret s mladićem koji će postati njezin suprug.

Na rođendan je ipak bila pomalo tužna.

„Lijepo mi je, ali sam i dosta tužna zato što moja dva sina nisu ovdje“, kazala je Anka ekipi Hercegovina.info.

Djelatnice su je odmah pokušale oraspoložiti. Objasnile su joj da su sinovi naručili tortu i da će doći čim budu mogli. Cvijeće, slatkiši i pokloni bili su pred njom, ali majci ni nakon 106 godina ništa ne može u potpunosti zamijeniti djecu.

Kada su joj kazale da će se ponovno okupiti i sljedeće godine, na proslavi 107. rođendana, reagirala je iskreno i bez uljepšavanja.

„Ajme meni, ne daj Bože“, odgovorila je, izazvavši smijeh u sobi.

Takva je, govore nam djelatnici. Tiha, odmjerena i mirna, ali kada nešto odluči reći, odgovori su joj izravni i često duhoviti.

Djevojčica iz poznate mostarske obitelji

Anka Radoslavka Nikolić, rođena Kljajo, rođena je 1920. godine u Ilićima u Mostaru, u dobrostojećoj obitelji koja je u to vrijeme bila poznata po ugostiteljskom objektu.

Bila je drugo od četvero djece Ilije i Mande Kljajo, rođene Zovko. U obitelji su, uz Anku, odrastali njezin brat Ivo te sestre Apolonija i Stanislava.

Brat i sestre školovali su se i kasnije izgradili vlastite životne putove. Jedna sestra završila je pravo, druga učiteljsku školu, dok je brat Ivo bio književnik. Anka je završila srednju strukovnu školu, ali je od svih njih bila najviše vezana uz roditelje. Ostala je uz njih i pomagala im u obiteljskom poslu.

I nakon više od jednog stoljeća živo se sjeća očeve gostionice i nedjelja kada su Mostarci dolazili u Iliće na izlet i ručak.

„Moj tata imao je gostionicu i bašču. Ljeti bi svi Mostarci dolazili kod nas. Svake nedjelje pekli smo po 14 janjaca“, prisjetila se Anka.

Brojka zvuči gotovo nevjerojatno, ali ona je ponavlja bez dvojbe. Kaže da bi se kod njih nedjeljom okupilo mnoštvo ljudi.

„Skoro bi cijeli Mostar došao na izlet“, dodaju djelatnice dok joj pomažu prizvati pojedinosti.

Na stolovima su se posluživali pečenje, šunka i pršut, a gostionica je bila mjesto susreta, razgovora i odmora. Za Anku to nisu samo prizori iz djetinjstva, nego dio obiteljskog života u kojem je i sama sudjelovala. Dok su se ostala djeca školovala, ona je roditeljima pomagala ondje gdje je bilo najpotrebnije.

Njezino djetinjstvo pripada vremenu o kojem danas gotovo da više nema živih svjedoka. Rođena je prije nego što su radio i električna energija postali uobičajeni u svakom kućanstvu, a tijekom života svjedočila je ratovima, promjenama država i sustava, tehnološkim revolucijama te preobrazbi rodnoga Mostara.

Ipak, kada govori o prošlosti, ne spominje velike povijesne procese. Pamti ljude, kuću, roditelje, gostionicu, vrt i Radobolju.

Susret uz Radobolju koji je odredio život

Među najsnažnijim uspomenama koje čuva nalazi se susret s budućim suprugom Radomirom Nikolićem.

Prema obiteljskoj anamnezi koju je sastavio Dom Vita, upoznali su se 1948. godine, nakon Drugoga svjetskog rata. Radomir, rođen 1915. godine, bio je podrijetlom iz Boke kotorske. Završio je gimnaziju, a potom i Vojnu akademiju u Beogradu. Bio je časnik u francuskoj vojsci, a u Mostar je došao tijekom odmora.

Obiteljska predaja kaže da je Anku ugledao dok je bio na konju. Djelatnici se uz osmijeh šale kako je tako u njezin život stigao „princ na konju“, iako ni sami ne mogu sa sigurnošću potvrditi svaki detalj priče.

Anka se, međutim, dobro sjeća šetnje koja ih je spojila.

Toga je dana krenula s prijateljicom prema Vrelu Radobolje. Na putu su susrele nepoznatog mladića koji ih je pitao kamo idu. Anka mu je kazala da idu prema izvoru, mjestu koje joj je bilo posebno drago.

„Rekla sam mu da idem s prijateljicom na Vrelo Radobolje. Kazala sam mu: ‘Da vidite naše Vrelo, kako je lijepo.’ Pitao je može li poći s nama, a ja sam rekla da može“, prisjetila se.

Zajedno su otišli do mjesta na kojem rijeka izvire.

„Ništa nismo mnogo razgovarali. Pitao je tko ovdje živi, a onda smo se rastali“, kazala je Anka.

Priča, međutim, nije završila na tome. Nakon dva dana Radomir ju je potražio.

„Došao je nakon ručka i tako je, pomalo, počela naša veza“, ispričala je.

Kada su je pitali je li bio lijep i dobar, Anka nije posegnula za velikim romantičnim riječima.

„Dobričina je bio. Nije bio loš“, odgovorila je u svom stilu.

Zaljubili su se i ubrzo vjenčali. Iz Mostara su se preselili u Beograd, gdje im se 1949. godine rodio sin Đorđe, a dvije godine poslije i mlađi sin Slobodan.

Iz Beograda se vratila zbog Mostara

Obitelj je u Beogradu provela tri godine. Radomir je ondje imao posao i izgrađen život, ali Anka se nije mogla naviknuti. Nedostajali su joj roditelji, Ilići, obitelj i Mostar.

Na njezinu želju vratili su se u rodni grad.

Odluka nije bila mala. Iza sebe su ostavili život u većem gradu i mogućnosti koje je on tada pružao, ali Anka je željela kući. Nastanili su se u Ilićima i ondje nastavili obiteljski život.

Sa suprugom je ostala sve do njegove smrti 1987. godine.

Kada danas govori o onome što joj nedostaje, među prvim riječima ponovno se pojavljuje Mostar.

„Mostar mi nedostaje“, kazala je.

U toj kratkoj rečenici nalazi se gotovo cijeli njezin život. Mostar za Anku nije samo mjesto rođenja. To je kuća njezinih roditelja, gostionica u kojoj je pomagala, šetnja tijekom koje je upoznala supruga, mjesto kojem se vratila jer bez njega nije mogla i grad u kojem je odgojila djecu.

Život posvećen kući i dvojici sinova

Anka se nakon udaje nije zaposlila. Brinula se o kući, suprugu i dvojici sinova.

„Nisam nikada bila zaposlena. Udala sam se i bavila se kućom, djecom i tako“, rekla je.

Djelatnice Doma tada su joj dobacile kako je obavljala možda i najteži posao.

„Djeca, kuća i čovjek“, odgovorila je Anka, nabrajajući odgovornosti koje su obilježile njezine dane.

O odgoju sinova govori ponosno, ali bez pretjeranog hvaljenja. Kaže kako je bila stroža od supruga, koji je bio blaže naravi. Upravo je ona najviše pazila na red, ponašanje i obveze u kući.

„Dobro sam odgojila svoja dva sina. Oni su stvarno bili dobra djeca“, kazala je.

Đorđa i Slobodana od milja zove Đole i Bobo. Jedan sin danas je u Mostaru, dok drugi živi u Zagrebu. Obojica imaju po dvoje djece pa Anka ima četvero unučadi.

Bez obzira na udaljenost i godine, kontakt sa sinovima ostao je dio njezine svakodnevice. Djelatnici kažu da ih zove gotovo svakog jutra, između šest i pola sedam.

Ako je potrebno nešto donijeti ili organizirati, Anka ih nazove. Ako misli da su nešto zaboravili, podsjeti ih.

Mila Leko nam prepričava nedavni razgovor s jednom njezinom prijateljicom iz Mostara. Anka ju je pozvala da dođe sa sinom Đorđem, a zatim joj savjetovala da ode ubrati šipke.

„Napomeni Đorđu, on već zaboravlja“, rekla je Anka prijateljici.

Žena koja je proslavila 106. rođendan tako još uvijek provjerava je li njezin sin nešto zaboravio.

U Dom je došla nakon loma kuka

Ankin život bitno se promijenio krajem 2018. godine, kada je pala i slomila desni kuk. Zbog njezine dobi liječnici se, prema riječima djelatnika, nisu odlučili za operaciju. Ozljeda je ostavila trajne posljedice na njezinu pokretljivost.

U Dom Vita došla je 17. siječnja 2019. godine.

„Bila sam u svojoj kući, ali sinovi nisu mogli stalno biti uz mene. Imali su svoje obitelji i obveze pa su odlučili da dođem u dom“, prisjetila se.

Od tada je u Domu proslavila osam rođendana.

Na pitanje kako joj je danas, odgovara bez prigovora.

„Dobro, fino. Sve je dobro, odlično“, kazala je.

Djelatnice joj zatim govore da su joj one sada obitelj. Anka ne odgovara velikom izjavom, ali način na koji ih doziva po imenu pokazuje koliko se dobro poznaju.

Posebno traži Ivanu Ćurić.

„A gdje je sestra Ivana?“, upitala je tijekom razgovora.

Kada joj se Ivana javila iz neposredne blizine, Anka ju je prepoznala i pozdravila. U razgovoru se osjeća bliskost izgrađena tijekom godina svakodnevne skrbi, malih rituala, telefonskih poziva, obroka i razgovora.

Prijateljstvo s cimericom

Zbog posljedica loma kuka Anka je nepokretna i najveći dio vremena provodi u sobi. Ne može dugo sjediti ni sudjelovati u svim zajedničkim aktivnostima Doma. Ipak, njezini dani u posljednje su vrijeme postali ispunjeniji zahvaljujući cimerici.

Riječ je o ženi koja je također mentalno očuvana i s kojom se Anka odlično slaže.

„Njih dvije jako se dobro slažu. Anka slabije čuje, a cimerica govori dosta glasno. Kada razgovaraju u sobi, čujemo ih i dolje“, govori nam sociologinja Monika Leko

Kažu kako se Anka otkako je dobila cimericu osjeća bolje i vedrije. Razgovori su joj ispunili dane, a prijateljstvo je postalo toliko snažno da se njezina cimerica više ne želi odvojiti od nje.

„Ta je žena puno popravila Ankin boravak i raspoloženje, ali i Anka njezin. Više ne želi ići od nje“, objašnjavaju.

U ustanovama za starije osobe takve veze mogu značiti iznimno mnogo. Kada su mogućnosti kretanja ograničene, prisutnost osobe s kojom se može razgovarati postaje važan dio svakodnevice.

Anka tako nakon više od stoljeća života i dalje stvara nova prijateljstva.

Preboljela koronavirus i nazvala ga prehladom

Dug život Anku nije poštedio bolesti i teških razdoblja. Uz prijelom kuka zbog kojeg je ostala nepokretna, tijekom pandemije oboljela je i od koronavirusa.

Bila je među prvim korisnicima Doma koji su se zarazili.

Djelatnice priznaju kako su se, s obzirom na njezine godine, tada pribojavale najgorega. Anka je, međutim, bolest preboljela bez posljedica kakve su očekivali.

Kada su poslije s njom razgovarale o koronavirusu, nije mu pridavala veliku važnost.

„Ma kakva korona, bila je to samo obična prehlada“, govorila im je.

Djelatnicima je upravo taj događaj ostao kao još jedan dokaz njezine izdržljivosti. Tijelo je već tada nosilo cijelo stoljeće života, ali se uspjelo othrvati bolesti koja je predstavljala ozbiljnu opasnost i za mnogo mlađe ljude.

Ipak, posljednjih mjeseci primjećuju sitne promjene. Češće kaže da joj je hladno, što prije nije govorila. Svjetlost joj smeta pa pazi da joj sunce ne pada izravno na lice. Ponekad ispred lica drži lepezu kako bi se zaštitila.

Unatoč tome, kažu, njezino mentalno stanje i dalje je iznimno dobro.

„Mentalno je savršena. Zdrava je, mirna i dobra. Nikada nije izgubila kontakt s nama ni sa svojom obitelji“, govore djelatnice.

Nivea, urednost i zaštita od sunca

U domu svi znaju koliko Anka drži do osobne higijene i izgleda. Kozmetika za nju nije nevažan detalj, nego dio svakodnevne rutine koju ne preskače.

Najvažnija je Nivea u klasičnoj plavoj kutiji, i to veliko pakiranje.

„Kad krema dođe do pola, ona nam odmah kaže da kupimo novu. Ako je ne kupimo isti dan, nazove Đorđa i on joj je donese“, pričaju djelatnice.

Anka je tijekom života čuvala lice od sunca. Ni danas ne voli da joj jaka svjetlost pada izravno na kožu. Djelatnice se šale kako su nakon razgovora s njom i same počele ozbiljnije razmišljati o njezi.

„Većina nas sada koristi Niveu“, kažu uz smijeh.

Za rođendan su Anku tek blago našminkale.

„Inače ne koristi šminku. Stavile smo joj samo malo rumenila. Prirodno je lijepa. Pogledajte je, biste li joj dali 106 godina?“, pitaju.

Anka njihovu pozornost prima mirno. Ne oduševljava se pretjerano poklonima ni komplimentima. Važnije joj je znati gdje su joj sinovi i kada će ih čuti.

Tajna dugovječnosti

Ljudi koji dožive duboku starost gotovo neizbježno dobivaju isto pitanje: Koja je tajna dugoga života?

Anka na njega nema čudesan odgovor.

„Da vam kažem, ni sama ne znam. Imali smo uredan život“, kazala je.

Prisjeća se kako je pazila što jede. Djelatnice spominju i redovito kretanje u mlađim danima, ali Anka ne želi da joj se pripisuju navike kojih se sama ne sjeća ili koje ne smatra važnima.

Njezin recept, ako ga uopće ima, nije u nekoj posebnoj namirnici, pripravku ili strogom pravilu. Iz njezinih odgovora prije se može iščitati život posvećen obitelji, umjerenost, urednost, rad, briga o drugima i snažna vezanost uz vlastiti dom.

U razgovoru se više puta vraća roditeljima i odnosima u kući.

„Nikada nisam čula povišen ton u kući svojih roditelja“, kazala je.

Ta joj je uspomena očito ostala jednako važna kao gostionica, obiteljski posao ili kasniji život sa suprugom i djecom.

Djelatnicima je tijekom osam godina podijelila brojne životne savjete i priče. Neke su čuli više puta, neke tek nedavno, a pojedini detalji iz njezine mladosti pojavljuju se onda kada ih nitko ne očekuje.

„Od nje smo dobili mnogo životnih savjeta i mudrosti. Dijelila je s nama svoja iskustva, a mi smo iz njih doista mogli učiti“, kažu.

Je li najstarija stanovnica Bosne i Hercegovine?

Djelatnici Doma Vita vjeruju da bi Anka sa 106 godina mogla biti najstarija stanovnica Bosne i Hercegovine. Ipak, takvu tvrdnju nije moguće iznijeti sa sigurnošću jer ne postoji lako dostupna i objedinjena službena evidencija najstarijih stanovnika zemlje.

„Nedavno smo na televiziji čuli da je najstarija osoba u BiH stara 103 godine. Odmah smo rekle da mi ovdje imamo Anku sa 106“, pričaju djelatnice.

Bez službene potvrde Anku zato ne treba proglašavati najstarijom osobom u zemlji. Međutim, nema dvojbe da pripada iznimno malom broju ljudi koji su doživjeli 106 godina, pritom zadržavši sposobnost razgovora i sjećanja na događaje stare osam desetljeća.

Za osoblje Doma njezina dob nije samo statistička zanimljivost.

„Ovo je jedinstveno iskustvo i za vas kao novinare i za nas kao ustanovu. Rijetko se može susresti osoba tih godina, a posebno netko tko je mentalno tako očuvan“, kazali su nam.

„Život je dovoljan“

Tijekom razgovora djelatnice su je pitale nedostaje li joj, osim djece i Mostara, još nešto.

Anka je nakratko zastala.

„Ne znam što bih vam rekla. Život… To je dovoljno“, odgovorila je.

U toj rečenici možda se nalazi najtočniji opis njezine priče. Život koji je počeo 1920. godine u Ilićima, u obitelji Ilije i Mande Kljajo, protegnuo se kroz više od stoljeća.

Anka je kao djevojčica pomagala u gostionici u koju su nedjeljom dolazili Mostarci. Gledala je kako se peku deseci janjaca za goste i kako obiteljska kuća postaje mjesto okupljanja. Preživjela je ratna razdoblja i gubitke. Uz Radobolju je upoznala časnika iz Boke kotorske, udala se i otišla u Beograd. Rodila je dvojicu sinova, ali ju je čežnja za Mostarom vratila u Iliće.

Provela je gotovo četiri desetljeća uz supruga, odgojila Đorđa i Slobodana te dobila četvero unučadi. Nakon smrti supruga nastavila je živjeti u Mostaru, sve dok joj prijelom kuka nije oduzeo samostalnost.

U Grudama je pronašla novi dom. Ondje je stekla ljude koji znaju kada joj treba krema, kako joj treba namjestiti kosu, smeta li joj svjetlost i u koliko sati naziva sinove. Dobila je i cimericu s kojom razgovara toliko glasno da ih čuju na drugom katu.

U isto vrijeme, djelatnicima je dala dio vlastitoga iskustva i priče o svijetu kojega više nema.

Na kraju razgovora zahvalili smo joj što nas je primila i s nama podijelila uspomene. Djelatnice su je ponovno upitale hoćemo li doći i iduće godine.

Obećali smo da hoćemo.

Anka nije željela davati velika obećanja niti nagađati koliko će još rođendana proslaviti. Nakon 106 godina dobro zna koliko su ljudski planovi neizvjesni.

„Kako Bog da“, kazala je.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Dodajte Hercegovina.info među omiljene izvore