FOTO  Bog igra nogomet

Sportsko čudo je, recimo, dio igre i njezine nepredvidljivosti, pogotovo nogometa. I vjernici i nevjernici zamišljaju Boga kao superozbiljno biće koje se ne bavi i ne zanima našim igrarijama i tričarijama. A opet, je li baš tako? Ni otac, ni majka, ako vole svoje dijete, neće podcjenjivati žar, strast i značaj njegove igre. Ako i znaju da se dijete previše uživljava u poraze i pobjede, i da igru vidi većom od samoga života, ipak će mu pomoći da prebrodi drame uspona i padova.

>>Roberto Mancini obećao ponovni dolazak u Međugorje  

Zapravo, i ocu i majci je stalo do vlastita djeteta, pa tako ne mogu biti ni ravnodušni u onome do čega je stalo njihovu djetetu. Možda bi po toj logici mogli pretpostaviti da ni Bogu nije strano sve što je ljudsko, osim grijeha. Zašto bi, jednako tako, Bogu bile mrske naše ljudske igre, pogotovo sport? Za vjernika upliv božanskog se događa u svim sferama života, u svemu što je ljudsko, no nekako sport drži po strani vjerskoga iskustva, kao da je politika išta uzvišenija! Nevjernik možda nešto naslućuje u sportskim čudima od nadnaravne sfere, ali svoje iskustvo okreće na praznovjerje. Svaki čovjek je, rekao bi Viktor Frankl, u dubini duše religiozan. Čovjek je stvorenje koje mora u nešto vjerovati.

Sport, a najčešće nogomet, često puta režira čuda koja se doimlju stvarnima, koja su tako dramatična, s nevjerojatnim preokretima, da je teško povjerovati u njihovu slučajnost. Ono što se dogodilo jučer u samoj završnici engleske nogometne Premier lige, možda bi ušlo u anale uobičajenih sportskih preokreta i čuda da nije jednog posebnog konteksta, po kojemu će biti upamćena. Trener Manchester Cityija Roberto Mancini je koncem ožujka na dva dana hodočastio u Međugorje. Kako su mediji prenijeli, Mancini je došao u svetište pronaći malo duhovne okrijepe i mira pred završnicu prvenstva. Njegov stav je bio duboko vjernički, nije estradizirao svoje hodočašće niti ga u javnosti povezivao s tablicom engleske Premier lige. Nije vjeru svodio na sportsku estradu. Njegov stav mi se svidio kao zreli katolički stav. Naravno, nije mogao izbjeći medijskim zluradim komentarima pa i porugama da je došao tražiti pomoć od Gospe Međugorske. E, sad, pogledajmo rasplet cijele priče. Glavni rival Manchester United je nakon toga Cityiju pobjegao na osam bodova i činilo se nemogućim da ga „građani" sustignu. No nakon nekoliko kola čudo se počelo događati. U sam finiš veliki rivali su ušli bodovno izjednačeni, i jučerašnje zadnje kolo je odlučivalo. City je trebao pobjedu protiv QPR na svom terenu, a United je očekivao laganu pobjedu u gostima protiv Sunderlanda. Utakmica Cityija i QPR je bila infarktna. Gosti su vodili 2:1 s igračem manje do same završnice, da bi u sudačkoj nadoknadi City preokrenuo na 3:2 i osvojio titulu! Da je ostalo neriješeno, prvak bi bio United. Roberto Mancini je donio čudo Manchester Cityiju i zaista ga ima pravo shvatiti vrlo osobno i doživjeti kao stvarni upliv nebesa. No da stvar bude još intrigantnija gol za Cityijev preokret zabio je - Bosanac! Edin Džeko je bio jedan od igrača odluke. Priča je zaista znakovita, zar ne?

Naravno, moglo je sve biti drukčije, ali nije. Mancini je uspio na čudesan način. Ne treba izvlačiti iz ovoga krive poruke niti davati zlobnicima hranu za porugu: Gospa se sigurno ne bavi režiranjem nogometnih čuda, no Bog nam može davati znakove i na ovakav način, u to sam uvjeren. Da vjera čini čuda na svim poljima, i da nikada ne treba odustajati, do samoga kraja! Nakon Mancinijeva hodočašća u Međugorje koncem ožujka, u sarajevskom „Oslobođenju" objavljena je kolumna Borisa Dežulovića koji se u stilu feralovske satire izrugivao Manciniju. Citiram jednu Dežulovićevu rečenicu koja u kontekstu raspleta cijele priče, dovoljno govori o karakteru takvih i sličnih sprdnji, koliko su zapravo niske i promašene: „Čisto dvojim da bi Gospa Međugorska spašavala klub čiji je vlasnik arapski šeik Mansour bin Zayed, pa mu još u pomoć slala Edina Džeku." Što će sada reći Dežulović? Ne samo da je Gospa spasila šeikov klub nego mu je u pomoć poslala i Bosanca Džeku! I to na sam dan ukazanja Gospe Fatimske! Je li dovoljno znakova ili treba još? Po Dežulovićevoj logici Gospa se ne bi ni ukazala u Fatimi, u portugalskom mjestu arapskog, muslimanskog imena. Bog je veliki šaljivac, uvijek pronađe neočekivanih načina da budale navede da sami pokažu kakve se budale. Uostalom, tko kaže da i On ne bi igrao nogomet....

medjugorje-info.com