Kad je državljanstvo postalo roba?

Jakov Fak još uvijek važe. Hrvatska ili Slovenija. Odluka zapravo i nije toliko komplicirana, ukoliko si nametnete jasne kriterije. Bolji uvjeti rada i treninga, konkurencija koja te gura naprijed, moguća bolja zarada, bolji sustav brige o sportu koji u Hrvatskoj malo koga zanima moćni su razlozi za "pregaziti rijeku". Što je na drugoj strani? Srce. Domovina. Himna koju si naučio još kao klinac i od čijih ti se taktova naježi koža. Obitelj. Što biste vi odlučili? Onako u sebi, bez da morate ikome priznati.

Duje Draganja. Najveća hrvatska plivačka zvijezda bila je u prilici ući među nedodirljive. Imao je sve. Rezultat, olimpijske, svjetske i europske medalje, frajerski izgled (i ponašanje), dobru "vibru" oko sebe. I onda je sve prosuo. Dobro, ne sve, ali puno. Prihvatio je ponudu da crven-bijeli-plavi stijeg zamijeni smeđe-bijelim, a na glavu zamota arapski turban. Ali zeznuo ga je Južnoafrikanac Shoeman koji je odbio Katar, pa je Katar odbio Draganju.

Uz začin potpuno promašenog i arogantnog javnog istupanja tijekom cijele katarske priče, Duje je instantno prestao biti junak (hrvatske) nacije i kod mnogih ubio entuzijazam i zadovoljstvo kad u eter doleti vijest da je "Draganja ostvario novu pobjedu". Kad bi danas Draganja osvojio neki svoj Wimbledon, malo je onih koji bi pustili suzu radosnicu. Puno je više onih koji bi zajedljivo bocnuli "Je li uspio štogod zaraditi?"

Imaju li sportaši pravo zarađivati? Imaju li pravo uopće razmatrati pitanje "Novac ili Domovina"? Koliko je pravedno da jedan u sportskom svijetu irelevantni Dario Jertec zarađuje milijune sjedeći na klupama svake momčadi koja ga je kupila, a neki drugi svjetski vrijedni sportaši i njihovi rezultati ostaju nagrađeni pljeskom, tapšanjem po ramenu i ponekom donacijom "dobrih ljudi"? Naravno da nije pravedno, ali život obično i nije pravedan. Da je pravedan, ne bi "mali čovjek" danas grcao u financijskim problemima koje su mu nametnuli neki drugi špekulanti i prevaranti koji za to nikad neće odgovarati.

Dvije naše najbolje sportašice u povijesti, Janica Kostelić i Blanka Vlašić, mogle su birati državu i zastavu pod kojom će nastupati. Nisu niti razmišljale. Zašto? Najprije zato što su odgojene u obiteljima koje su im usadile tu neprijepornu domoljubnu crtu, a zatim i zbog toga što su po svom karakteru "ratnice". Zato što nisu birale laganije puteve i utabane staze, nego su lupale glavom o zid vjerujući u sebe i sve ono oko sebe. I dok Zagreb nije imao skijašku stazu i kad Split nije imao atletsku dvoranu. Srećom, nije pukla glava, puknuo je zid.

Janica i Blanka su došle do vrha jer su takve osobe i do vrha bi došle u bilo čemu čega bi se dohvatile. Međutim što je s onih 98% koji do vrha nikad ne dođu? Što je s mnoštvom hrvatskih sportaša koji imaju i talent i volju i sposobnost, a nemaju logističku potporu? Kako njih gledati, kako njihove priče uklapati u "domoljubnu priču"?

Ovih dana još su dvojica hrvatskih sportaša dobila ponudu prijeći pod tuđu zastavu. I to najbolji. Najbolji hrvatski odbojkaš Igor Omrčen i najbolji hrvatski boksač Marko Tomasović. Ni jedan od njih to nije tražio, ali zbog nereda i nerada u njihovim matičnim savezima i hrvatskim reprezentacijama, obojica bi uskoro mogli pobjeđivati pod tuđom zastavom. Hrvatski odbojkaški savez već je godinama u rasulu zbog čega naša dobra muška generacija nije ostvarila ništa od onoga što je mogla, dok Hrvatski boksački savez suspendira svoje najbolje borce i riskira njihov nastup na Olimpijskim igrama uz objašnjenje koje ni mačka na bi progutala uz kesu Whiskasa.

Što onda poručiti Omrčenu ili Tomasoviću? Ostanite, riskirajte karijeru, Domovina zove? Zove li to Domovina samo sportaše ili se taj zov čuje i u administraciji, u savezima koji bi po definiciji trebali biti servis za sportaše, a ne sami sebi svrha? Zašto vrhunski odbojkaš poput Omrčena mora imati reprezentativnu mrlju na svojoj karijeri zbog toga što netko drugi ne radi svoj posao? Zar bi Tomasović trebao prihvatiti da ne nastupi na Olimpijskim igrama samo zato što netko u savezu favorizira svoje (lošije) borce?

Najlakše je otići u krajnost i zakopati se u rovu svojih predrasuda. "Sportaš je radnik kao i svaki drugi i ima pravo birati što je za njega najbolje, uključujući i državljanstvo". Ili pak "Sportaši moraju ostati vjerni Domovini i ne prodavati putovnicu kao vreću jabuka na pazaru". Mogli bismo tako razmišljati kad bi svijet bio crno-bijel. Ali nije. Sve što nas okružuje definira svjetlija ili tamnija nijansa sive boje. I svaka priča ima svoje argumente.

Što nas čeka u budućnosti? Hoće li svaki naredni potencijalno veliki hrvatski sportaš morati najprije odvagnuti hoće li ostati u Hrvatskoj zbog sve bljeđeg "domovinskog argumenta" ili će za ozbiljnije novce trčati, bacati ili driblati za Ameriku, Italiju, Njemačku, Katar? Hoće li se sportski svijet formirati na francuskom sustavu u kojemu je najveći nacionani nogometaš Alžirac, košarkašku reprezentaciju predvodi sin Amerikanca i Nizozemke rođen u Belgiji, a najbolji rukometaš proizvod gena Hrvata i Srpkinje?

Što jedna mala Hrvatska uopće može u takvoj borbi? Ništa? Začudili biste se. Uvijek je najlakše dignuti ruke i reći "nemamo novca". A novac je zapravo jedina stvar koje uvijek ima. Samo je pitanje kako do njega doći. Pravi odgovor koji naši sportski radnici i krojači sportske politike u našoj zemlji trebaju dati je - jesu li dorasli svom poslu i iz kojih su motiva uopće došli u sport.

Jesu li sposobni donijeti kratkoročnu, srednjoročnu i dugoročnu strategiju razvoja hrvatskog sporta, nju provoditi i nje se čvrsto držati bez obzira koja troslovna skraćenica trenutno upravlja Pantovčakom ili Markovim trgom? Shvaća li hrvatska država koliko sport znači u izgradnji pozitivnog imidža naše države od kojega svi imamo koristi? Je li hrvatska sportska administracija uopće dorasla hrvatskim sportskim rezultatima?

Kad je Bog dijelio poklone, Hrvatskoj je dao prirodne ljepote i talenat za sport. Nažalost, očito nam nije ostavio upute kako s time rukovati.

Bernard Jurišić/sportnet.hr