NOVA PJESMA Hrvatski sastav 'Quo vadis' iz Landshuta nas oduševio 'Aninim ranama'

Tekst, glazbu i aranžman potpisuju Kristian, Petra i Emily Bevanda. Tekst 'Pismo voljenoj' je napisala Nikolina Nakić, a izvela ga je Tea Barišić. Na bubnjevima i gitarama zasvirao je Ivan Raguž, klavir i violine Petra Bevanda, a glavni su vokali Kristian Bevanda i Ivana Soldo. Prateći vokali: Ana Raguž, Magdalena Bevanda, Leonarda Bašić, Tea Barišić, Anđela Čavrag, Monika Martić, Tanja Jurić.

ANINE RANE (Pismo voljenoj)

Rano je Ana ranjena bila.
Bez ljubavi rasla i majčina krila
I ne možeš dati što pronašao nisi
ljubav upoznat, kad ne znaš joj miris.
Rano Anu htjeli nisu...

Rasla je ona, sva lijepa i tiha
u svijetu gdje ljubav se predstavlja kriva
za sve ono što samo sebičnost čini,
da dijete malo se rodilo ne bi.
Odbaci Ana to maleno biće...

Rane su rasle i glasnije bile
dok 'Istinu' duša pronašla nije.
I samo je Jedan, što rane nam liječi
kad Ime zazoveš, a sve u tebi kleči.
Pismo je našla, u molitvi njenoj...

PISMO

Ako sam ikada bila samo nagovještaj u tvojim mislima i srcu, ja sam postojala.
Čak i ako me nisi sklonila na sigurno mjesto svoje ljubavi, svejedno sam bila.
U mislima i planu iznad naših misli, ja sam već bila biće, dragocjeno i voljeno.
Nijedan ljudski čin ne može izbrisati tu činjenicu. To nije u vašoj moći.

Moje srce utkalo je svaki treptaj majčinog,
pa i ako su ga nasilno zaustavili,
tvoje otkucaje i dalje čujem, i dalje osjećam -da to zaustavite- nije u vašoj moći.

I znaš gdje se nalazim? U svakoj tvojoj tuzi i suzi, kapnut će jedna malena moja.
U svakom tvom kliktaju sreće, osmijehu kojim ćeš se nedvojbeno smiješiti jer ćeš me s vremenom zaboraviti, moj će osmijeh pratiti tvoj. Svaki tvoj uspjeh biti će moj ponos u vječnosti, svaka briga ispunjati će moju dušu sućuti - jer mi smo isprepleteni sponama koje se nikada neće raskinuti. Draga moja i vječna, neće nikada.

Ipak... ponekad se pitam. Kako je hodati na čvrstoj zemlji, kakve bi boje bile moje oči. Sve se to pitam, ali ništa se ne može usporediti s pitanjem kako je to kad te čvrsto grle majčine ruke. To pak nikada neću saznati.

A, vidiš, svejedno te volim. Drhtim u bezuvjetnom obožavanju, predraga moja, u neuništivoj nadi da ćemo se jednom sresti i da ćeš prepoznati moje lice.. i još važnije, da ćeš prepoznati moju ljubav, majko.

U mislima koje su daleko iznad tvojih misli i u ljubavi koja je daleko iznad ljudskog poimanja ljubavi, čekam trenutak sjedinjenja s tobom, predraga. Obećaj mi da tada nećeš plakati. Nego da ćeš me, jedan cijeli životni vijek kasnije, jedino i samo i zauvijek voljeti.

FINALE

Ako te nisam voljela,
znaj da te volim sad!
Ako te nisam željela,
znaj da te želim sad!

I jesam ranjena,
ali suzama isprana.
Ako sam te ikad zaboraviti htjela,
više neću nikada!