'Nije odlazak kukavički čin, već ostanak i žicanje od roditelja'

Jednostavno sam se umorio od svega u Hrvatskoj. Nedostatak posla, financijska nestabilnost, stres, umorni ljudi i umorne priče, troma i neefikasna uprava, umorio sam se zemlje koja je najbolja zemlja na svijetu za manje od 5% svojih građana - kaže Amos Žuljević (27) koji živi u Göteborgu i radi u autoindustriji kao kontrolor kvalitete u firmi koja za Volvo proizvodi interijer, točnije vrata i cockpit.

- Nikada se nisam vidio u Švedskoj. Uvijek mi je u mislima bio SAD ili zemlje engleskog govornog područja. Od sjevernih zemalja bile su mi zanimljive Norveška i Island, ali samo kroz prizmu turista željnog ekstremno hladne klime i prirode koju ona podrazumijeva. Da mi je netko prije godinu­dvije rekao da ću živjeti u Švedskoj, rekao bih mu da me ne poznaje.

"Pretvorio sam se u lika kojeg sam ismijavao"

- Ne mogu reći da je moj život prije odlaska bio loš. Naprotiv, mislim da bi se većina ljudi mijenjala istog trena za ono što sam imao u Hrvatskoj. Imao sam stalan posao, dobro društvo, dobar automobil. Živio sam u stanu kod roditelja sa sestrom i to je samo jedan u nizu razloga zbog kojih sam odlučio otići. Dok moji vršnjaci sa sjevera Europe odlaze od kuće u samački život u 20. godini, ja sam s 27 još uvijek kod roditelja. Pretvarao sam se u lika kojeg sam uvijek ismijavao. Pokrenuo sam i tvrtku, ali nije išlo. Ne zbog toga što nije bilo kupaca ili zato što sam bio lijen. Ubila me birokracija, porezni sustav. Još i danas vučem repove uhljebničke uprave. Nije ni čudo što mladi i pametni ljudi sele pamet u zapadne zemlje - ističe Amos.

- I zato ne žalim što sam otišao. Žalim samo što nisam otišao ranije. Mlađi brat je prvi došao, ja sam mu se kasnije pridružio. I zato poruka ohrabrenja: Ukoliko se premišljate otići ili ne, sjetite se da imate jedan život i on je prekratak da ga potrošite na nečiju nesposobnost.

Mnogi imigranti žive od socijalne pomoći

- Naravno, postoje sitnice koje su me zatekle kad sam došao, ali znao sam gdje, znao sam da je Švedska zemlja koja "pati" od različitosti. Postoji negativna strana svega toga, pojedine kulture se jednostavno ne mogu uklopiti i dokaz tomu je već nekoliko generacija imigranata iz islamskih zemalja. Imam nekoliko poznanika iz Sirije, Iraka, Afganistana, posebice Somalije i definitivno je primjetna razlika između njih i Europljana. Dosta tih ljudi živi na socijalnoj pomoći, ne žele raditi, nastavljaju raditi upravo ono zbog čega su njihove zemlje toliko nazadne. Primarno trgovina drogom, onda oružjem, prostitucija i sl.

Ovo je lučki grad, droga je posvuda

- Göteborg je lučki grad, droga je posvuda. A budite sigurni da je ne dilaju Šveđani. Postoje kvartovi u Göteborgu u kojima nije preporučljivo kretanje u kasnim noćnim satima. Prije nekoliko dana, na primjer, dva su imigranta pretukla djevojku i kamenovala joj psa. Svako malo se događaju pucnjave, ubojstva i mogu reći bez dvojbe da sam se puno sigurnije osjećao u Zagrebu nego ovdje. Kad sam dolazio, rekli su mi da mi trebaju samo radno odijelo i pidžama. Tako i je. Ostalo je Riblja Čorba ­ Gastarbajterska - objašnjava naš sugovornik.

Ne planira, kaže, dugo ostati na ovom poslu. - Prioritet mi je jezik, a nakon toga sva su vrata otvorena. To ovu zemlju čini boljom od Hrvatske. Razlike su stvarno enormne. Socijalna politika, uprava. Sve što smo mi u Hrvatskoj zakomplicirali, oni su učinili nevjerojatno jednostavnim. Ovdje su sindikati faktor, kod nas politička figura. Ovdje je radnik osoba, kod nas se zove "onaj kojem moram uplatiti doprinose". Ovdje je inovacija dobrodošla, kod nas je "što će ti to?".

"Ovdje se ne borimo za bačenu kost"

- Jezik je bitan. Ako ne znate švedski ili engleski, nema smisla niti dolaziti. Slabije plaćeni poslovi, niskovalificirani, zahtjevaju samo engleski. Ali, jezik je definitvno barijera. Ljudi moraju shvatiti da ne dolaze raditi u Englesku, već u Švedsku - smatra Amos.

- Stekao sam jako puno prijatelja, neke za cijeli život. Imam prijatelja iz Srbije, BiH, Turske, arapskih zemalja, Crne Gore, Eritreje, Albanije, Kosova... Ovdje je bivša "Juga" još uvijek aktualna. Svi pomažu svima. Nama su ljudi iz Hrvatske omogućili sve ovdje, ali isto tako nam je puno pomogao prijatelj iz Srbije, da ne spominjem ljude iz BiH i iz Crne Gore. Ovdje nitko ne baca kosti oko kojih se tučemo kao psi, kao što je to slučaj na Balkanu.

Boli me kad vidim što se događa s Hrvatskom

- Ne planiram se vratiti u Hrvatsku niti će mi jednog dana djeca živjeti tamo. Uvijek svojim švedskim prijateljima govorim da nisu ni svjesni koliko su sretni što su rođeni ovdje. Po struci sam pravnik. Da sam ovdje završio pravni fakultet, bila bi druga priča.

U Hrvatsku dolazi samo ljeti. - I boli me kad vidim na što se sveo onoliki potencijal. Za 20 godina čemu se imam vratiti? Svi su mi prijatelji u Irskoj, Njemačkoj i ovdje. Za nekoliko tjedana mi dolazi prijatelj kojem smo našli posao bez problema. Nakon prvog razgovora. Hrvatskoj da se vrati na razinu iz 2008. ovim rastom treba 65 godina. Ne sjećam se da je ni tada bilo bajno. Mladima preporučujem da napuste brod koji tone što prije. Pustite priče da je to kukavički čin. Kukavički čin je ispijanje kave ujutro, "žicanje" od roditelja, besposličarenje. Oni koji vam prodaju te priče, ne žele vam ništa dobro - zaključuje Amos.

 

nasiljudi.hr