Ispovijest elitne prostitutke: Nudim uslugu, diskretna sam i uživam u svom poslu.

Da nema interneta, sigurno se ne bi bavila ovim poslom.

Web je štit koji mi omogućava da izbjegnem riskantne klijente tako što ih mogu provjeriti online prije nego ih sretnem. U šest godina, koliko se bavim ovim poslom, niti jednom nisam imala nasilnu mušteriju, tek nekoliko ovisnika i jednog alkoholičara koji se ozbiljno naljutio nakon što nije mogao svršiti u vremenu koje je platio.

Također izbjegavam stalne klijente, patim od blažeg oblika bipolarnog poremećaja i pritom sam alkoholičarka. Bipolarni poremećaj nije moja krivica, takva mi je naprosto kemija mozga. No, ljubav prema cugi i bavljenje escortom, iako imam vrijednu sveučilišnu diplomu, svjesne su odluke iza kojih stojim.

Spominjem svoj psihički poremećaj jer mi on onemogućava da zadržim stalni posao. Ne mogu se nositi s uredskom politikom i escort mi puno lakše pada od čavrljanja na pauzi za kavu i brige da ću izbrbljati nešto za što bi mogla dobiti otkaz.

Ovako mogu uzeti mjesec dana godišnjeg bez straha od otkaza, jer sam sama sebi šefica. Mogu otići na dan-dva u bolnicu zbog suicidalnih primisli ili otići na rehabilitaciju bez ikakve bojazni.

Zbog toga što je moj mozak pogrešno spojen, ponekad se osjećam kao gubitnica. Usiljeno se smijem na šale o kurvama kako bih samu sebe uvjerila da nisam poput njih. No, naplaćivanje 500 dolara po satu odličan je lijek kojim na neki način pokazujem srednji prst svima koji me osuđuju.

Naplaćujem pet puta više po satu od svog terapeuta i računovođe, ne moram raditi puno (radim u prosjeku 4-10 sati tjedno), a rad u takvoj fleksibilnoj satnici omogućuje mi da se fokusiram na pisanje, obrazovanje i volontiranje.

Da radim neki posao bez mogućnosti napredovanja, kakve ljudi s bipolarnim poremećajem lakše obavljaju od ostalih, vjerojatno bih živjela bez stresa, ali uz mala primanja. Da se želim potpuno predati i priznati da sam gubitnica uzela bih socijalnu pomoć zbog svoje bolesti.

Ukratko, smatram opravdanim to što radim. Nudim uslugu, diskretna sam i uživam u svom poslu.

Ne mislim da je pogrešno govoriti poluistine i laži muškarcima s kojima sam u vezi. Profesionalni seks radnici ionako su stigmatizirani, marginalizirani i diskriminirani, osim toga, tko želi odmah uplašiti dečka koji mu se sviđa?

Kad sam jednom dečku priznala čime se bavim, odmah je postao gadljiv i više me nije htio vidjeti. Jednom mi je pred studentom s kojim sam hodala izletjelo da ponekad 'zarađujem sa strane' na što je on odmah napustio moj stan i sutradan mi poslao SMS u kojem je priznao da mu se gadi to što se ujutro budio pokraj prostitutke.

Izbjegavanje priznanja čim se bavim pred momcima s kojima hodam ima dva razloga. Prvo, to je obrambeni mehanizam. Otvorena sam, pametna, duhovita, ambiciozna, govorim tri jezika, vidjela sam svijet, brižna sam i vraški sam dobra ljubavnica.

Planiram se prestati baviti ovim poslom za 2-4 godine. Ova vrsta posla ima kratak 'vijek trajanja', za razliku od mojih životnih ciljeva da postanem profesorica ili spisateljica. Radije ću početi raditi nešto drugo nego postati islužena kurva koja nastavlja sa zanatom, spuštajući cijenu kako stari, sve do menopauze. Imam više potencijala od toga.

Drugi je razlog što sam imala prilike vidjeti kako bivši dečki iz osvete 'cinkaju' moje kolegice obitelji i prijateljima. Ako veza završi burno, to vas može totalno sjeb***.

Obično imam veze koje traju mjesec-dva i tada se zasitim tog tipa ili je zasićenje obostrano. Dečke koji mi se stvarno sviđaju i prema kojim počnem osjećati nešto najčešće otjeram obrambenim mehanizmima.

Znam da će me eventualno nogirati kad saznaju čim se bavim i zato se počnem ponašati kao luđakinja da ubrzam taj proces.

Kako im uspijevam lagati dok smo u vezi? Jednostavno, izbjegavam govoriti o izvorima prihoda za život i svaku takvu temu skrećem na nešto drugo - knjige, hranu, filmove, pivo, sport....

Laganje postane naporno, ali ujedno je zabavno svaki put kad sretnem nekog tko mi se sviđa i pokušam mu prodati novu priču o svom životu. Jednom sam ghostwriter, drugi put sam prevoditeljica, treći stjuardesa i tako redom.

Ponekad se pitam hoću li ikada pronaći životnog partnera. Gledam kako se svi oko mene vjenčavaju i shvaćam da su muškarci koji nisu oženjeni, zaručeni ili u vezi, potpuno ludi ili totalni luzeri. No, još uvijek nisam izgubila nadu.

Možda završim kao bolja polovica 'cool para' u kojem muža pali to što sam nekad radila kao escort dama? Možda ćemo zajedno posjećivati klubove sa striptizetama i organizirati seks utroje s neznancima? Možda će moj muškarac biti pisac, a ja ću biti njegova muza?

Bez obzira na sve, sigurna sam da negdje tamo postoji pravi muškarac za mene - samo ga moram pronaći.

avaz.ba