Volim njenu zimu

. Ljepota može biti spoj osjećaja, sjećanja i maštanja, a može biti tek prolazna čarolija u oku promatrača. Ona za nekoga može biti prosjek, a za nekoga veličina koja znači mnogo, koja se uzdiže iznad svega i nudi savršenstvo. Svatko od nas može posjedovati više ljepota ili tek jednu posebnu.  Moja posebna ljepota krije se u osjećaju. Moja posebna ljepota krije se u pogledu. Moja posebna ljepota je Hercegovina.

Piše: Iva Međugorac

Ona je lijepa ljeti, kada sunce ugrije kamene ploče i zagrije rijeku koja se tromo vuče u sneno podne dok se čuju zvona seoske crkve. Lijepa je u igri leptira i mirisu noći koja znači ljubav, koja simbolizira romantiku.  

Hercegovina je lijepa i u proljeća kada izviri zmija ispod kamena, a uz klanac niknu kuke. Lijepa je kada se priroda zaigra i podari taj kršni kraj mirisom cvijeća i bršljanom što se penje po zidovima. Njena ljepota je u vjencu tratičica na glavi djevojčice, i na slici prvoga seljaka u polju.

Lijep je moj ostavljeni raj i u jesen kada kamene staze prekrije lišće, a iz krovova kamenih kuća proširi se miris dima koji se mješa sa hladnoćom i okusom vina i šipaka.

Ipak moja Hercegovina najviše me očara zimi. Tko nebi volio idilu koju stvaraju mrzle stijene, miris smreke i suhog mesa, vatru na ognjištu, ovce u štali i iščekivanje malih janjaca. Sjećam se vjetrova koji su savijali grane drveća i vitlali dušama poput papira. Zima za mene znači osjećaj, ona je sjeta, igra i djetinjstvo. Sada i ovdje u ovoj daljini volim vraćanje i listanje slika. Vidim brda prekrivena snijegom i pahulje koje se rasipaju po selima i poljima stvarajući čaroliju. Vidim posložena drva uz put i djecu, veselu djecu koja su se u moje vrijeme još uvijek znala igrati. Mali Mate spušta se sa brijega na poklopcu od 'Smederevo špareta na drva, ponosan jer je promašio bunar. Mnoštvo nasmijanih lica sljedi njegov primjer, šarene glave u kapicama igraju svoju snježnu igru, a Ivan doziva majku da mu pomogne dovršiti snjegovića. Mokre noge u čizmama i promrzle ruke koje se natječu u stvaranju gruda, prve ljubavi na brijegu, i zločesti dječak koji baca petarde da bi preplašio djevojčicu u koju je zaljubljen. Vriska i smijeh, trčkaranje i radost koja se poput snijega rasipa pa dječijim srcima.Dozivanje roditelja da se djeca vrate kućama i njihov neposluh zbog trenutka u kojemu uživaju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ispod nogu škripi led, a starice zamotale glave u marame i pogled oprezno uprle prema zemlji, iako je zima životinje u štalama ne miruju. Treba nahraniti krave i odškrinuti vrata ovcama. Neki malo hrabriji unatoč snijegu puste ih i u dvorište. Hladnoća je seoskim staricama stvarala samo brigu, često su o tome razgovarale. Jedna drugoj bi govorile: '' Zore moja kad će ovi led stat đava ti ga odnija'', a onda bi Zora odgovarala: ''Ne znan đava ti ga odnija gledala san onu prognozu, ali ništa ne kazuju.'' Druga starica ponovo bi se nadovezala: '' E poidoše mi ovce sve suvo neznan šta ću š njima i oće li mi ovo sijena što iman doteć do prolića'' , a Zora ponovo savjetodavno progovori: '' E ja i drva se bona vele troše nemereš pustit dicu da se smrzavaju, a potroši se.'' U jednom pogledu starice se slože kako ih od hladnoće bole kosti i bez pozdrava nastave dalje obavljati svoje poslove.

Starac ubacuje drvo u šparet, sjeda na malu stolicu  i smota cigaru, a onda zamišljeno gleda prema daljini. I njemu je hladno, bole ga kosti, ali ne želi priznati. Njegove misli su teške, njega zima ipak pomalo veseli jer za njega ona simbolizira odmor , ali i mnoštvo pitanja o budućnosti. Njegove oči već su se odavno predale samoći i radosti za pokoji trenutak, kada će ga netko zagrliti. Ipak tvrd je odgoj on prošao i osjećaje ne priznaje, to je sramota.

Zima brzo ukrade dan i sa brda pusti čaroliju noći. Seoske kuće tada postanu prepune ljudi. Na stolu suhe smokve, u zraku miris dima,rakija, karte i ganga pijanog Stipe.

Voljela sam te zimske noći koje su mirisale po narančama, po nostalgiji po životu. Voljela sam te noći koje su svojom živošću prkosile svima onima koji smatraju kako je život na selu dosadan.  Voljela sam kuću prepunu stranaca i tišinu u dvorištu. Tišinu koja je bila misterijozna i strašna s vremena na vrijeme prekinulo bi je lupanje vjetra i zvonce u daljini zakačeno za vrat nečije životinje. Često sam maštala kako čujem vuka i kako smo svi skupa sakriveni od njih, baš uz djedov šparet.

Danas od svega toga imam samo uspomene koje u meni stvaraju osjećaj tuge i ponosa. Negdje su nestala razigrana djeca, starice su odavno zaključale svoja vrata i predale se samoći, nema više ni životinja ni onog istog mirisa. Samo se još vjetar igra sa granama drveća, razbijajući stakla na prozorima ostavljenih kuća. Ipak ja imam svoj trenutak, ja imam svoje sjećanja, ja volim njenu zimu koja je i ove  godine počela bez mene.