Tragom komunističkih zločina na Širokom Brijegu-Knešpolju, 6

Opažajući tmurno vrijeme i isparavanje magle, pade mi na pamet da je nekako ovako bilo i početkom te nesretne 1945. Partizani su nadirali upravo s ovih strana, istina šumom. Nedavno sam ponovno čitao da su usput nemilice »hapsili«, jer im njihov zapovjednik Stanko Parmać napisa da to učine »sa svim muškim licima iznad 16 godina«. Imali su tako dosta kandidata za ubijanje. Jedne su odveli prema Ljubuškom i potom prema Vrgorcu i tu ih poubijali, druge nekuda ovamo kamo žurim. Ratni zločini ne zastarijevaju, bubnja mi u zatiljku mantra sadašnjih hrvatskih i međunarodnih političara. Stvarno, zaključujem, i nastavljam tražiti žrtve, a krvnike prepuštam njima. Ja ću svoje obaviti.

U ovakvom raspoloženju stižem na Široki Brijeg. Kišica kao da se skanjuje da nas pomete. Idemo na lokalitet bez obzira na sve uvjete.

Hvala Bogu noćašnja kiša nije napravila neku štetu. Očito sve je bilo dobro pokriveno i zaštićeno. Za svaki slučaj popravljamo malo najlon i kopamo dodatne kanale za odvod vode na drugoj masovnoj grobnici i odlazimo prema trećoj na kojoj smo jučer počeli raditi. Koliko će u njoj biti osoba? Po svemu sudeći opsegom je malena pa bi i taj broj trebao biti malen.

Polazišne točke za otkopavanje jesu jučer pronađene kosti. Ubrzo se jedna po jedna počinju pojavljivati lubanje. U kratkom vremenu pet ih je na broju. Položene su u nizu uz kamen, iako u skučenom prostoru. U donjem dijelu masovne grobnice pronašli smo već prije neke kosti. Izgleda da smo imali pravo u određivanju kamo kopati. Pobijeni su, znači, položeni poput sardina u kutiji. Možda nam to olakša posao atribuiranja kostiju pojedinom tijelu.

Oko 10.00 u posjet nam stiže gvardijan širokobriješkog samostana fra Branimir Musa i fra Dane Karačić. Kišica pomalo sipi, ali se ne damo otjerati s lokaliteta. Radimo, razgovaramo i prisjećamo se ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Jednog su komunisti ubili 1942., drugog krajem listopada 1944., a svi ostali, njih 64, pobijeni su od siječnja do srpnja 1945. Slučajno?

U međuvremenu je Povjerenstvo za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg dovršilo i njemačkom veleposlanstvu poslalo dopis o pronađenim njemačkim vojnicima. Poznajući ih vjerujemo da će se dostojno pobrinuti za svoje.

Građanstvo i danas pita što je s uključivanjem nadležnih tijela. Ne znam što odgovoriti. Mi radimo svoj dio posla i nemamo mogućnosti prisiliti ih na nešto. Društvo i sve nadležne ustanove prate naš rad pa neka čine što je do njih. Samo, može li se o tome uopće govoriti u ovakvim državama s obje strane granice?

Opet dolaze ljudi iz drugih sela. Njihovi najbliži nestali su tih dana na ovim područjima. A bili su civili i, podrazumijeva se, nevini. Danas ostarjeli ljudi rasli su zbog toga bez očeva, majki, stričeva...

Seljani, posebno susjedi, i nadalje su više nego susretljivi prema nama. Žele nam pomagati, kupuju neki alat i donose kad vide da bi nam mogao dobro doći, zovu nas na kavu, donose piće, komentiraju, nastoje pružiti neku novu informaciju. Zaista im ponovno od srca hvala.

Neki sitni predmeti počinju se pojavljivati pokraj tijela: novčići, ostatci zrcala, češalj, čizme. Kopamo dalje nastojeći ih što više osloboditi za što lakše skupljanje i stavljanje u prikladne kutije. Mjerimo dimenzije grobnice: 1,10 x 1,90 m. Iako smo već skinuli jedan sloj kamenja, nailazimo i na drugi. Škrapa je, dakle, u trenutku ubijanja uhićenih bila duboka.

Zbog kiše posao smo morali prekinuti u 14.30. Da nam je dopustila barem još jedan sat raditi, sve bi bilo spremno za petak kada namjeravamo vaditi posmrtne ostatke iz zemlje. Ali, bit će sve napravljeno na vrijeme. U slučaju kiše seljani su nam obećali one velike suncobrane koji ujedno štite i od nje. A dotle će ostati i zajedno s policijom čuvati masovne grobnice. Obećali su i da će popravljati njihove pokrivače od najlona, ako bude potrebno.

Prije odlaska još jedanput gledam dolje prema nedalekoj rijeci Lištici. Rekoše da su je partizani tuda prelazili. Kad su hrvatski zapovjednici svome zapovjedniku rekli što su opazili, on je odmahnuo rukom i rekao im da od toga nema ništa. Sutradan kad je započela borba, na kapu je stavio zvijezdu i zapucao po svojim podređenima. Bože, kakav časnik! Odmahujem rukom i žurim za ostatkom nas koji smo ovih dana kisnuli na ovim prostorima. A štala, sada prodavaonica, u kojoj su bili zatvorenici, osta nijemo svjedočeći o prošlim vremenima.

pobijeni.info