Martina Mlinarević Sopta: 'Umjesto bajramske čestitke'

Martina Mlinarević Sopta: 'Umjesto bajramske čestitke'
Kad te povrijede. Kad shvatiš da su ljudi stoka. Kad ti se duša potrga onim reskim zvukom, k'o jedra usred olujnog nevremena. Džaba. I dalje se ovo srce otvoreno i bez kalkuliranja rastvori kao šareni ćilim, bane iznenada, sruši ti vrata i ne pita može li ući, ne vaga količinu osjećaja, ne pravi planove, ne traži objašnjenja.

Pa ipak, mogu reći da sam, čak i s takvim blesavim nastupom u ovom ljigavom svijetu dobro prošla. Bila okružena vazda sebi sličnima. Onima koji zaplaču tamo gdje bi svi pregrizli usnu, onima koji se bez ustezanja u najozbiljnijim momentima nasmiju tako glasno kao da se srušilo svo staklo u staklarskoj radnji. Onima koji dignu ruku visoko parajući zrak, kad svi ostali pokunjeno i proračunato šute. Onima koji kažu sve drito u čelo. I o smrti, i o životu. I o ljubavi. O ljubavi posebno. I ne plaše se odjeka svojih riječi, ne proganja ih snaga njihovih emocija. Žive do večeras, jer ne znaju gdje će biti sutra. I hoće li uopće biti tog sutra za njih.

Da me nazovu u podne, u ponoć, za njih dvojicu bih došla s kraja svijeta. Ćamil iz Vogošće. Irfan iz Olova. Moja dva razloga koja pobijaju sve one urbano-usrane teze i predrasude o malim mjestima i njihovim stanovnicima. Da, jeste, imate pravo, u malim sredinama žive sasvim nečovjekoliki ljudi. Toliko neprepoznatljivi da ih se ne može zvati ljudima nego - Ljudinama.

Ćamil je moje prvo, istinsko prijateljstvo kroz pisanje. Čovjek koji me čitao dok još ni žuti Cukerberg nije slutio da će napravit Fejzbuk, dok nas ni najbliža rodbina nije čitala niti uopće znala da postoji nešto što će se kasnije zvati web-portalima. Odnos je to koji je prošao sve političke levate i opcije, kojem nisu naškodile ni Čovićeve, ni Zlajine, ni Tihićeve, ni Dodikove igranke. Koji se oduvijek zasnivao na golemoj ljubavi i neviđenom smijehu. A Ćamil vam je sav od nekih manira koje pripadaju prošlim stoljećima. Onako kako se ophodi prema sebi bliskima za današnje međuljudske odnose je nešto poput telegrafa u ovom vremenu ajfona. Daleko i nepoznato. S toliko puno ljudskosti i osjećaja za čast.

Kad sanjam neki svoj život, na kraju puta uvijek vidim Olovo. Beskrajno siv i gospodarski uništen, a toliko lijep gradić, niz čije krivine kad se spustim ondje pokraj crkve Gospe Olovske, odmah poslije restorana Panorama, znam da sam upravo došla tamo gdje me netko voli.

Irfan živi u kući koja je još puna rupa od rata. I on je, vidjet ćeš samo ako te pusti dovoljno blizu, pun rupa. Što od rata, što od mira. Onako kako je Olovo usječeno u zelena brda, ostavljeno na milost i nemilost godinama, potpuno zaboravljeno od države, tako je i on usječen u svijet bezdušnog licemjerstva u kojem za mladog, kvalitetnog čovjeka nema nikakve perspektive.

Tipična priča svih poštenjačina u današnjoj BiH, koje nebo nije obdarilo tom srećom da su im očevi ratni profiteri ili moderna tajkunerija. Volim kad sjedimo na brdu iznad grada, na onoj litici s koje puca predivan pogled, volim mu gledati lice dok objašnjavam koliko je čaroban taj prizor pred nama, volim kad se smije, volim kad ga naljutim, volim što se volimo daljini i svemu unatoč.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A Bosna i Hercegovina ne voli takvih odnosa. Ni pod razno. Paradoksalno, ova zemlja sva je lafo ufurana u multikulti koncept, a s tendencijom što većeg rasta mržnje među narodima. Ne vole nam takve odnose stranke, ne vole ni plašeći organi koji sustavno rade na zastrašivanju, ne voli nam svojta i selo. Kuku lele, jebalo te Olovo. I obrnuto, jebo te Ljubuški/Široki/Trebinje, ju nejm it.

Zidovi su ono što godinama grade, mržnja je ono što standardno pakiraju u vrećama i čega nikad neće nestati, paranoja je ono što najbolje ide na pijaci pogubljenih duša.

Ni Ćamil ni Irfan, baš kao ni ja, ne pripadaju nekoj generaciji turbo-vjernika. Više onoj propitivačkoj, ciničnoj, postratnoj koja je ponikla okružena sa u prsa busajućim velikim vođama naroda, kvazi-moralnim i kvazi-vjerničkim, a zapravo isluženim kriminalcima koji kradu šakom i kapom. U ime naroda, naravno.

Pa ipak, sretna sam što znam mlade ljude kojima se više ne može prodati nijedan politički šupljak. Nesretna sam, međutim, što ih ne znam dovoljno. I što nisu bučniji. Hrabriji.

Obitelji mojih prijatelja danas slave Bajram. Njima, i svima ostalima koje znam, i ne znam, svima vama koji čitate, koji ćete negdje vidjeti ove retke, a koji proslavljate Bajram i ove blagdanske dane, želim mir, ljubav i zajedništvo sa svima onima koje najviše volite.

Da jednom, u nekom boljem sutra, ne bude čudno otići u Olovo na baklavu ili u Široki na janjetinu kod Veseljaka. Da ne bude čudno imati nekoga koga voliš u Olovu ili Širokom. Da u nekom boljem sutra svi skupa budemo mrvicu bolji i više volimo. Mo'š mislit.

Radiosarajevo.ba