Priče iz Hercegovine: Zapuštena nekropola stećaka u Bučićima

Nivo Neretve u naselju Vojno kod Mostara
Nivo Neretve u naselju Vojno kod Mostara
...i zaseocima koji im gravitiraju (Orlac, Bučići itd...), ponajprije zahvaljujući razvoju rudarske industrije, tekstilne industrije s druge strane rijeke, te razvoju željezničkog prometa.

Od 638 stanovnika koji su 1948. u Raštanima dočekali kraj Drugog svjetskog rata, 1971. godine tu se naselilo gotovo tisuću i sto ljudi, a prema popisu stanovništva iz 1991. ovdje je u zgusnutom naselju presječenom tek nepristupačnim pustarama i kamenim obroncima Raške Gore s jedne i Neretve s duge strane, živjelo već gotovo tisuću i pol ljudi, sa stalnom dominacijom Srba, kojih je zadnjega popisa u zadnjoj državi bilo 659. Bošnjaka koji su se još vodili kao Muslimani bilo je 382, a Hrvata 326. U sjevernijem Vojnom, pak, Srba je bilo 110, Hrvata 456, a Bošnjaka 28. No, između tog posljednjeg popisa u toj i prvog popisa u ovoj državi, stvar s demografijom i nacionalnim sastavom stanovništva potpuno se izmijenila i Dayton je zapravo samo potvrdio činjenicu da su većine ostale tamo gdje se vojska jednog naroda ''pitala'', a ovdje se pitao HVO i Hrvati su danas tu apsolutna većina, kako su Bošnjaci na drugoj obali.

Kuće na prodaju

Čekaju se brojke tog novog popisa, neke već postoje i nisu službene, pa neću improvizirati, ali nije ih teško ni predvidjeti. Srbi su, pak, pretrpjeli najveći broj odlazaka, učinili su to ili u najvećoj mjeri organizirano, prateći sudbinu JNA, te rezervista i raznih paravojnih postrojbi, a ona je bila takva da su se sve srpske snage od ljeta devedeset druge povukle ili protjerane dublje na istok, pa se to dogodilo i srpskom stanovništvu. Tko je ostao, bogme je najebao! Planovi o povratku, uglavnom, samo su planovi, za njihovu su provedbu više zainteresirani Bošnjaci, jer to je gotovo pa gradsko područje i njihovih je povrataka daleko više negoli povrataka Srba, koji se gotovo na prste mogu izbrojiti. Česti su oglasi o prodaji kuća i imanja ovamo. Ovdje uključujem i Donje Bučiće i Bučiće, sela što su se stisnula jedno uz drugo u danas poprilično zapuštenom ambijentu uz nekada uskotračnu prugu, do pod branu Salakovac. Srpski nacionalni planovi o trajnom zaposjedanju istočne obale Neretve vidljivi su i po činjenici da su njihove tadašnje vojne formacije porušile sve mostove i sjeverno od Mostara, računajući i s mogućim pokušajem braniteljskih snaga da ih iskoriste za potjeru za njima, ako se planovi i ne ostvare onako kako ih je zamišljala srpska politika, nalazeći uporišta i u određenim hrvatskim, te krugovima međunarodne zajednice, ali stvarnost uvijek donese druge činjenice.

Hrvati i Bošnjaci gadno su stradali u pohodima srpskih vojnih formacija na lijevoj obali Neretve, sjeverno od grada. Kada su, pak, Radovanove postrojbe pomaknute u visoka brda, nakon godinu zajedničkog otpora istima, došlo je do užasnog rata između HVO-a i Armije BiH, a koji se danas često ocjenjuje kao ''hrvatsko-bošnjački'' sukob, što je nepravilno, zapravo blesavo, jer to je bio doista žestok obračun, ma koliko ga se htjelo, eto, benigno svesti pod pojam sukoba, premda je taj rat u Mostaru i oko njega ponajviše ispremještao ljude.

Bošnjaci su '93. godine, po uhodanom scenariju nehumane razmjene stanovništva, ovdje doživjeli puno trauma, zatvaranja i maltretiranja, pljački i svakakva drugog nasilja, uključujući i ubojstva, koja su ratu - brat, a osuđeno je nekoliko vojnih zapovjednika, s ukupnim robijanjem do sedamdeset godina. Dakako, svaka je presuda, osobito Maki Radiću, doživjela različite komentare: Bošnjaci su se žalili da je preblago kažnjen, a Hrvati da je to previše, jer Radić je bio vojni zapovjednik koji nikomu nije osobno nanio nikakva zla, ali bilo je što je bilo, ne ponovilo se, premda ni u to više nisam siguran. Balkan je vazda Balkan. Sud, koji se bavio događajima ovdje, priopćio je vijest koju su prenijele sve agencije '' (...) Sud Bosne i Hercegovine 20. veljače 2009. izrekao je prvostupanjsku presudu kojom je optuženike Marka Radića, Dragana Šunjića, Damira Brekala i Mirka Vračevića proglasio krivim za kazneno djelo zločini protiv čovječnosti, te Marka Radića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 25 godina, Dragana Šunjića na kaznu zatvora u trajanju od 21 godine, Damira Brekala na 20 godina i Mirka Vračevića na 14 godina(...) Radić, Šunjić i Brekalo se nalaze u pritvoru od 2. lipnja 2006. godine. (...)''

Pamflet protiv Vukojevića

Analogno ovoj nevolji Bošnjaka s desne obale, Hrvati s lijeve također su prošli slično, i tek se u zadnje vrijeme spominju neka imena koja se povremeno privedu, ispitaju pa puste, što u Hrvata izaziva revolt. No, o onom što je bilo lijevo, ili što mi ispričaju da je bilo, kad odem lijevo...

Vojno je temom famozne knjige ''Molila sam ih da me ubiju'', kojoj se ne znadu ni autori ni protagonistica, za koju se na kraju ispostavilo da nikada nije ni postojala, ali svejedno je ta ''ispovijest'' djevojke ulogorene u Vojnom izazvala golemo zanimanje javnosti, jer je poimenice optuživala Vicu Vukojevića, tada visokog hrvatskog dužnosnika i u Hrvatskoj i u Herceg-Bosni, da je seksualno zlostavljao tu djevojku. No, kada se sve razjasnilo, Vukojević, meni inače nesimpatičan lik, ama skroz, nije dobio nikakvu ispriku, a i od koga bi je mogao dobiti kad se ne zna tko je to pisao, ali da je bošnjačka - službena ili neslužbena - obavještajna kuhinja poručitelj tog pamfleta, to je posve jasno. Glupo je što je to urađeno, jer se jednim nepostojećim događajem zapravo u drugi plan potisnulo puno stvarnih i proživljenih patnji Bošnjaka, ali udba je vazda udba, i ona, kako se god danas zvala, vazda ima svoje interese, drukčije od narodnih, koje inače brani. Maka Radić iz zatvora je izjavio za Večernji list, a u povodu optužnice i presude: ''Mene su tamo optužili za silovanja. Međutim, žena iz Crvenog križa je svjedočila kako je trebala obaviti razgovore s tim ženama koje su, navodno, silovane, a one su je potjerale. Rekle su kako ih nitko nije dirao, da su te priče izmišljene, a čak su navele da sam spasio kćer jedne od njih od jednoga našeg vojnika koji ju je htio silovati. Sjećam se toga slučaja jer sam nakon apela te žene da ih zaštitim našao toga vojnika i fizički se s njim obračunao. Naša zadaća je bila obrana naroda, a ne činjenje zločina. Jedno takvo svjedočenje Sud nije uzeo u obzir. (...) Pozvan sam bio na jedan sastanak gdje su bili vodeći ljudi obrane Mostara. Imali smo velik problem. Ljudi su upadali u tuđe stanove, zauzimali ih, a ljude protjerivali. To nisu radili oni koji su bili na prvoj crti bojišnice, oni za takve stvari jednostavno nisu imali vremena. Netko tko bi došao u grad, znao je zauzeti po pet stanova, bio je kaos. Ja sam na tom sastanku rekao da specijalne postrojbe trebaju riješiti taj problem i pokušati uvesti red u gradu. Taj dokument postoji i Sud je protumačio kako sam rekao da specijalne postrojbe treba angažirati na protjerivanju ljudi. Moja izjava apsolutno nije imala veze s tim. Kaos je trebalo prekinuti, ni Hrvati nisu mogli živjeti u takvim uvjetima. Nikoga nisam protjerao niti sam sudjelovao ili naredio bilo kakve aktivnosti te vrste. Dosta je reći da je rat Armije BiH i HVO-a počeo u Bijelom polju dva mjeseca kasnije nego što je to bilo u Mostaru. Sve sam učinio da do sukoba ne bi došlo. Kada su mi rekli da Bošnjake treba razoružati, ja sam to odbio. Poručio sam da su ti ljudi položili prisegu HVO-u i da im ja neću uzimati oružje iz ruku. Kasnije su ti ljudi okrenuli oružje prema nama. Postojali su planovi i za moju likvidaciju, ali nisu uspjeli (...)''

O optužbama za zločine u Vojnom, pak je rekao: ''(...) Ja tamo nikada nisam nogom kročio i to su potvrdili ljudi tijekom suđenja. Moja zadaća je bila očuvanje prve crte bojišnice. Moja postrojba je skoro uništena nakon što smo doživjeli izdaju od donedavnih suboraca. Moje zapovjedništvo je bilo na prvoj crti bojišnice i ja sam tu zapravo živio. Nama su slali zatvorenike na bojišnicu, ja ih nikada nisam tražio. Dokumenti jasno govore tko nam je slao te ljude. Ni na jednom od tih dokumenata nećete naći ime Marka Radića u potpisu. (...)''

Gdje su danas "junaci"?

E, sad, valja se upitati: gdje su danas hrvatski ''junaci'' čije su se nečovječnosti svalile ovom čovjeku na leđa, jesu li oni bili među onima koji su se bunili protiv ove presude, uživaju li mirovine i boli li ih neka stvar za Maku Radića. Kakogod, ovaj čovjek bio je gotovo presudan u obrani bjelopoljskog i sjevernomostarskog područja od srpske agresije, te vrlo zaslužan u borbama nakon kojih su se one zavukle u brda.

Kad god prolazim neka mjesta, nastojim se što manje baviti ovim ružnim stvarima, ali one su se dogodile sigurno, kao što je sigurno da je voda koju gledam - Neretva. Nad kojom se proteže željeznički most, na betonskim stopama, njega nitko nije rušio, ali nije bio ni pogodan za vojnu upotrebu, pa su se zaraćene vojske, uglavnom, služile čamcima i improviziranim prijelazima preko Neretve. No, i ovaj most, koji tek vlakovima služi, obilježio je mnoge smrti: što nesrećama i stradanjima od vlakova koji tu nikako ne očekuju pješake - što i nekim suicidima, onda kada ljudima bude dosta života i nemaju se više komu, nego pećinama Neretve povjeriti. Postoji, nažalost, čitava kronika ovih događaja, ali, uza svu sućut, ona mi nije toliko važna, bilo je dosta crnila za ovu subotu, pa ćemo se malo pozabaviti s nekoliko priča o ovdašnjim mostovima, ali i ljudima koji žive pokraj njih. O starinama ovdje svjedoči nekropola stećaka, u Bučićima, koju je Šefik Bešlagić davno locirao, ubilježio sve relevantno o njoj, unio u svoje knjige i dnevnike, a i danas se ta nekropola vidi s puta, stiješnjena na jednoj livadi nad Neretvom, posve zapuštena. Šteta. Ali, barem nije uništavana. Oni su nijemi svjedoci svih priča, ''od stećaka do blećaka'', i ne znam jesu li istraživani ispod, ali čini se da su dosta siromašni, malo je simbola, gotovo nikakvih po njima, i sve su ''pločari''. Ali, mjesto koje su odabrali za ukop, savršeno je, i danas bi puno ljudi voljelo vječno spavati baš na nekom takvom mjestu. Najstariji dokument o Raštanima uopće, nalazi se u povijesnim i crkvenim knjigama, gdje se može naći da je ovdje u četrnaestom stoljeću bila crkva Presvete Bogorodice, ne zna se točno gdje. O tomu je pisao i Marko Vego (šturo, jer nema baš puno opširnih tekstova o tome) također se naslanjajući na dokumente iz vremena kralja Alfonsa, ali meni se ne vraća baš toliko u povijest, odoh ja uz Neretvu...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje