Priče iz Hercegovine: Valjenisus, međedice!

Priče iz Hercegovine: Valjenisus, međedice!
Jer ne znam kako bih drukčije objasnio vijest koja nigdje s Raške gore nije sišla, ali, da je to neki drugi kraj, zanimljiviji Mostaru, vjerojatno bi bila vijest dana; naime, one večeri kad sam zadnji put silazio s Raške gore i iz Podivače, nisam ni slutio da se ne spuštam sam.

Ispostavilo se da je te noći jedna veličanstvena zvijer, izbila vjerojatno iz mraka Čabulje, okrenula niz pusta sela i zaseoke, te pred zoru došla ravno pred kuću i kapiju Delfe Škobić u Šunjiće, dvaput sam bio u toj kući i avliji, a ova taman kavu popila, pa čula da je netko na kapiji i taman ''valjenisus'' zaustila, no je u jutarnjoj izmaglici vidjela što nije, otkako je curom i čobanicom u Čabulji bila, a možda ni tada: na kapiji je stajala medvjedica i sa obje strane joj po jedno mladunče, nastala je vika i strka, posjekle se noge starici, a i medvjedica se uplašila vriska, elem, dok je vijest došla do doline i lovaca, medvjedica je umakla.

Ma, ne znači da ju treba ustrijeliti, nedajbože da se to mora, ali dobro bi bilo da lovci pročešljaju goru i vrate zvijer k njezinoj planini. Tako da sam opet prozujio Šunjićima, ali nikog živog ne zatekoh, ali me košnice u Plužnom docu uputiše na pomisao da su skupine njih nevelike, ali ipak raspoređene svuda po gori, vjerojatno razlogom zbog čega je medvjedica slijedila njuh, a i većina tih košnica potpuno je nezaštićena, jer vlasnici ih više drže da posve ne prekinu vezu sa rodnim ognjištima, te se u goru uglavnom vikendom uspinju.

Divlja ljepota

Divljina je, dakle, posve prevladala gorom, nekoliko pljuskova pretvorilo je putove u barišta i, čim nekoliko dana ugrije, eto u njih i punoglavaca. Strašno me razbjesnilo jedno divlje odlagalište, usred te divlje ljepote i gradske vlasti nešto moraju poduzeti, jer i ekološki aktivisti, koliko god vrijedni bili, ipak nisu komunalci, niti za svoj predani rad dobivaju ikakvu potporu, a i ljudska živina istresla je taj otpad u usjek iz kojega se gotovo ne može ni izvaditi. Strašno. Tako da sam malo poremetio plan puta, mislio sam poći k sjeverozapadu i početi se bližiti Gorancima, jednom također neobičnom mikrosvijetu, ali sjetih se da mi je Dragan Golemac u Ćordinoj kuli spominjao napušteni zaselak Vukovići, skroz na drugoj strani, te tamo neke stećke i neobične prizore na tjesnac u kojem je Neretvu poklopilo jezero.

Držao sam da nema smisla takvo što ne vidjeti i ne podijeliti s ljudima, a osobito su me stećci zaintrigirali, jer ne vjerujem da su istraživani, ako ih je ikad itko i fotografirao, jer do tamo nikad nikakva puta nije bilo, a i ovaj koji je djelomice probijen, trebala je vojska u zadnjem ratu, ponekad ga trebaju radnici elektropoduzeća, pa je nikakav i ''odbija bubrege''. Moram priznati da se Golemac golemo obradovao mom ponovnom dolasku, no prevario sam se misleći da ću ga naći u dokolici, ma kakvi, u imenjaka je bio važan posao i dan, klalo se tele. Za tu prigodu stigli su pandže, mesari iz Đubrana i nastojao sam izbjegavati susret s tužnim mrtvim očima teleta kojemu su damari još igrali svuda ispod skinute kože, a koje je do prije pola sata kružilo po livadama oko kuće. "Znan ja što si ti doša!", rekao mi je Dragan kao da mi čita misli, ''Ali moraćeš malo pričekat, samo da drobinu trsimo, pa ću ja tebe odves di si nakanio."

Tako da sam se bacio na kavu i čudom se čudio mesaru kako tako brzo može obaviti taj posao. Ma ni sat nije trebalo, a sve je bilo gotovo! Da ne sjedim baš beskoristan, rastjerivao sam muhe, ali to je nemoguće učiniti, em južina i vlaga, em svježa krv, pa ih uskoro ni sa rubova šalice za kavu nisam tjerao. Za ovu priliku do kule se uspela i Draganova majka Ruža, te rođak mu Zdravko Aničić, koji tu često i dulje boravi, njegovo je ovo, i svi mi rekoše da im ni na kakvoj smetnji nisam. Rekoh im za medvjedicu, ali sam se iznenadio da ni oni nisu čuli za to. No, nisu ni iznenađeni, jer sve je pokrilo šipražje i ništa ovu goru više ne može spasiti pretvaranja u prašumu, to je njima odavno jasno. Da po Raškoj gori ima još malo više ljudi i puno koza, sve bi se vremenom dovelo u normalu. Šume su zaposjele livade, i po njima pčele više ne mogu naći cvjetove koje su stoljećima isisavale, zato je prinos meda svake godine sve manji, a kako su ove godine kiše dodijale i čovjeku i živini, ispast će da pčele nikad nisu zujale više, a meda dale manje. Ruža ima osamdeset, vedra, rastrčana, poželjela se planine, a života uz grad se odavno zasitila, pa, kad god iziđe ovamo, preporodi se. Priča o medvjedici oživila je neka sjećanja. Naime, djeca iz Ćordine kule odlazila su u četverorazrednicu u Plužni dolac, oko sedam ili malo više kilometara je do tamo, bila je to treća četverorazrednica u Raškoj gori, Zdravku je preko šezdeset, ali se prisjetio tih strašnih zima, snjegova i strahova, dalek je to put bio, ali škola je bila puna. Djeca su stalno bila u opasnosti, ali blizu puta na svakih kilometar-dva. Pa bi, u vrijeme prolaska djece konjskim putem, ispred svake kuće izlazio neko s fenjerom i oponašao lavež psa, bio kakvu zvijer, bio je to planinski koncert onomatopeja, a Zdravko se sjeća da je najbolje ''zavijao i lajao" pokojni Gojko Janjić, kruna ljudina, i, kad bi on obavio svoju dionicu prepadanja zvijeri, djeca su se osjećala sigurnom barem trećinu puta!

Ruža je molila, a što će mater nego moliti, no ona je molila tada, a moli i sada, držeći u ruci sasvim neobičan križ, vjerojatno najstariju takvu relikviju u cijeloj Raškoj gori, stari je to drveni križ, oko dvjesto pedeset godina star, ne zna se tko ga je izradio, ali je doista neobičan, drveni i djelomice obložen tankim limom, vide se tragovi gorenja na njemu, kada je gorio i zašto nitko ne zna, a i lijeva ruka Sina Božjega nekuda je nestala, a nitko ne zna kako. Križ je pripadao naraštajima Aničića žena, a Ruža ga je naslijedila od majke Marte, žene iznimno burne i tragične sudbine; na njezino postojanje podsjeća ovaj križ i stablo medvjeđe liske kojega je posadila kad je curom bila, i to drvo ovdje nudi najdublji hlad. I ima najbolju priču, kao i dub bega Ćorde.

Dragan je opet u onoj maskirnoj vojnoj košulji, sve mi ga nezgodno pitati pere li on nju ikako ili ih pak ima više, ostala je iz vremena kada je ovuda vodio konja i vojsci dostavljao sve što treba, tada su ga svi znali i svi na nj zaboravili, a kad su ga prvi put vidjeli u novinama i po brojnim internetskim portalima koji ove Hodopise prenose, govorili su mi o njemu kao o iznimno tihom i vrijednom čovjeku koji ni pod najžešćom topničkom vatrom nije odustajao od izlaska na crtu, a ta crta, u širem području istoka ovog platoa, bila je pod stalnim "oranjem" teških kalibara, što je razumljivo, jer odavde se "oralo" i na drugu stranu. Kao stalno podsjećanje na to, ostali su šrapneli, posvuda pa i u grabovim stablima. Zalud hvale Draganu Golemcu, jer svi ga zaboraviše, a nikakav mu poštar nikada neće donijeti nikakvu mirovnu. A i jebe mu se živo, zakla imenjak danas tele, a prvoborci će ipak do mesnice, a potom na žive političke rasprave. Dragan će pak sa svojim kosjerićem, oštrim kao britva, sasijecati šipražje pred nama, da prečicom dođemo do traženih i zatravljenih mjesta, jedinstvenih i neponovljivih prizora, zbog kojih se i meni živo jebe za sve ostalo.

Prijek, a pošten

Prethodno me svratio na prastaro groblje, da mi pokaže Markanov grob, jer je odlučio zaleći pokraj nje, kad za to stigne čas, i bit će to neobičan primjer da je netko želio provesti vječnost sa bakom, ona Aničićka a on Golemac, pa je i to nesvakidašnje. U međuvremenu mi je pokazao jedan prastari grob, stisnut među druga dva, odmah ispred najstarije kapelice na Raškoj gori. "E, vodin ti leži Markan Aničić, o njeme ti se vazda legende pričaju. Živijo je još za Turaka, nije bijo ajduk, niti je iđe s Raške gore iša, ali nije se boja Turaka, a ako i jes', onda se on nji boja koliko i oni njega! E, jednon, skupijo se narod vodin na misu, potajice, i pratra doveli odnekle, a neko zajauka eto Turaka!, i bome banuše oni na konjin prid greblje. Pratar se odma sakrijo, a ovi ja'ali s Goranaca do mostara. Narod se pripa, kokad je svašta bivalo. Nikad ne znaš oće li proć s belajon nili brež njeg. Je li Markan Aničić tu, pit'o je ovi glavni. Jesam! Isprsio se Markan. E, izvadite tog pratra, morebit da se ovi u greb sakrijo, ne treba se prepadat, nikom dlaka s glave neće falit! Vidiš, junak je oni kojeg i protivnik poštiva, a kroza nj i njegovu viru...". "Zajeban znači bio Markan?". "Ma, šta zajeban, nije takog bilo na ovim stranam, prik a pošten, jak k'o konj. Radijo je samo po pravdi, pa da mu je brat rođeni, nije popušća nepravdi. Jednon, sišle Ćubele iz Podivači, a on ima s njizin (s njima, op. a) mrginj. I, kako je malo ukasnio s oranjen, došle Ćubele i lipo uzorale i pola njegove zemlje i posijali raž. Doša Markan, gleda, a virovat ne more. Nikom ništa nije govorija, vego je otiša u Ćubelinu štalu, a tamo dva bika. Izvadi on nož, taman k'o uni (oni, op. a) moj mesar, te precizno posrid leđa povuče po koži bika, pa oko vrata do pola, pa niz livu nogu do inad kolina. Unda golin rukan - odere bika! Do pola! Doša Ćubela ujitra, imo je šta vidit, poloa bika pod kožom, a pola kože na vratin. To je bila Markanova poruka, da se ne dira i ne ore tuđe. E, ja se raspriča, a evo nas prid Vukovinama."

Pusti zaselak nekadašnjeg živog planinskog stočarskog sela. Tu su živjeli pravoslavni Srbi, Vukovići. Davno otišli. Kad, ne pamti se, gdje, ne zna se, nisam uspio istražiti, jer sva raspoloživa mi literatura koju sam prelistao odnosila se na Vukoviće Hrvate, uglavnom po Dalmaciji i njezinoj zagori. Popis crnogorskih prezimena pun je Vukovića, ali nigde se ne spominje Raška gora kao njihova starina. Pred jednom kolibom opet rijetko stara "međeđa liska". Dragan smatra da je i njoj nekoliko stotina godina. Iza vojske ostao kontejner. Jedna koliba obnovljena i utvrđena, podignuta jedna kućica. "To je Miro Aničić, s Podivači, vodin mu je didovina, pa je malo sredio selo, sebi malo sklepa, da ima di doć..."

Hoće li ikada itko od Vukovića, ma gdje bili, vidjeti makar slike svoje starine, mislim dok Dragan rasijeca gustu prečicu do jednog od najljepših prizora koje sam u životu uopće vidio...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje