Priče iz Hercegovine: Tri čehre i četiri groblja

hodopisi, priče iz hercegovine, Dragan Marijanović
... a i u Rabini mi je bilo nisko, jedva bi dočeko proljeće, pa u Crvanj, u planinu, gotov cijeli svoj vijek. Osamles godina sam išo neprekidno. Dolazio bi narod osvaklen, men se čini da ni u Mostaru nije bilo toliko svijeta ko u planini: sve bi se pokupilo, evo ovud kud si ti došo, pa gori. Hiljade i hiljade ovaca, ma šta hiljade, možda i stotinu hiljada išlo je prema Crvnju i Bjelašnici, vamo s njezine hercegovačke strane, ozdal od Ravnog i Neuma, Stoca, onda bi krenuli mi, pa usput bi se pripajala stada iz Nevesinje, ovce je bilo toliko da se, kad sve stane na put, po njemu iza njih ostajalo izmeta ko da je put asfaltiran, jes boga mi draga, a onda konji i magarad natovarena susvačim, jer bi se gori ostajalo do prve studeni. Ja nisam volio puno oko ovaca, više sam junice držo, po petnes goveda i dva konja, zemlju oro, a ledinu kosio. Cijele familije selile bi se gori, svak je svoje plandište u planini imo, za svakog je bilo mjesta, nikad niko do riječi s nekim nije došo ili se nedobog posvadio, bilo je reda, ljudi nisu gledali ko je ko. Rabina je bila sva ornica, sva šuma, znalo se je šta je čije, jes da je svak svoje ogradio, ta ima kamena koliko oćeš, ali niko nikog nije varo i ajvan u tuđe ugonio, jok, živili smo ođe ko braća kako žive. U Rabini u pedeset godina nikad niko nikog nije tužio! Kakvi Srbi, kakvi Bošnjaci, kakvi Hrvati - sve je jedno bilo. Vazda bećarac po selu, ono jes da je svako svog za ženidbu i udaju zagledo, ali se svak sa svakim u kolo faćo, svak u polje zajedno išo, vazda usna ramonika svirala, igro se trojanac i pjevo bećarac. I pjesme nam bile iste. Od pedeset domaćina u Rabini, nije bilo da neko s nekim ne bi govorio. Sve ovo što je bilo bio je zao čas. Nema šta drugo bit. Ne more se čojek za noć pretvorit u živinu. Ali politika je živina, a ja do živine ne držim. Eto, zadnjih godina Srbi iz Rabine vazda dolaze. Đe neće u svoje dolazit. Ali se ne vraćaju, snašli se zar od Nevesinja pa ko je đe stigo. Kuće im pogorene, njive neorane, ostale šume i livade, kažu: Ahmete, samo kosite i radite, jes bogami, svi kažu tako, ali jebeš to sada kad se kosit ne more, kad se kopat ne more, nema više ljudi, ovcama se bakće samo ko more. Eto, vidiš mog Juse, on vazda radi, mora se čojek na to odlučit, jer ne moreš ođe opstat ako neš dobro uprijet. Vrijedan je moj Juso, i đecu mu finu Bog dao, svi vole radit. Evo, ove godine ovce se po tripu mrkaju, po triput janje. Ne valja to, nije od Boga, to je meni u zao čas! I ovo što čoječanstvo napreduje s ovim tenologijama, sve je to meni mimo Boga i u zao čas. Jes, bogami. Sve usilu.''

Boli život, boli glava

Stari Ahmet zbori na način kako voda teče - nemaš ga ni gdje ni potrebu prekidati. Iz njega govore iskustvo i planina, u njemu je mržnje ko u mravu mesa, on sve i svakog razumije. Sa suprugom Šemsom on ne treba puno; malo baščice i jedna koza. ''Kaput!'' Kome treba više - eno mu planine. Šemsa je Ahmetova druga žena. Pognuta nanica slušala je dio našeg razgovora, a dio nije. I bolje da nije! Jer, veli Ahmet da su se od starina žene u planini dijelile na tri ''čehre''. Okrenuli smo na dobru zajebanciju: prva je čehra ''svinjska''! Nemoj tako Ahmete, ružno je... Ama, jes ružno, ali nisam ja to izmislio, tako se vazda govorilo. Pa, dobro, kakva je to čehra? E, to ti je žemsko koje vazda nešto zvoca, samo svoje goni, ma, moreš je, ne budi primijenjeno, tuć i udarat do mile volje, ona vazda skiči i laprda, e to je ta čehra. Druga je ''seteća''... A, joj Ahmete... Jes bogami draga; ta seteća čehra jes jednako da ta žena u kući šuti, sve ona posluša i uradi, ma ti bi reko da je iz dženneta izišla. E, Ahmete, ta je dobra, ko izmisli da je - seteća! Rekoh, u kući je dobra, a kad iziđe u selo, po mahali sama sa sobom zbori, sve naglas, da svi čuju, a niko je ništa ne pita. Pa cijelo selo sazna šta joj je u kući. Moj Ahmete, ima li prave? Ima, kako neće bit! Prava je ona kad joj se čojek zapije u selu ili gradu, poriga po sebi i drugima, poriga po šanku, potroši i crno iza nokta, u zoru dođe kući... I, šta bude? Ništa; žena ga opere, svuče mu čorape, legne ga i pokrije, pušće ga spavat do pet popodne, a onda mu kafu napravi, a on nakav nikakav, srče i šuti, boli život, boli glava.

Čojeku moj, ona će, nek si potrošio, svoje si potrošio, nek si ukasnio, svojoj si kući i ženi došo! Još mu otare krv ako ima po sebi, jer se manitov sigurno s nekim i pobio, ali ne zna sukim! E, jebi ga, dedo Ahmete, nije ni to uredu. Đe će žena bit tolika budala, pametnije su one prve dvije čehre! Ee, pazi, u tome je štos: kao čojek srkne kafu, kad se malo sabere, popije ladne sirutke ili mlaćenice, vidi šta je uradio i kakva mu je žena, onda svaki, ako je pametan, rekne: E, ženo, kad si taka, nikad me više mehana neće viđet, nit ću pit nit o belaju radit, sve ću se s tobom zdogovarat, nit ću od tebe ić! Ih, dedo, đe ćeš takvu nać? Ima, ima... Kad sam bio u izbjeglištvu u Mostaru, na Luki, svaki bi dan zborio sa jednim starim čerkezom. I kad sam mu ispričo sve ko i tebi, on se zamisli, pa reče: Čuj Ahmete, more se taka nać, ali znaš kako? Kako? Gurneš u bačvu zmija do vrha, otrovnica. Ta lako ti je nafaćat po Hercegovini. Onda metneš dvi ribe. Stisneš oči i gurneš ruku u bačvu, pa aka zgrabiš ribu, zgrabićeš i taku ženu!".

Pametna i dobra

Moglo bi se s Ahmetom do zore, svaka mu je za zapisat, doduše, o muškim čehrama nismo govorili, valjda se u Hercegovini o njima nikad ni ne govori niti postoje teorije za takvo što, ali ga opet priupitah: A, kakva je tvoja Šemsa? Dobra, Allaha mi dragog, dobra. Ali, mota škiju, puno puši, a tri moždana imala! Zaključujem da je Šemsa pametna i dobra žena i čehra. Ko će tri puta imat moždani, a ne bit pametan!

Nitko nije savršen, moj Ahmete, rekoh i pođoh selom, sretan zbog još jednog iskustva. Njegov sin Juso naložio je vatru, vrati se da je popijemo, kaže. Hoćemo, ali evo treći put dolazim, još do kraja sela ne dobacih. Pješice ću. Miriše planina ledinom i prvim cvijećem, prvim oranjima. Kraška ravan načičkana je kamenim ogradama koje odavno više ničemu ne služe. Jagorčevina i ljubičica izbijaju iza svakog kamena. Dobro reče Ahmet; ništa ovo nije normalno. Ovdje bi sad trebalo biti dvadesetak centimetara zbijenoga snijega, složenog jedan po drugome, smrznutog i tvrdog, koji se do ožujka otapa polako i nevidljivo. Bože, sva sloboda svijeta ovdje je u Rabini: puste staze koje vode negdje, sve to treba proći jer svašta kriju ovi visovi. Evo groblja. Muslimansko. Stara turbeta i nedavne smrti. Spavaju davni Rabljani pod hrastovim lišćem i pričaju s vjetrom. S druge strane puta - stećci. Nekropola s dvadesetak njih. Golemi. Samo na jednom uočavam prizor lova, životinju ne mogu raspoznati, nešto kao divlja koza. Jesu li popisani? Stotinu metara dalje, pravoslavno groblje. Puno stećaka i prastarih krstača. Spavaju ljudi pod hrastovim lišćem i križevima uz koje su se već počele uspinjati puzavice, i pričaju s vjetrom. Tišina. Preko puta i opet nekropola, manja. Netko je nekad podmetnuo kamenje pod goleme kamene ploče predaka. Da se ne polome, jer ih i takvih ima. Na osami nalazim jedan posebno lijep stećak. Sve je to uz taj put iz Ahmetove priče. Iz vremena kada su se i živi i mrtvi primicali jedni drugima. I putu. Pustom. Uza nj je i nekadašnja škola. Popaljena, ogoljena, kao i sve srpske kuće koje vidim pod brdom, u prisoji. Oko za oko, zub za zub, vatra za vatru. Sa ogoljenih zidova prastare škole netko stalno skida i odvozi obrađen kamen.

Ne mrkaj se sudbinom

Gradi negdje nešto svoje. Ostatci te nekada očito impozantne zgrade samo što se nisu oborili na put i zatrpali staru čatrnju. Ništa iz Ahmetove logike lopovi ne bi shvatili: Ne činiti ništa u zao čas, ne tražiti sam prokletstvo. Ne pomjerati kamenje koje tvoje nije. Jer ćete možda zadesiti sudbina da triput kuću praviš, ne mrkaj se sa sudbinom, nije isto kao kad se ovce triput mrkaju i janje. O čemu četiri groblja šute, svaki o svojem vremenu.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje