Priče iz Hercegovine: Tajna ratnika, štita i mačeva

... u dodir s bakterijama koje proizvode strvine, u Mostaru me zatekla tužna vijest: Uginuo je jedini mužjak bjeloglavog supa, našla ga je ekipa zadužena za kontrolu, došla je do centra i prostranog kaveza u kojemu su živjeli uginuli mužjak Soko i ženka Lili i našli su mrtvu pticu.

Adnan Đuliman, predsjednik nevladine organizacije Novi val, koja je skrbila o obnovi legla bjeloglavih supova, ispoštivao je proceduru i kontaktirao PU Mostar i dežurnog veterinara.

''Također, konzultirali smo se sa ljudima iz Španije, a danas tijelo ptice šaljemo u Sarajevo na Veterinarski fakultet, Odjel patologije, te ćemo na taj način ćemo ustanoviti na koji je način ptica umrla", izjavio je on i dodao da ne vjeruje da je razlog bio ljudski faktor.

Zapuštena nekropola

Ali ljudski faktor je razlog zašto su uginuli deseci ovih veličanstvenih ptica, o čemu se službeno nikada ništa neće doznati, a obnova legla je očito opet nemoguća misija. ''Za sada pretpostavljamo da se ptica ozlijedila usIjed bure koja je zaista bila jaka ovih dana, ali dok ne dobijemo rezultate s patologije, ne možemo ništa sa sigurnošću reći", kazao je Đuliman.

Prije šest godina Soko i Lili stigli su iz Španjolske, iz Mallorce, kao poklon tamošnje Black Vulture Foundation. U Blagaju je prije rata bilo njihovo prirodno stanište, jedino u našoj zemlji. Iz Eko-centra Blagaj već su stupili u kontakt sa kolegama iz Srbije, Hrvatske, a stigla je podrška iz Španjolske kako bi im se dostavio mužjak bjeloglavog supa koji će praviti društvo Lili. Bjeloglavi supovi žive u parovima cijelog svog života, koji traje oko 60 godina. Kako ističe Đuliman, najvažnije je izgraditi hranilište za bjeloglave supove, a za to je potrebna pomoć i nadležnih ministarstava. Vijest koja mi je doista pokvarila večer, a koju će djelomice popraviti nešto što bi moglo biti i otkriće, jer dani naših života ionako su sastavljeni od loših i dobrih vijesti, pa vam prenosim dojmove o boravku na zapuštenoj nekropoli stećaka, za koju nisam siguran da je popisana, nisam ju našao u Bešlagića niti drugdje, što ne znači da nije, ali u meni dostupnoj literaturi nema tog mjesta, nekoliko stotina metara udaljenog od katoličkog groblja u Svačićima, priljubljenog uz sami rub južne strane polja, što mi se učinilo logičnim, zbog nedalekog majdana obilnoga kamenom, a i okolo te nekropole nekakvih je ravnih kamenih ploča razbacanih po mrzlim ledinama, pa ni sam ne znam jesu li to proste nadgrobne ploče, ili su kamene gromade kakve su i drevnim kamenorescima poslužile za uraditi ove stećke. Teško im je utvrditi broj jer im je teško i prići. Stisnuti su pod gustim hrastovim krošnjama i uvijeni u draču i svakako raslinje. Može ih biti deset, a možda i duplo više, jer humusu se stoljećima nakupio, valja to pročistiti i otkopati, no vidim da je jedan stećak iznimno očuvan i urešen simbolom mača i štita, dijagonalno presječenog s lijeve na desnu stranu, a do njega je drugi, puno manji stećak, taman toliki da se na njemu iskleše mač bez štita, u prirodnoj veličini.

Stećak s mačem i štitom znak je da se radi o ratnicima. Tko su bili, s kim su ratovali i jesu li u ovom polju u zemlju zalegli, bit će predmetom mog maštanja sve dok ne naiđem na nešto drugo, što će mi biti opet novo i zanimljivo i što će mi zaokupiti misli. E, sad, kako ne nađoh precizne podatke, naiđoh na neke opširnije, koji bi se možda mogli odnositi i na ove stećke u Svačićkom polju, ali to će svakako znati netko bolje upućen. Primjerice, komentirajući knjigu Šefika Bešlagića, ''Stećci Kataloško-topografski pregled", Biblioteka Kulturno naslijeđe, naklada ''Veselin Masleša", Sarajevo, 1971, 495 s., 12 karata i 5 tabela, Bonifacije Rupčić, u časopisu ''Crkva u svijetu'' (1973. godine), a pod naslovom ''Stećci i njihovi problemi'', uz puno ostalog spominje i ovo područje:

''(...) Auktor je ovoga djela poznati stećkolog. I nije mu ovo prvo djelo iz područja stećaka. Izdao je dosad čitav niz zapaženih radova. Ovo mu je životno djelo; donijelo mu je i 27-srpanjsku republičku nagradu BiH za god. 1972. Djelo je tehnički raskošno opremljeno. Auktor donosi (str. 338-343, 451) da u općini Mostar ima usve 40 lokaliteta gdje se nalazi 1.208 stećaka, lociranih pojedinačno ili u većim ili manjim skupinama. Onomu tko malo bolje poznaje teritorij ove općine neće biti nimalo teško ustanoviti da je auktor u nabrajanju propustio ne samo pojedine nekropole sa stećcima nego i čitava područja. Tako se u djelu od većih područja uopće ne spominje ni blagajski kraj, ni Podveležje, ni visoravan Raška Gora. A tu ima velik broj nekropola sa stećcima. Na pr. u selu Kamenoj, u blagajskom kraju, na 2 lokaliteta ima 169 stećaka (kod Vlahića kuća 158, a kod Šenića kuća 11), u selu Vranjevići na više mjesta oko 180 komada. Na nekim drugim lokalitetima blagajskog kraja ima na više mjesta pojedinačnih stećaka ili u manjim skupinama, kao u samom Blagaju kod kat. groblja, u Kosoru, Hodbini (pravoslavno groblje) i Malom Polju. I u Podveležju ima više nekropola sa stećcima. T. Kanaet (Podveležje i Podvelešci, Naučno društvo NRBiH, Djela knj. VI, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, knj. 5. Sarajevo, 1955, 164-165) nabrojio je tu u 8 nekropola 155 stećaka (...)''

Put u Kamenu

E, sad, baš i nije najjasnije je li i Rupčić konkretno locirao nekropolu na kojoj se nalazim, jer i on je malo ''uširio'' ovu priču. Kako god, ova nekropola, osim što je zapuštena, ne ostavlja nikakvih vidljivih tragova potkopavanja, a tako sam prenio i prof. dr. Miroslavu Palameti, čim sam sišao u Mostar, uzbuđen zbog mogućega otkrića i prvog prezentiranja općoj, a nadam se i stručnoj javnosti kako se i nadam da će netko stručan doći i riješiti tajnu ovih nadgrobnika, uvrstiti ih na popis, te ih dobro istražiti i staviti pod zaštitu. Stećke u selu Kamena, koje je ucrtano u mom putopisnom planu a Rupčić ih spominje, svakako ću naći i fotografirati, jedino je nevolja što nije sigurno da ću ikoga zateći u tom davno opustjelom selu. No, u svakom slučaju, i ovaj Rupčićev a i tekstovi nekih drugih autora a kojima se komentira Bešlagićev učinak, nezamjenjiv u popisu naše povijesne kulturne baštine i stećaka kao glavnog predmeta njegova interesa, ipak, ima okus blage kritike, valjda zbog nespomenutih svih stećaka, ali, lako je to naknadno reći, kad netko potroši desetljeća i vrijedno istražuje, uvijek se može naći nešto propušteno, uostalom, Bešlagić nikada nije ni tvrdio da je sve stećke našao, istražio, objasnio i popisao, jer je to i u nekoliko života jednostavno nemoguće učiniti, pa makar znanstvenik bio i tako maran kakav je Šefik bio. I uvijek će se u nekoj pustopoljini, u nekom zavlačku pod gudurama, pod humusom po bosanskim i inim ledinama, pa humskom kamenjaru nalaziti novi, neznani stećci.

A ja želim vjerovati da sam ovdje u Svačićima upravo na takve nabasao, zahvaljujući Mehmedu Bojčiću. Sada dojavljujem kakvom ''auktoru'' da se ovim pozabavi! Jer ja odoh dalje; kratak je zimski dan pa makar se od studeni i dugim učinio; tek ću malo porazgovarati sa Merkom Zulić, koja strpljivo - a godine joj više nisu od toga - jednu po jednu, vadi repu koju u ''kariolu'' trpaju njezina kćer udana u Jablanicu i mali, veseli unuk Alen. Merka danas drži samo kravu, a do prije dvije godine: ''Imala sam sto ovaca, sve rasprodala, ne mogu više oko njih, a drugi nema ko, svako svojim putem otišo.''

Signal iz RS-a

Mehmed na moj komentar o oštroj zimi podsjeća na onu od prije dvije godine, kada su ovdje bili mjesec bez struje. Užas! Gotovo sve električne stupove izvalilo je silan vjetar, a nanosa je bilo i po nekoliko metara debelih, nitko nigdje maknut nije mogao. Tako da mu ovo vrijeme dođe kao - proljetno. Zanimljivo da u Gornjim Vranjevićima, tako blizu Mostaru, uopće nema signala mostarskih i sarajevskih mobilnih operatera, a i televizijski signal stiže samo iz Republike Srpske. Prije će se Šefik Žetica oženit, nego se Federacija BiH i službeno ovamo uspeti! Čudo jedno su ovi (id)entiteti, zagubljeni među gudurama...

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje