Priče iz Hercegovine: Tajna kugli iz Grada vjetra

...među starim napuštenim mlinicama i onda se napokon ujedine u jednu snagu i ljepotu, tvoreći jednu od naših najzanimljivijih rijeka, što će nestati za dvadesetak kilometara, taj kanjon u tako malo prostora ljudskom oku nudi čaroliju prirode, rijetko doživljene ljepote koje zbijaju u sebi materijalne ostatke prošlosti, zanimljive povjesničarima, arheolozima, geolozima, pustolovima, slikarima, pjesnicima, putopiscima, fotografima, planinarima ili najobičnijim šetačima i sakupljačima bilja. Središnje mjesto ovog jedinstvenog ambijenta teško je odrediti, ovisno kojima bismo se kriterijima priklonili. Povijesno, nema nikakve sumnje, najvažnija je stara srednjovjekovna utvrda kojoj se još traži ime.

Neki povjesničari u starim dokumentima, poveljama i darovnicama nalaze da bi se tu mogao nalaziti srednjovjekovni grad Kruševac, neki ga zovu i Kruškovac, povjesničar Dominik Mandić u njegove će zidine smjestiti i sam grad Nebojša, grad koji, eto ima ljudsko ime, a povjesničari ga još traže, i smještaju sve od Cetinske i Imotske krajine, evo do usred kanjona Lištice. S tog grada vidi se sva ljepota kamenog zapada naše zemlje, nepredvidiva, divlja i teško dostupna, tih stotinjak metara brdašca, dovršeno je nepravilnim zdanjem koju narod zove Gradinom ili jednostavno Borkom; imao je grad četiri kule, zidove oko šest metara visoke i oko metar i pol debele, nije velik, sedamnaest i nešto pomnoženo sa dvadeset i nešto metara, bio je carinarnicom, a kad su navrli Turci i otpornicom Herceg Stjepana, položenom na koljena 1477. godine, kada Turci u njemu uspostavljaju svoju stražarnicu, i grad će služiti u razne svrhe sve do devetnaestoga stoljeća, i teško je znati čemu je služio sve do tog vremena, jer Osmanlije su napravile drugu, pristupačniju stražarnicu, kontrolirajući ponašanje raje i štiteći se od hajduka kojih je po širem kraju bilo puno, vrzmali su se tuda i Mijat Tomić i Andrijica Šimić i Stojan Janković sa svojim družinama, što napadaju i otimaju brzo, sijeku glave i nestaju u noći i legendi.

Postojanje jake utvrde na raskrižju četiri druma, a svi drumovi bijahu trgovački, normalna je stvar. Okolo su bila polja, ispod voda i mlinice, imalo se što i vagati i cariniti, skladištiti i imalo se gdje dočekivati karavane i poklisare, a do utvrde je vodio uzak, konjski put, eno se tragovi stoljećima ostavljanih kopitama i danas vide, kao i ostaci uskih kotača primitivnih i spasonosnih zaprega. Od ove utvrde, putovi su vodili na sve četiri strane, što se danas čini nevjerojatno, jer do njega više ne vodi ama nijedan iole pošteno prolazan put, i ovdašnja udruga prijatelja povijesti nazvana onako kako ona voli nazivati ovaj grad - "Grad vjetra", već godinama ga nastoji učiniti dostupnim, očistiti ga i natjerati ljude da uživaju u onome što im je Bog kroz ruke predaka ostavio. Počeli su čistiti prije šest godina, ali još nisu uspjeli organizirati negu "gužvu" gore - kao da Širokobriježane sve to toliko i ne zanima. Barem ne toliko koliko ljude koji slučajno nabasaju na tu priču i ostanu zapanjeni njezinom ljepotom.

Kamena škrapa

Gradina je istraživana u dva navrata, sredinom sedamdesetih, radove je izvodio Tomislav Anđelić, asistirao mu Stevo Janjić, a sve je obavljano pod budnom paskom Pave Anđelića. Utvrđeno je da je grad spaljivan, naime, toliko je gareži nađeno. Najviše pod zapadnom kulom. Nađena je i prirodna i nepravilna cisterna, kamena škrapa, pa su ljudi tu imali vodu, premda su je u podnožju brdašca na kojemu je počivao grad, imali koliko god hoće. Nađeno je dosta keramike, stakla, čavala, željeznih strelica, jedan zanimljiv bodež, ali i gomila golemih kugli, gotovo posve pravilnih oblika, ali mi nikako nije jasno čemu su one mogle služiti. Eno ih u muzeju Franjevačkog samostana u Širokom Brijegu. Za topovsku đulad mi se čine nekako prevelika, a srednji vijek, osobito ovako zapadno, već je poznavao željezne kugle. Da nisu bili streljivo za rimske katapulte, odnekud donesene tu? Mislim, tragova Rima tu i nije nešto pronađeno... Da nisu bile mjerom za vagu, jer, ako se tu mljelo toliko žita, možda su ovim kuglama mjereni čitavi tovari... A možda je najbolje da se tajna kugli nikada ni ne dozna.

Ima više povijesnih dokumenata koji, ili precizno ili tek nagađajuće, spominju ovo mjesto. Dominik Mandić drži se povelja kralja Alfonza Petog, iz 1454. godine i cara Fridricha Trećeg, iz 1448. godine, iz kojih Dominik Mandić, prevodeći ondje zabilježene riječi, tvrdi da je ovdje bio grad Nebojša. A taj bi onda bio puno stariji... Zapravo, vrlo je moguće da je ova gradina bila sjedištem najstarije poznate župe na zapadnim stranama, Večerić se zvala, nepobitno je utvrđeno da se nalazila u srednjovjekovnom Humu i zapadno od Neretve, a to se da skontati i iz povelje koju je bosanski kralj Ostoja darivao ovdašnjim plemićima, braći Radivojevićima, 1408. godine...

Značaj ove utvrde; gospodarski, politički, povijesni i vojni nesumnjiv je. Treba ga svesti na jedan jedini: turistički. A Udruga "Grad vjetra", i brojne druge koje se bave povijesnom ostavštinom i ekologijom ovdje, koliko god bile zagrijane za dovođenje u kakav-takav red ovog nesvakidašnjeg mjesta nisu ni izbliza dovoljne. Općina, kao servisna institucija na što ju je sve obvezao državni ustav, ne može financirati sprečavanje daljeg urušavanje ovog bisernog spomenika povijesti. Ali, može pritiskati državnu vlast, odgovarajuće institucije koje ipak imaju neke fondove. Da se tamo ljudi ne uvrijede, ali možda ni ne znaju za ovo čarobno mjesto i ambijent koji ga okružuje. Znam puno ljudi koje sam dovodio ili slučajno susretao kod vrela Lištice, a koji su ostajali bez daha od ove ljepote, a da ništa od ovoga drugoga što tjednima obilazim, nisu niti vidjeli. Vrelo svom snagom i širinom izbija sa istočne strane Ciganskoga brda, a s njega početkom šezdesetih pružen akvadukt koji vodi jednu od naših najkvalitenijih voda do česmi Širokobriježana. Uvijek mi bude žao kada naiđem na nešto tako posebno, a budem gotovo sam. I nemam to s kim podijeliti. Ovu zemlju treba iznova upoznavati. Upoznavanje vlastite zemlje nije nešto čime se naši ljudi bave, ili se tek "svojim" bave...

Božja ćuprija

Pa, uostalom, eto, nisam stručnjak, ali ni sam pojma nisam imao dok tu nisam banuo! Nešto očišćenih rimskih i srednjovjekovnih drumova, mlinica i prijelaza preko riječnih tokova - vrlo su uski i divlji - te popravljanje unutrašnjeg dijela Gradine i puta do nje, značilo bi možda najčarobniju prirodno - povijesnu "situaciju" u nas. Uostalom, pogledajte neke fotografije, dio sam ih napravio sam, uglavnom nastojeći približiti ambijente sa jugoistočne strane, a druge su napravili dečki sa raznih ovdašnjih portala. I učinili ovu tajnu dostupnu svima, a jedna od tih tajni je i Božja ćuprija... Tu je, tu je, ali o njoj ćemo sljedeći put.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje