Priče iz Hercegovine: Strah od vode se uvukao u ljude

Priče iz Hercegovine: Strah od vode se uvukao u ljude
...energetske stvarnosti, a i pritoke Neretve, kakve su Rama i njezina HE ili HE Čapljina, a odnedavno i HE Mostarsko Blato, te HE kod Drinovaca (jer sve te brane izravno utječu i na život Neretve i njezinih zaobalja, baš kao i vodenih tokova na kojima su građene) također pripadaju istoj energetskoj potenciji, te se i u budućnosti, o čemu slušamo, čitamo i gledamo već deset godina, i gornji tok Neretve kani pretvoriti u energetsku regionalnu silu.

Posve mi je jasno da još nitko i nigdje nije uspio spriječiti krupni kapital da čini što hoće i postane još krupniji, te duboko suosjećam sa svim pokretima koje je utemeljio strah od nestanka rijetkih ambijenata stvorenih Bogom, Postankom ili Velikim Praskom, suosjećam, ali sve su to aktivizmi koji mogu koketirati sa suicidom, ali, kada se nađu novci, gradit će se ono što se naumilo. Uostalom, tako se radi i u uređenim državama, koje se okreću obnovljivim izvorima energije, a rado ulažu u područja gdje nitko za to kao nije čuo, a takvo ulaganje deklarirat će kao veliki politički i investicijski uspjeh, i narodu iscrpljenom od svakodnevne borbe za preživljavanje, ubrzo nestane energije za opiranjem i za brigu o rijetkim tjesnacima, riječnim račićima, ribama, endemskim vrstama biljaka i životinja, krupnim meteorološkim i nepopravljivim promjenama koje će uslijediti, mogućim poplavama razorne snage.

U Mostaru se čak i svaka priča o poplavama još veže uz termin Mehina poplava, pri čemu se misli na tadašnjeg resornog dužnosnika Mehu Obradovića i veliki povodanj koji je prije desetak godina ugrozio staru jezgru Mostara, sam most, a nanio goleme štete mostarskom naselju Bakijina Luka, a u dolini Neretve učinio štete koje nikada nisu nadoknađene. Aktivisti svoj otpor obično počinju žestoko, onda se prorijeđeno lokalno stanovništvo lako potkupi ponudama za tek nekoliko radnih mjesta, investitori ne žure, čekaju da splasnu te revolucionarne pobune, koje vremenom doista utihnu, a u kabinetima se ucrtavaju nove potencijalne energetske zone i čekaju ljude s lovom, da se to pregradi, utisnu turbine i da se pravi lova. Ok, samo budala misli da se tomu tek jednostavno može stati ukraj, ali, u uvjetima tri lobistički i u dva entitetski podijeljena, ali i u tri nacionalna (koliko god netko tvrdio drukčije), gotovo se više i ne zna tko je stvarni vlasnik većinske dobiti i tko sve dijeli prihod od svakog megavata, ali, kako i sami znate, prihodi su ogromni (premda naša elektroprivredna poduzeća često imaju običaj prijaviti i gubitke, što je ili kriminalni ili mentalni poremećaj!), i upravne zgrade tih javnih poduzeća građene u futurističkim stilovima znak su istinske moći koju danas uživaju, premda ih je u tu poziciju dovelo neko drugo vrijeme, neki drugi planeri i graditelji, neka druga država, uostalom, jebi ga...

Mislim, što bi to ova država uopće strateški mogla izgraditi, a da ne sere o tome 20 godina i lovu iz fondova koju naši unuci trebaju vratiti ako bude mira, pa se zbog tog dužničkog ropstva valja opet nadati kakvom ratu, kad-tad. Narod ima struju, ok, ali državnog prosperiteta nema, isključim li iz njega interese aktualnih i stalno rotirajućih povlaštenih skupina, kojima su takva poduzeća pribježište za divizije obiteljskih i stranačkih kadrova. K tomu je nesklad u nepostojećem zajedničkom upravljanju u čestim izglednim kriznim situacijama, gdje praktički svaka elektrodistribucija pazi isključivo na svoj sigurnosni sustav, a ovi drugi ionako su problem pripadajuće elektrodistribucije, što znači: Morali smo ispustiti višak vode! Tako ljudi danas u južnim krajevima naše zemlje žive u stalnom strahu od otvaranja tih vražjih ''klapni'' i Popovo polje više nikada neće biti ono što je bilo kad je bio jedan sustav i jedno mjesto odlučivanja. Ne znam, ljudi, ali, ako može policija, zašto ne bi elektroprivreda. Neka dobit dijele prema prihodu, ali i neka podijele riskir i strah. Sama pomisao na Gornje Horizonte, taj nejasni i gotovo prijeteći hidroenergetski sustav i prihodovni plan, o kojemu se dugo govori, zamišljen na visokim istočnohercegovačkim zaravnima, i slivu rijeke Trebišnjice, o jadu je zabavio sve južno od Mostara do sinjega mora, pa, ne ulazeći u teme kojima, osim tek emotivno i s nešto poluzdrave logike ipak nisam dorastao, držim da će neki eventualni rat u budućnosti biti moguće voditi i hidroelektranama. Digneš klapne, pustiš vode u doline i ćao! Zato je svaki profitabilni projekt u našem društvenom neredu istovremeno na dvije nespojive kategorije: propasti i prosperitetu!

Ukroćena priroda

HE Salakovac podignuta je na samom izlazu iz dugog kanjona, točno na uskom grlu nakon kojega se širi polje, više na lijevom, bjelopoljskom, nego na desnom zaobalju, i snage je 210 megavata. Na sedamnaestom je uzvodnom kilometru od Mostara, a prema sljedećoj, HE Grabovica.

Struka kaže da je ''postrojenje pribranskog tipa sa gravitacionom branom visine 70 m. Sa tri instalirana agregata ukupne snage 210 MW HE Salakovac može ostvariti srednju godišnju proizvodnju od 410 GWh. Agregatima HE Salakovac se može upravljati lokalno (korak po korak i automatski) i daljinski sa komandnog pulta u komandnoj prostoriji''. I ona je jedna od tri brane uvezane u istu elektroenergetsku podružnicu, sovom HE Mostar i HE Grabovica. Fotografije Stojana Lasića dokumentiraju tijek izgradnje te brane i svjedočenje je to i o sili nekadašnje građevne moći i znanja, snage čovjeka da umom i strojem ukroti prirodu i stavi je u službu vlastitih potreba, te sve njezine turbine u rad puštene 1981. godine. Njezina veličanstvenost pak se najbolje vidi sa zapadnog uspona koji vodi u Rašku Goru i zaboravljenu Vitušu, s vidikovca koji puca nadaleko, i tek ga sjeverne gudure presijecaju; naprosto, ptičji pogled na branu u čovjeku izaziva divljenje i poštovanje. Druga je stvar što u meni takvi prizori obvezno podrazumijevaju i onu nepotrebnu, šta ako ovo pukne, jebo te, neki zemljotres, štajaznam... Visoko iznad brane, na mjestu s kojega ju promatran, ogroman je betonski kompleks, zapušten i ničemu ne služi. Izgleda kao ogromna ružna i neodržavana grobnica. To je nekada bila separacija, tu se mljeo kamen, milijuni kubika kamenoga praha potrebnog za izgradnju. Sada je tu tišina, u branu se nabilo jezero, duboko do mašte, i rijeka koja curi s južne strane, doima se kao potočić. Prilaz brani s desne obale moguć je jedino uskim i dozlaboga lošim putom, a prijelaz do nje s lijeve obale moguć je isključivo preko mosta u Vojnom.

Jedan dio riječnog toka zaštićena je zona - makar zakon tako tvrdi - u kojoj je zabranjen ribolov, jer riba se tu mrijesti, zaustavljena branom na svom milijungodišnjem putu u gornji tok Neretve, kamo više nikada neće stići, niti će seljaci u Drežnici više ikada radosno čekati kada će iz doline na mrijest u Drežanjku stići zubaci, i kao lososi po sjevernoj Europi i Aljasci, nahraniti i ljude i međede. Bilo mi je drago kada sam zatekao gotovo posve čisto jezero, tek se nešto plastičnoga otpada ljuljuškalo na tihim jezerskim valovima, odmah uz branu, i očito je da se to održava, kao što mi je bilo drago da je uprava ovog javnog poduzeća nedavno podijelila osamdesetak studentskih stipendija. Mislim, jasno je da ta poduzeća trebaju biti društveno odgovorna, a nipošto tu atribuciju koristiti za vlastitu promidžbu, jer jasno je da ona mogu i moraju poslovati bolje, i biti društveno odgovornija. No, čistoća ove vodene mase neće uvijek takvom ostati, jer moćni kapital ne miruje. Gotovo s radošću su naši mediji izvijestili da će kompanija Shell početi s bušenjem u potrazi za naftom u području Drežnice, rajskim područjem koje nikada nije proglašeno parkom prirode. A trebalo je biti u istom kontekstu s, recimo - parkom prirode Blidinje. Sklopih oči i zamislih te mrlje na ovoj tirkiznoj površini. Odvratno. Zabodite bušilice Norvežanima, ako imate muda. Ili po tim švarcvaldima ili Alpama, po bavarskim ravnima ili švedskim obalama... Niste budale, to je vazda vaše, kao što smo i mi vazda vaši, kad god se to vama isplati. No, tamo su vlasti koje čuvaju svoje narode, a naše bi ga prodale za malo ''masti''.

Zapisi na stećcima

Nešto me ovakvi crnjaci uvijek spucaju kad vidim svoju zemlju od koje mi ni za pogleda ništa lijepo neće ostati, i po kojoj će se jednom u budućnosti, i grob moj i grobovi vaši potopiti ili izbušiti, kako smo i mi potapali i bušili ovima koji su ovuda davno prije mene prošli, ne vjerujući da ih nikada i nitko neće moći potjerati sa zemlje, šume i vode koja ih je hranila, a oni nam sve zapisali na stećcima, a mi i dalje ne želimo čitati te znake. Ima li ovdje željeznička stanica, osim ove stare, pitam ribara na livadi u Bučićima, gotovo usnulom iza štapa, jer mu je svejedno hoće li išta zagristi, a on veli, đe ima da ima pruga, a da nema stanica, bog s tobom? A, otkud znam, možda ima i to...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje