Priče iz Hercegovine: Opet se zlate vinogradi rajski

...jugoistoka grada, zatrpani kućama koje se još nastoje graditi bez dodira s poljem, jer Bišće polje je prošlost, sadašnjost i budućnost ovoga kraja i dok je polja, bit će i sitih ljudi a po polju se kuće ne sade.

Područje je doseljenička meka zadnjih godina, nisu to ljudi iz daljina, uglavnom su to ljudi koji su ljutinu podveleških zima zamijenili sa ugodom života u dolini, a u dolini su voda i vrt, ali su ti ljudi sa sobom donijeli i svoje običaje.

Selo u razvoju

Dosta je obitelji koje su tu jer više nisu imale kamo, o izboru njihova života odlučivale su vojske. Postoji i selo Gornje Opine, ali ono pripada Podveležju, premda, i ono je od svih podveleških sela najbliže Mostaru. Može se Podveležac naseliti i u svemir, on navike ne mijenja. Dakako, riječ je o Bošnjacima i mnogi među njima ni u snu nisu znali da će ih život jednom dovesti ovdje, ali ratovi donose obrate kakve ljudi nikada nisu željeli, pa je ovdje puno ljudi i iz doline Neretve i od drugdje gdje se svojedobno više nisu osjećali sigurnima i, prema nepisanim ali primjenjivim pravilima, nastavili popunjavati mjesta nekih drugih ljudi, iz istih ili sličnih razloga otišlih odavde. Naselje Opine, najbliže gradu, odmah uz željeznički nadvožnjak, natisnulo se preko svake mjere, a njegov položaj u oku nevidljivoj ukotlini ispod omanjih brda nije nevidljiv vodi, pa se ovo naselje uvijek nakon velikih kiša nađe na putu ubojitim bujicama vode, pijeska i kamenja, a aktivno je i klizište koje nikada nije sanirano niti se na to čekalo prije gradnje novih kuća, pa je i nedavno selo imalo golemih nevolja sa tim, nastradale su neke kuće i imanja i ljudi i bageri danima su imali posla na raščišćavanju. Opine su selo u razvoju i usred stisnutih kuća ne tako davno nikla je i nova džamija, ali što se rubom Bišća ide dalje prema Blagaju, fizionomija starih sela nije tako narušena, tek obnavljaju se u ratu porušene kuće i oskrnavljene bogomolje, sve se nekako vraća u nekadašnji red, u plodnu zemlju, gnojnu i podatnu, pa je selo Gnojnice, nekada s više od dvije tisuće stanovnika po tom podatnom gnoju ili gnojivu, valjda davno i dobilo ime. No, ima u literaturi i navoda da je ''gnoj'' zapravo sjedište - kneza. Ondje gdje je njegov dvor. Zanimljivo...

Dva velika zaseoka vežu se uz Gnojnice: Kočine i Dračevice, i njihov je dio polja sve od ceste što se provlači prema Blagaju te dijelom okreće ulijevo prema Nevesinju, pa sve do piste mostarske zračne luke. No, Gnojnice su stara priča i malo selo Vrba joj dođe tek kao ''recepcija'' za prahistoriju i burna rimska vremena; svega je tu nađeno, otkopano i ponegdje zapisano i kamo god te priče krenu, uvijek se vraćaju na priču o - vinu. Rimljani o tome ostaviše puno tragova, no, baš u ovom selu Vrba, nalazi se jedan od najzornijih rimskih učinaka, i danas koristan i nezamjenjiv kako biva sa svim pametnim dosjetkama kojih se nitko prije a ni dugo poslije ne sjeti, pa Vrba ima rimske česme, ostale i nikad presušene, još od vremena kada su mudri planeri iskoristili prirodni sustav podzemnih kanala i vodenih žila koje su kucale ljudima pod nogama, a i oni i njihovo polje i konji i magarci bili žedni. Kanale su Rimljani oblikovali obrađenim kamenom, čak i keramikom, te vodu sa tri izvora doveli usred Vrbe, sela za koje ne znamo kako je tada izgledalo, ali sigurno je bilo božansko, jer imalo je vodu, polje je imalo vodu jer su Rimljani uredili sustav navodnjavanja, pa je tako riješen i problem navodnjavanja cijeloga polja, sve tamo do Bune južno i Blagaja istočno, a ondje su rijeke, pa je navodnjavanje bilo olakšano. Iz tih kanala i danas Vrbom teče voda, i bezbrižna dječica se oko nje vrzmaju i polijevaju čekajući sljedeći školski sat, na rubovima kamenog korita odmaraju žene uspinjući se glavnom seoskom ulicom; Vrba je nestvaran prizor sela od kamena i u njemu, a u kojem su vrtovi još bujni, a jesen je tu, pa me iznenadilo kad sam vidio da tu još ima smokava, narovi su veličine omanjih bostana, i jedna žena, zalijevajući vrt, povremeno se saginjala i brala paprike, mahune, salatu, a bit će toga sve do prve slane, kako inje ovdje i svuda po Hercegovini zovu.

Bošnjačka dominacija

Jedinu grešku koju stranac u Vrbi može napraviti jeste da se vozi uskim uzbrdicama, jer se može zateći usred stupice iz koje je teško izaći, što se dogodilo i meni, jer selo naglo završi pod kamenim gromadama prikrivenim divljim šipcima, a okrenuti se nemate gdje. Te se nađoh angažirajući vragolana koji me navodio u krivudavoj vožnji unatrag. Vrba nema viška prostora, sva je nabijena kućama izgrađenim na strminama, središte je oko seoskog dućana. Iza ograde staroga harema nekoliko je prastarih turbeta. Kršćanske bogomolje su nižu, u polju, a katolička crkva odmah uz rub vinograda, kao da ga nadzire i čuva. Ova crkva počelo se graditi tek 1985. godine, vlasti prije to nisu dopuštale, a i kad se počela graditi, stizale su vijesti o poteškoćama pri njezinoj gradnji, bio je čak i jedan pokušaj miniranja, zvono je, doduše, bilo podignuto, ali ga je nestalo u posljednjem ratu, kada je oštećena i još neizgrađena crkva služila kao štala. Počeo ju je graditi legendarni fra Nedjeljko Neđa Martinović, umro 2001. Živjeli su tu ljudi u slozi; preko tisuću Bošnjaka, gotovo sedamsto Hrvata i nešto manje od četiri stotine Srba; sve je to radilo po brojnim mostarskim tvornicama i u uslužnim djelatnostima, dodatno se bavilo poljodjelstvom, jer polje ne raditi i u nebo gledati Hercegovcu je vazda bila sramota. Sada je ta nacionalna slika bitno promijenjena, no o tom sve znamo, povratka ima, nije da ga nema, tu se u zraku osjeća neka dobra vibra, nije možda kao u nekim drugim područjima u koja se ljudi nevoljko vraćaju, puno je kuća popravljeno, puno ih je za još popravljati, ali malo ljudi, Hrvata ili Srba se odlučilo tu nastaviti stalno živjeti, a ako se tko dočekao posla ili kakve mirovine, onda je to druga priča. Ono što je činjenica u cijelom području jeste nova bošnjačka dominacija, demografska i vlasnička, kroz sva ova naselja do Blagaja i u Malom polju, jer mnogi nebošnjaci su ili prodali zemlju ili čekaju bolju priliku da to učine.

Najviše Bošnjaka rat je ovdje doveo iz vremena početnih užasa u istočnoj Hercegovini, a poslije i iz zapadnijih dijelova mostarske regije, Hrvati su se uglavnom okrenuli ka zapadnoj strani i hrvatskoj većini, a Srbi su uglavnom ljeta '92. otišli za poraženom vojskom, i uglavnom se tek starina vraća. To je slika cijele poslijeratne BiH, da se područja demografski nacionalno i vjerski prestrojavaju ovisno o dominaciji nacionalnih vlasti, pa to niti ovdje nije iznimkom. Tko zna, možda vrijeme - a sve ovo što se zadnjih desetljeća događalo, tek je njegova kapljica - opet dovede ljude i događaje u ravnotežu, ali jedno je sigurno: kako bilo da bilo, ovo će se Bišće polje vazda raditi, a zadnjih godina je u punom procvatu. Pamti ovo polje i opaku kugu koja je gotovo potamanila ljude sa njegovih rubova. Evo jednog fragmenta iz pripovijetke Danila Marića ''Kuga'', a odnosi se na to pakleno vrijeme oko 1815. godine: '' (...) Ispričaću šta znam. Jednako se tiče velikih i malih. Vremena su kada i djeca moraju biti odrasla.

Zarazna bolest. Buha je prenosi sa miševa. Obolijeva se, kako koji insan. Najbrojniji padaju četvrti dan. Naglo se zavatri. Gori insan. Onda natekne žlijezda na vratu, ova, naraste koliko kokošije jaje. Tijelo se ospe čirićima i plikovima: kasnije se raspadaju. Iza toga smrt dođe po svoje.

Nezaobilazna je.
Neumoljiva. Bezredna i teška.
Sutra ćemo iznijeti sve stvari iz kuća, omesti, oribati, oprati, sumnjive haljine otkuhati.
Uništiti svaku buhu!
Potamaniti miševe!
Sve stogove preplastiti, pa ispod njih pobiti te pogane štakore.
Do sutra naveče sam domaćin koji mora da se sluša. Od tada, neka je svaki sebi... I dijete u kolijevci.
Kuga ne priznaje domaćine, obara redom, zaobiđe samo one koji se znaju čuvati.
Bog je davno rek'o: - Čuvaj se i ja ću te čuvati.
Još da kažem i to: naređeno je - ne smije se prelaziti iz mjesta u mjesto.
Čuvajte se radi nejači-djece, radi sebe.
Istini se mora gledati u oči.
Oboljelo čeljade, da ne zarazi ostale, neka odseli u pećinu Lehušu. Prestrijećemo je slamom i opskrbiti hranom..., završio je djed i priču, i savjete, i naredbe, i domaćinovanje.
Kuga najprije udari na Blagaj, po očekivanju, jer je najveće mjesto. Umrije jedno i u Malom polju. U Pograđu dvoje...
Zavlada selima Bišća polja.
Došunja se i u Kosor. Jedno, troje... sedamdesetoro.
Prođe godina kuge, a u kući Marića ne bi oboljelih.
Prepolovilo je Bišćane.
Čovjek bježi od čovjeka.
Braća razgovaraju vičući sa odstojanja.
Češe se od buhe i bez buhe. (...)''

Žilavka i blatina

Svakoga je stoljeća, osobito trinaestog, petnaestog i sedamnaestog, kuga ovdje morila ljude, a duhan i lozu ''španjolka'' i filoksera s početka dvadesetoga stoljeća. I uvijek su se dizali i ljudi i polje. Osobito je lijepo što se na njega vraća povijest koju već tisuće godina ispisuju vinogradi žilavke i blatine, tako kvalitetne da je bečki car svojedobno dao tu zasaditi carske vinograde; bio je to procvat jedne kulture koja je trajala dugo, nastavljena i unaprijeđena i kroz socijalistički agrokombinat HEPOK i APRO, no nipošto se ne smije zanemariti uloga Ali-paše Rizvanbegovića o cijeloj toj priči o vinu, makar je on svoju pisao na Buni i oko nje, a blagi blagajski kraj i klima, voda i kiše u pravo vrijeme ljude su uvijek držali uz trsove, o tome će tek biti priče i našim svijestima iscrpljenim morama sadašnjice, mnoge će činjenice zazvučati gotovo nevjerojatno, jer nismo o svemu dovoljno znali, premda se priča o krčazima i vrčevima priča još od Daorsa i starih Grka, čiju su kulturu ovi štovali i dostignuća primjenjivali. Tragovi svega toga samo su djelomice izvađeni iz zemlje, dio ih je po našim muzejima, po stručnim radovima brojnih istraživača, Truhelka je bio prvi među njima, jedan od detaljnijih bio je i Benac, kao i Vego, te Radinsky i Basler... No, cijela je priča još pod zemljom. I zbore o onome što će Čelebija primijetiti, zapisujući da je Hercegovina vilajet sa hiljadama ''rajskih vinograda''... Sada im opet zlaćano lišće okreću i otkidaju prve jesenske bure, a s njom su svikli i ljudi i vinogradi.

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje