Priče iz Hercegovine: Mistika Zvonigrada

''Još mi je did reka da gori ima zakopano - zlatno tele!'', zbori dječak i navodi me rukom kamo da skrenem. I taj put što postoji toliko je uzak da gotovo nije za upotrebu i još se, što se više uspinjemo, sužava i onda posve nestaje, zatvara ga gusta šuma i kamenje. ''Ima put, ali nije za auta'', govori Vlado, ali vidim rub kamenoga puta, i nema nikakve sumnje da je bio konjski i da je ilirski, jer odavde više nema drugih materijalnih ostataka nekadašnjeg života, osim tog grada što je razlio kamen po strmim padinama brda koje dominira nad cijelom ''valom'', taj je grad bio najmoćnija utvrda od Delminiuma (kod Tomislav-Grada) do Daorsona (Ošanići kod Stoca; u tamošnjoj pećini Badanj brojni su tragovi paleolita), ali - čija? Daorsa ili Delmata? Prapovijest je u Hercegovini bila pozornicom stalne izmjene kultura i nitko tu nije došao i ostao, stalno se to pomjeralo, jedna bi civilizacija smjenjivala drugu.

Miris kadulje

Iskopine i artefakti doba paleolita i bronce brojni su, željezno doba tu mu ga dođe kao ''jučerašnje'', no mistika Zvonigrada je u dodatnoj činjenici da na njoj ima tragova helenizma, a tu su kulturu baštinili i grčkim se pismom koristili, kovali novac i bili jako organizirano ilirsko pleme, jedino Daorsi. Nevjerojatno je da je taj grad ispitan i javnosti otkriven prije više od 120 godina, a nad Zvonigradom još samo orlovi i pretpostavke kruže! Ipak, ovo ovdje više je prostor Delmata, ratoborne i mnogobrojne ilirske plemenske ''družine'' što je popunjavala golemi prostor od Cetine do Vrbasa i Neretve.

Mislio sam Vladi ispričati priču o prokletstvu ''zlatnog teleta'', ima u predajama takvih brojnih priča, ali sam tu tek rekao da nije lijepo to što ljudi tamo gore, dokud se probijamo, traže zlatnike, jer je to krađa i nije pošteno, a to tele posljednji su - i dokazano stvarni - ostaci rimskoga mnogoboštva, štovanja boga Mitre, koje je među njihovom legionarima potrajalo još dugo nakon što je primijenjeno. Ima sjajan roman Vlade Kudića, ''Taurus'' se zove, govori o jednom takvom slučaju iz područja Rame, kada je zlatna statua teleta nađena na livadi, slučajno zakačena ralom volovske zaprege; bilo je to pod konac turske uprave, jedan njezin dio je u nekoj crkvi u Zadru, a ljudima koji su je pronašli - donijela je tešku nesreću, ali nisam time htio opterećivati dječakovu maštu i san o zlatu.

Desetogodišnjak mi kaže da ga slobodno pratim, da je on, još dok je bio manji(!), često ovdje boravio sa svojom družinom i uspinjao se na najvišu točku, s koje se vidi i Široki i prostor iza Mostara ''i cilo Blato, sva sela i Ljuti Dolac s druge strane Mostarskog Blata.''

Rub puta je kameni, vodi prema podnožju, oko dva metra je širok i posve se gubi u gustišu, krošnje su ga nadvile i isplele tunel, pa odlučujem pokušati, lagano i po osjećaju, prvom brzinom. Valjda će se naći neko proširenje na kraju, iskustva mi kažu da ga uvijek ima - da se nekako okrenem. Priznajem dječaku da me strah zmija i da zato pokušavam proći autom. No, dječak poznaje pravila u prirodi? ''Ositiš li miris kadulje?'' ''Osjetim, nešto fino miriše, to je kadulja? '' ''E, di miriše kadulja - zmija neće ni blizu! Je li ti ovo metalik - boja na džipu?'' ''E. Od sada je Vlado - strugani metalik!'' Ne znam kako smo prošli, ali jesmo, i začudio me takav gustiš na ovoj visini, ali i unatoč njemu pokušah zamisliti prosto bez šume i vidim ga ravnog, neobično ravnog; jesu li tu bile staje za konje, neki objekti za koje nije nužno da su u gradu, čijih se - procjena nije moja, stručna je - do tristo metara sada strovaljenih kamenih bedema razlilo niz brdo; jesu li tu bili tržnica, groblje i što li još. Davno sam čuo priču kako su se pod Zvonigradom, dok se tu još kosilo i dok je nedaleko od njega bilo života, do sredine prošlog stoljeća, nakon kosidbe ukazivale humke i drugi oblici koji izranjaju iz zemlje, pokriveni debelim humusom, da je nađeno ovo ili ono, i sve je to nestalo u nekim privatnim zbirkama, koje vlasniku ne znače ama baš ništa, čak i kada to proda, jer prodaja je internetski i kataloški dobro organizirana, ali arheologu ili povjesničaru puno bi značilo.

Bazilika iz petog stoljeća

Auto ostavljam na goleti prepunoj mirisnih grmova nevjerojatnih boja, gotovo mi žao što sam sve to pregazio u nastojanju da se nekako okrenem, jer će me uspon na Zvonigrad sigurno umoriti i neću imati snage okrenuti se. Žedan sam, nisam ništa jeo cijeli dan, doduše nitroglicerin ''za pod jezik'' imam... I, gle: potok! Otkud potok? Uzak je i nemiran, pun slapića, strmoglavljuje se i cijedi niz Grabovu Dragu, tamo sigurno ponire i opet izvire u jednom od dva izdašna vrela u selu Dobrič, susjednom Pologu. Voda je tvrda, neobičnog ukusa, kad sam utolio žeđ, učinila mi se i neukusnom, no ime potoka, koje ću naknadno doznati, objašnjava sve - Grkuš. Dohvatio sam granu i lupao po kamenju, rastjerujući strah od ''crnostrika'', no dječak se grohotno nasmijao i rekao mi da je to nepotrebno, jer: ''Di s' vidio da zmija oće u ladno, ona ti je vazda na suncu, i samo šušne kad čovik prođe!?'' Uspon je kratak i naporan, gotovo okomit, kamenje se pomiče pod nogama. Nema nikakve sumnje da ima megalitnih, grubo klesanih stijena, možda pola tone teških, a Delmati tako nisu gradili, oni su koristili sitniji kamen, megalitne utvrde gradili su jedino Daorsi, od svih Ilira, a bilo ih je najmanje tridesetak plemena.

Bože, koliko je tu rasutog kamena! Kako li je to samo izgledalo prije dvije tisuće godina ili više? Sjećam se, dok je arheološka ekipa predvođena Snježanom Vasilj, marno radila na Desilu, i svakodnevno oduševljavala javnost novim nalazima (U međuvremenu su ta istraživanja prestala, gotovo mi se čini da su - prekinuta, kako sve u ovoj zemlji stane prije nego li započne.), da mi je arheologinja rekla da joj je najveća profesionalna životna želja ispitati baš Zvonigrad, jer ima puno naznaka da su ga gradili Daorsi, ali su ih potjerali Delmati: ''Sličan je bedem, nema kule. Zvonigrad je stradao u prodoru Delmata prema Donjoj Neretvi. Sigurno će dati vrlo zanimljivih podataka. Znaćemo, znači, po materijalu koji će se pronaći jednog dana točno kad su Daorsi morali napustiti Zvonigrad i povući se na lijevu obalu rijeke Neretve". Da, da, Delmati su rado palili. Nisu voljeli plemena koja su surađivala s Rimljanima, odazivali se novačenjima u rimske pohode na istoku, a čak i na Desilu je, na nekoliko metara ispod pržinaste površine, nađen gotovo metarski sloj paleži, pa su možda u tom prodoru i Desilo spalili. Kad su mogli moćnu salonu... No, ovo je priča za znanstvenike. Što bi dali znanstvenici jedne napredne zemlje da im netko kaže, izvolite, istražujte, evo novci, vremena uzmite koliko trebate! I koliko je toga u nas neistraženo. Nedavno je jedan arheološki tim sastavljen od studenata Odsjeka za arheologiju Sveučilišta u Mostaru, predvođen prof. Brunislavom Marijanovićem, na istraženoj sekciji deset puta deset metara, otkrio baziliku iz petog stoljeća, te puno artefakata Rima. U Hercegovini samo ''zečeprkaj'', i eto arheologije!

Znam za još dva Zvonigrada; jedan u gornjem toku Zrmanje, nad liticama, no to je ''mlad'' grad, pripadao je srednjovjekovnom hrvatskom plemstvu, drugi je zakopan vremenom, iznad Fojnice, spominje ga se u kontekstu trgovišta itd... A ovaj ovdje, s kojega Vlado i ja promatramo golemi prostor, intrigira tajnama. I predajama. Kao, kraljica Teuta je tu rado dolazila, ovo ''kao'' ističem, jer nema ilirskoga grada gdje Teuta nije ''rado dolazila''. A možda je i istina, premda, kraljica koja je stolovala u dalekom Škodru (Skadar, Albanija), nije imala baš vremena obilaziti tolike gradove. Ali, ovdje se spominje i predaja da je tu i umrla, i pokopana u Borku, oko vrela Lištice. Otići ću i tamo, ne da tražim njezin grob, nego da vam pokažem tu ljepotu. Ona je tu, prema predaji, dolazila vidjeti svoga idola, kralja Agrona, no, Teuta, koliko sam ja čitao o njoj i neuk ''povezivao'' što sam mogao, rođena je u gradu od kojega je postao današnji Ulcinj. E, to je bila zajebana cura, ratnica. Rastavila je kralja Agrona od njegove žene Triteute, a malog sina Pinesa, nakon što je Agron mlad umro, ignorirala, te preuzela kraljevstvo. Poslije se spetljala sa Dimitrijem Hvarskim, ''prelivodom'', taj je malo pljačkao Grke i Rimljane (gusarstvo, s kojim moji preci Narensi, Neretljani, sigurno imaju veze!), a onda bi ovi poslali flotu i pobili mu vojsku, pa je on tražio zaštitu od crknutoga makedonskog kraljevstva, koje je Filip nastojao oživjeti, što je bila nemoguća misija, pa se taj Dmitar vazda nalazio u nevolji. Elem, puno se zbori da je on sa Teutom imao djecu, te da je sve to pomrlo na Hvaru. A, tko to može znati. Sve se to ionako događalo dvjesto do tristo godina prije nove ere.

Zdravlje je najvažnije

Svijesti pune dojmova i ushićenja, te uvredljivo praznog i već otupjelog želuca, spuštam se s Vladom u dolinu.

''Kako se postaje putopisac, šta triba za to?''

''Fotoaparat, teka i olovka. I auto, ako je moguće.''

''Nema fakultet za putopisca?''

''Zapravo, nema. Mislim, putopisom se ljudi bave iz ljubavi, zanima ih to, ali su završili neke druge škole, ne moraju nužno imati veze sa putopisom ili pisanjem uopće. Ali škola je važna... najvažnija.''

Odahnuo sam kad sam se dočepao široke ceste. Vrijeme je pozdraviti dječaka Vladu, sjajnoga vodiča i bistru glavu. Koja kaže:

''Ma, jopet, ja mislim da je najvažnije - zdravlje!''

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje