Priče iz Hercegovine: Misterija rimskog čelika

Buna, izletište, Dragan Marijanović, priče iz hercegovine, hodopisi
Čuđenje je vremenom iščezlo iz mojih navika, pa radije promatram vrijednog Blagajca kako ''tanjira'' svoju bašču; vrijeme je treće sjetve u ovom polju što je dijelove ostavilo i među kućama uz rijeku i sigurno će zasijati spanać. Tako da će i zimus imati što ubrati. Privatni se posjedi ograđuju, u planu su voćnjaci ili vinogradi, opaki psi reže iza mrežastih žičanih ograda. Kad završim s Danilom, čeka me Blagaj, a ima tu svega...

Plodna zaravan

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Danilo je djetinjstvo proveo tumarajući po Bišću, po njegovim istočnim obodima, dakle obalama rijeka, ponajviše se držeći jednog od ukupnih dva pošumljena brda - Petka, a drugo je Kajgin Kičin u Hodbini. Sva druga brda koja okružuju Bišće kao kameni prstenovi gola su, obrijana burama i plavosiva, tek ponegdje vide se pravokuti čempresa pod kojima spavaju mrtvi, po starim grobljima, a broj grobalja zorno svjedoči o velikoj nastanjenosti ovoga polja i njegovih rubova kroz duboku prošlost, od prapovijesne do danas. Ljudi su po polju vazda miljeli kao mravi, priča mi Danilo, pomalo sa Šemsudinom cijedeći svoju rakiju. "Kako sam više rastao, više sam se divio vodi. S početka su mi dosta bile brojne lokve a kasnije, sve do danas, možda danas i najviše, rijekama Buni, Bunici, Posrti, Neretvi, Jasenici, Radobolji i Hodbinskoj potočini. Najudaljenija od moje kuće, od ovih pet rijeka i dva potoka, rijeka je Radobolja, udaljena desetak kilometara. Ima li igdje na svijetu lokalitet u kome na desetak kilometara ima sedam tekućica?'' pita se Danilo, premda zna da je odgovor - nema.

Prisjetih se zapisa Plinija Starijeg, koji će baš ovuda proći za staroga Rima i zapisati kako je dolina Neretve sa svojim brojnim pritokama, poljima i bogatstvima ono što rimsku provinciju Dalmaciju čini možda najbogatijom u cijelom Rimskom carstvu.

Spomenuti Petak zapravo je plodna pržinasta zaravan s koje je najljepše pogledati i Blagaj i Malo polje, i aerodromsku pistu koja presijeca Bišće, ravno kao povučena asfaltna crta. Nekada je Petak bio i vlasništvo mostarskog gazde Akšama, a Danilov otac ga je držao u najam, pa je moj sugovornik tu proveo prvih dvadesetak godina života. Danas su po Petku brojne nastambe, najviše je doseljenika iz područja Rame, otkuda su ljudi dolazili nakon što su potopljena njihova polja, čitavo naselje Pržine, priljubljeno uza cestu što se blago uspinje prema Petku, već je zagazilo u treću generaciju doseljenika, i ta ulica zove se Ramska, i čak su si i kapelicu napravili, premda nevelika Buna ima već dvije nove crkve, ali Ramljaci, neskloni nesuglasicama unutar crkvenih nadležnosti i vlasti, ne htjedoše imati posla s tim, pa je njima njihova crkvica posve dovoljna.

Brzo su se uklopili u ovdašnji način života, te ovladali uzgojem mediteranskih poljoprivrednih kultura, već odavno su probili debelo brdo i iz njegovih njedara izvlače vodu, te navodnjavaju goleme voćnjake i povrtnjake, a vinova loza ovdje daje izvrsno vino, trešanja je, čini mi se, kao nigdje drugdje po dolini, ukratko, čudo je zemlja na petku i još se po njemu nalaze brojni šumarci. Danilo mi, pak, priča kako je svojedobno sve ovo bila šuma te da nigdje nadaleko takve nije bilo kao tu, na petku, ali, u vrijeme Hercegovačkog ustanka Turci su ovdje okupili nekoliko tisuća askera, koji su se spremali ugušiti bunu i krenuti na Crnu Goru. Na tisuće konja brstili su Petak, a bilo je puno i deva, kojima nijedno stablo nije bilo previsoko. Kako je bilo komplikacija u pripremama za pohod Turaka na Crnu Goru, i vojska i konji i deve ostadoše tu par tjedana dulje, i šuma se više nikada nije povratila kakvom je nekad bila. Ogolio Petak. U ranu jesen, točno tridesetoga dana devetoga mjeseca 1944. godine, dogodio se veliki ustaški pokolj u Bišću polju, kada je ubijeno sedamdeset dva srpska seljaka.

''Mi smo na vrijeme pobjegli, eno gore uz Bunicu i litice što si ih fotografirao, nijedan Marić nije bio stradao. Kasnije, dok sam u prošlost gledao kao na pojavu punu kompleksnih utjecaja, zaključio sam da je sve to bilo isplanirano i uvjetovano općom situacijom koju je nametao skori kraj rata... Njemački generali vidjeli su da je ratu kraj i da se poraz neće moći izbjeći. Da bi spasili njemački narod od odmazde Rusa i Amerikanaca, dogovaraju s Englezima moguću kapitulaciju. Ali, atentat na Hitlera nije uspio, pa Gestapo ubija generale. I u NDH vide da gube rat. Ista engleska obavještajna služba pravi tajni dogovor sa nekim generalima da ubiju Pavelića i spase hrvatski narod od odmazde. Tu igru vodi general Šimić. Nakon neuspjeha sa Hitlerom otkrivaju hrvatske generale, ubijaju Šimića na Rondou u kući, ujutro, kad je izlazio (u toj kući prije ovog rata bio je rektorat). Gestapo podmeće cedulju da su generala ubili komunisti, a komunisti ko komunisti, preuzimaju odgovornost, hvale se. Ustaše moraju ubiti 100 komunista, u Mostaru ih nema, ubiti 100 Srba isto je, ali tada u Mostaru nije bilo ni 100 Srba, ali ima ih u selima Bišća polja i kreću u akciju, dolazi kamion ustaša iz Bradine i kamion iz Brotnja, domaći pomažu... Na spavanju hvataju 72 seljaka i ubijaju ih... Moji Marići uspijevaju pobjeći. Ostali su u zbjegu do 14. februara 1945. Sve popaljeno i opljačkano.''

Marićeva priča tek je epizoda u beskonačnoj trakavici balkanskih nesporazuma, s uvijek krvavim pokušajima razrješenja; slično se ponovilo opet, ovaj put su Srbi, potaknuti Miloševićevim megalomanskim planovima ''spasa Jugoslavije'', kojoj već dugo spasa nije bilo, smb uniformama obojili ove krajeve, većina Hrvata i Bošnjaka umakli su i u samo par godina na i oko ovoga polja dogodile su se brojne grozne stvari, Srbi su opet morali poći, jer plan, dakako nije uspio, a i Hrvati i Bošnjaci su se (i) ovuda ispremještali, te povraci traju dugo i nesigurno, nitko više istim životom ne živi, narodnosne slike umnogome su izmijenjene i sve je na nekom dugom povijesnom čekanju koje sa mnogim mrtvima više nema nikakve veze a sve manje ima je i sa živima; sve je opet u gustoj magli međusobnih nadigravanja i sitnih podlih prijevara, tek država ima čvrsto ime i prezime, i granice, i vlasti ne nužno čvrste, te tananu nadu da će se sve jednom srediti i ova se polja opet kao nekada raditi, a za mnoga nova pobratimstva već odavno je prekasno. Tako je u zemljama gdje su tri vojske pobjedničke, a narodi im gubitnički! Tek s generacijama odumiru trunčice njihovih napravljenih dijelova.

Dogovorena podjela

Marić je pametan, jako pametan čovjek, pragmatičan: kad su rezervisti došli u Hercegovinu, računao je da, ako oni pobijede, tu neće biti mjesta za njega, jer što će on tu, ako će najebati Hrvati i Bošnjaci, a ako pak izgube, on i ostali Srbi će sigurno nagrabusiti, te je mučno podnosio odlaske u Mostar i ogovaranja nekih dojučerašnjih prijatelja, kako on osobno nosi rezervistima pečene janjce. Kad se ispostavilo da nije, onda je isti "izvor" za ti optužio njegova brata. Danilo je rekao, moj burazer je toliko škrt da ni u ludilu ne bi nekom dao janje i kad bi ga imao, a onda,u rano proljeće devedeset druge, Danilo će upitati prijatelja Hrvata, naglo katapultiranog u sam vrh tadašnjeg bh. političkog establishmenta, de, živ bio, reci ti meni, šta se ovdje planira, ali nemoj mi lagat, jer ni ja tebi nikada nisam lagao. Ovaj (a taj je i meni dobro znan, i vjerujem da je Danilu odgovorio baš kako slijedi, op.a.) će mu mrtav 'ladan reći da ni on nije zadovoljan kako se stvari razvijaju, ali da je preliminarno dogovorena podjela na lijevu - srpsku stranu Neretve, i desnu - hrvatsku. Fala lijepa, rekao je Danilo, i pred ratifikaciju sporazuma u Grazu, u proljeće 1992, između Karadžića i Bobana, a uime Miloševića i Tuđmana, Danilo je s obitelji, nakon nekog vremena provedenog u Trebinju, već prelijetao Veliku baru, gdje će uskoro raditi još pet godina, među Amerikancima koje je iščuđivao vremešni magistar iz komunističke zemlje koji sve o metalima zna, i što im je još čudnije bilo, baratao je računarima bolje od njih koji su ih izmislili... No, Danilo o svemu piše svoje knjige i pripovijetke, uglavnom se držeći starina i predaja, kao da ne želi priznati da ga je rečeno vrijeme uopće okrznulo.

Danila je, uza sve što ga zanima, amaterski jako zanimala arheologija. Njegov bliski rođak s materine strane, Gojko Čolović, nastanjen kod Blagaja, pozvat će ga jednom, uvidjevši da je Danilo učen čovjek, inženjer u Sokolu, i svašta zna, te će mu povjeriti tajnu o ''ćupu zlata'', ali, dat će ga on Danilu, ako ovaj prihvati ''kletvu'' na sebe, jer je u narodu oduvijek živjela priča o prokletstvima koja sobom nosi nađeno blago, što Danilu, lišenom strahova od narodnih predaja koje plaše ljude svim i svačim - prihvaća. Preskačem mogući uzbudljivi opis cijele te komunikacije sa Čolovićem; ukratko, Danilo tu nije prepoznao nikakav ćup, prepoznao je rimski kapitul, sa neke od mnogobrojnih rimskih nastambi koje su se nalazile oko Blagaja (nekadašnjeg Bona, bon, lat, blag, pa otud Blagaj, op.p, a prema brojnim izvorima), ali, kada ga je preuzeo od Čolovića, ovaj, siguran da je i prokletstvo preselilo u Danilove ruke, dograbi čekić i dugi čavao, te navali tući u kapitel, nadajući se da će razbiti nešto za što je on mislio da je poklopac ćupa s blagom. Jedva je Marić kutarisao taj vrijedni artefakt i odmah ga odnio u mostarski muzej. Razgovor sa mnom podsjetio ga je na tu priču, zaboravljenu već trideset i više godina, te je sutra dan nakon našeg susreta otišao u Muzej Hercegovine u Mostaru, gdje mu kustosi ništa o kapitelu nisu znali reći. Sam ga je našao pokraj ulaznih vrata, bez ikakvih podataka, posve neobrađenog i neuvedenog u inventar muzeja, bez naznaka o čemu se radi, tko je to, kada i gdje pronašao.

Drugi vrijedan i doista rijedak artefakt Danilo će dobiti ranih osamdesetih, od staroga Ivana Solde, nakon što će ga pitati: Đede, imaš li ti išta a da niko drugi nema? Imam, evo ovo, rekao je starac, otišao do štale i iznio čudan povelik i težak granitni kamen, oblika pršuta, sa žlijebom po duljini, i Danilo nikako nije mogao odgonetnuti o kakvom se vragu tu radi, te je otišao do mostarskog muzeja, jer Danilo je sve nosio u muzej, a svašta je nalazio, od antičke plastike pa do novčića. Tamo su dugo vijećali kustosi, ali nitko nije imao ideju što bi to moglo biti. Utom je na vrata ušao Marko Vego, već vremešan arheolog, davno je prekopao cijelo Bišće, ostavio brojne knjige za sobom, jednu ćemo svakako tretirati u narednim nastavcima, bio je dobro ''pod gasom'', i zapodjenuo priču o svojim nekadašnjim mužjačkim pothvatima, a onda se zablenuo u čudni predmet. Zinuo je i prestao disati. Znate li vi šta je ovo, sve vam jebem? Đe su vam fakulteti? Nitko ni a. Pa, ovo je prapovijesni ručni žrvanj, samo je jedan kod Jajca pronađen sličan, te se naglo otrijeznio i odmah uputio u Zemaljski muzej u Sarajevo, gdje bi se taj čudni kamen i danas trebao nalaziti. Pretpostavljam da ni tamo nema Danilova imena, niti Soldina, ali evo putopisac djelomice ispravlja tu nepravdu. A i Vego je davno umro.

E, sad, sve ovo bio je tek uvod u nevjerojatan nalaz Danila Marića, tada već magistra koji je išao svakoga dana od Sokolove laboratorije do srednje škole gdje je predavao strukovne predmete, a u slobodno vrijeme držao se podalje od svoga mostarskog stana, vazda se vrzmajući oko Bune i Blagaja, brda oko njih gdje je istraživao ilirske nastambe po Hadžalića Kičini (lokalni naziv za brdo, op. a.) gdje je našao puno keramike, kamene plastike i grnčarije, i gdje je vjerojatno skončao dio ilirskog plemena što su ga u krvavom pohodu iz polja protjerali Rimljani, a najviše se vezao uz ostatke stope rimskoga mosta, tek nekoliko desetaka od njegove kuće, vazda tud roneći, kako je radio i dok je bio djetetom, a Nijemci čuvali taj most (na kraju će ga oni i sjebati pri povlačenju, o čemu već pisah), i lovili ribe. Jedan je njemački časnik jednom uhvatio golemu pastvu, Danilo se sjeća da je imala preko devet kilograma, te da su ga Nijemci fotografirali s tom ribetinom kakve nekada plivaše u Buni, e da bi sliku poslali u Njemačku, da tamo u njihovim obiteljima vide da je riba velika kao dijete, i Danilo još sanja da će ta slika odnekud izroniti, kako katkad i izranjaju stvari iz zaboravljenih vremena. Tu će Danilo koncem sedamdesetih uroniti i pronaći tri čelične klampfe, to su one željezne spajalice ili nešto tomu slično, što se dadu vidjeti po starim kamenim nastambama, a služe sa povezivanje kamena. Slične se i danas koriste pri povezivanju drvenih klada. Danilo je shvatio da su one povezivale most kojemu je kamen bio povezan i njima, ali su mu fuge bile ispunjene mješavinom od jaja i još koječega, ali nije shvaćao kako to da nakon tisuću i sedam stotina godina trajanja taj čelik uopće nije zarđao? Dapače, blještao je! Otišao je do laboratorija u Soko, tamo gdje se ispituju metali od kojih se prave dijelovi za avione, predao jedan primjerak Mehmedu Mehi Begoviću, inženjeru laborantu, da ispita sastav, te otpornost i sve karakteristike tog predmeta.

Meho je dugo radio taj posao, i sam suočen s nečim s čim nikad prije nije. Nalaz je bio šokantan: takva tvrdoća, čvrstoća i elastičnost toga prastaroga predmeta nigdje i nikada nije bila nađena, niti gdje takvo što može postojati, toliko je blistalo da se moralo postaviti pitanje radi li se tu opće o čeliku, a radilo se i kako to da nije nađeno sumpora ni u jednom promilu - a sumpor je zlo za kvalitetu željeza, nisu ga se riješile ni suvremene tehnologije visokih peći - ugljika je u njemu tek oko 0,2 postotka, dakle gotovo nimalo, to je neka posve nepoznata tehnologija. Tu se magistar Danilo baca na istraživanja, shvaća da želi doktorirati na nečem originalnom i posebnom, na čemu nitko u svijetu nije... Istražuje iscrpno i uporno, dolazi do čudesnoga podatka o sličnom nalazu i Indiji, u Nju Delhiju; ondje je pronađen neki rimski obelisk ili nešto slično. Dok su Englezi upravljali Indijom, nije im bilo jasno od čega je to, pa je tako očuvano. Režu komad i odnose u laboratorij u London. Dolaze do podataka kakve je i Meho otkrio! Danilo sklapa stručni tekst, već se dobro zašlo u osamdesete. Nudi ga časopisu Hercegovina, no tadašnje uredništvo odbija ga objaviti bez ikakva obrazloženja. Razočaran, Danilo ostavlja cijelu priču za neka bolja vremena. Ali, došla su gora. Jednu spajalicu ostavio je na kućnom nadvratku na Buni, drugu u stanu u Mostaru. Nikada ih više nije našao, i nikada nije doktorirao.

Moram prestati razgovarati sa Danilom, previše informacija, osobito tako čudesnih i posebnih stvorilo mi je pomutnju u glavi. Valjda će on sve to jednom napisati, u miru te vražje Charlotte, USA, gdje svaki put odlazi govoreći da je to zadnji put, da će odjebat Ameriku zavazda. I ovaj put mi je tako rekao, i mislim da je već nad velikim morem, koje nadlijeću i mnogi drugi ovdašnji ljudi koji nikada nisu tražili takvu sudbinu. Ovdje ljudi nikada nisu uticali na svoju sudbinu, kao ni Danilo, kojega neće biti do narednih trešanja...

Uvrh brda, Vrba "mrda"

Lijeno se provlačim rubom Bišća polja, godi mi pogled na nj, na nove zasade vinograda, goleme plantaže jabuka, krušaka, nektarina... Na velikom imanju pedesetak žena bere mahune. Vesele su i podbadaju me. Pitam ih otkuda su, a vesele Hercegovke sve sažimaju u jednostavan odgovor: Odanle đe smo se udale! Ovim imanjem upravlja Hamo Badžak, golemo je područje uzeo pod koncesiju. Teško vrijeme za poljoprivredu, a on investirao u goleme zasade, sve što Hercegovina rađa zasadio je, izgradio modernu hladnjaču, uložio u mehanizaciju, tehnologiju, struku, u ljude. Sreća da ga nisam zatekao, morao bih ga pitati o plasmanu i isplativosti i tko zna što bih morao čuti. Sa krova njegove upravne zgrade vidim pistu kao na dlanu, nekada su tu bili vinogradi, a i sada mi se čini da će avion koji upravo slijeće, završiti u vinogradu. Kakav prizor! I kakvi me tek čekaju. Eno, gori niz sunce, uvrh brda, Vrba ''mrda''. Ne šalim se, okrećem k sjevernom brdu, uza stvarno selo Vrba...

Piše : Dragan Marijanović/oslobođenje