Priče iz Hercegovine: Malo polje velikih događaja

..., i Neretva se, čim siđe niz taj moćni kanal izdubljen u sigi, još malo vrti ukrug, kao da se nakratko odmara, sva se nekako smiri, otvori se oku u raširen i duboki bazen što ga vazda nadlijeću galebi, kao da je sretna što se riješila silne buke i huke koje ju prate još od prve hidrocentrale, gdje ju je čovjek zauzdao i rekao da njegova je zadnja, pa mi se čini da Neretva i od ljudi bježi.

Utonuli u ravnodušnost

Rijetka su mjesta, odavde pa do mora, na kojima će se ona igdje više imalo suziti ili nešto posebno ubrzati. Valjda vode slute skori kraj, pa im se više ni ne žuri. Neka ide Neretva svojim tokom, ja ću na drugu stranu, uzvodno Bunom i Bunicom i napokon početi istraživati neobičnu zaravan presječenu rijekama i omeđenu s najmanje tridesetak brda, i svako ime ima, neka su po ljudima koji su ih imali u posjedu, neka po osobinama, neka su imena dana pradavno pa im nikako značenje odgonetnuti, no, ova brda okružuju u nas jedinstven hidrogeološki ambijent (djelomično institucionalno i zaštićen, što i nije tako vidljivo) razvučen po plodnoj plohi Maloga polja i drugih polja. U taj se blagorodni prostor sa Blagajem kao sjedištem i središtem, dade ući i kroz dva široka ravna ulaza, iz smjera Mostara i Kosora, cestom što dalje vodi k Nevesinju, te ovom kojom idem, od raskrižja na Buni i uzvodno istoimenom rijekom. Sve je ovo vremenom postalo i fizičko predgrađe Mostara, s juga i zapada naslonjenog na Bišće polje, a sjeveroistočno na Bijelo polje, pa je Mostar valjda jedini grad u koji se ulazi kroz jedno, a iz njega izlazi kroz drugo polje.

Mostar je grad s okružjem kakvog valjda nigdje nema, a opet, kao da ga ni nema, toliko je Mostar utonuo u ravnodušnost i duševnu zaostalost, pa se više nitko ničemu radovati ne zna. Kako nisam Mostarac, posve sam drukčiji, i raduje me svako buđenje pod ovim nebom, i svaki izlazak iz gradske gužve, sve mi je na petnaest minuta, i neretvanske pećine i neponovljiva mjesta za ribolov gdje proganjam zubatke, moćne grabljivice koji žive i u ovom Bunskom kanalu, gdje sam znao zakvačiti ponekog, ali nikada nijednog nisam izvadio, jer je veliki borac, a moćna struja mu uvijek pomogne pobjeći, i zapadna brda i konobe, južna cesta i Počitelj, i kada god idem južno, zadržim malo pogled na Bunskom tom kanalu, staništu najmoćnijih predatora južnih vida i najvećih mekousnih pastrva, koje mi se tu također nikada nisu dale uloviti. No, petsto metara nizvodno, na Vrtikolu ispod bunskoga tunela sam pak vrlo uspješniji. Tu sam lovio pastrve do pet, a zubatke ''gonjavce'' do trinaest kila. Mogu reći da uživam stanovitu reputaciju u krugu mostarskih ribara, koji su slični bihaćkim ili banjolučkim: nitko nije kao oni! Zubatak ne ulazi u Bunu, ali je zato pastrva uvijek bilo puno. Bilo... Bunica je toplija, puno toplija pa pastrva u nju neće, ali hoće ugor, jegulja, podust i druge ribe, a na velikoj dubini neka budala s podvodnom puškom koknula je golemoga šarana.

Budala s podvodnom šuškom nije mi bila iznenađenje, ali šaran pak jest, jer otkuda ga tu, znamo da voli toplu vodu, a kako o dubini vrela donedavno gotovo ništa nismo znali, moguće da ga je podzemna vodena žila donijela ili odnekud s Nevesinjskog polja, gdje ima jezero, ili je tim nevidljivim kanalima našao put iz južnih voda, rijeke Krupe, Hutova blata i jednog od njegovih devet vrela, gdje šaran u izobilju živi... Otud i široko od njega sakupljaju se sve vode lijevih pritoka Neretve, otuda pušu jake bure i dolazi strah od mističnoga projekta javnosti znanog kao Gornji horizonti, a koji bi, ako se ikada realiziraju, ''ubili'' vode donjih horizonata.

Na petnaest minuta mi je i Buna i Blagaj, i Hodbina, Hodovo i Kosor, Dubrave, Stolac za pola sata, svi ljudi i sve njihove priče, svi mostovi i bogomolje, vinogradi i polja lavande, brzaci i bukovi, tragovi svih faza razvoja ljudskoga roda i civilizacija koje su se uvijek nastojale održati ovdje u ovoj plodnoj i vodom natopljenoj ravni bogatoj svim južnim povrćem i voćem, premda, polja se već odavno čine umornima, poprilično zapuštenima, usporio je život na njima od zadnjega rata, kako se sporije okreću i legendarna bunska kola, što ih sporo okreće voda i kao u nekom zabavištu baca natrag vodu sa drvenih lopatica, nanizana uglavnom uz lijevu obalu Bune, gdje se vazda dolazilo i kampiralo, a sada sve to trune, ništa od toga nije obnovljeno, a vlasnici novih ugostiteljskih objekata duž desne obale danas sami prave svoja kola, ali to odavno nije - to.

Trunu i stare topole na sastavcima, ondje gdje Bunica ulazi u Bunu, tu je uvijek bila gužva domaćih i stranih turista, uglavnom Čeha i Slovaka, ponekog Mađara, ali ni zapadnjacima nije bilo mrsko odustati od ljetovanja na moru te kupiti kamp-opremu i smjestiti se pod neku topolu; sve je vrvjelo od života i cike djece koja su se kupala u toploj Bunici, a hrabriji u ledenoj Buni. Dolazili su ljudi s kožnim bolestima, psorijazom i drugim nevoljama, jer Bunica je prepuna joda i drugih ljekovitih sastojaka, to ju je učinilo jednom od najpoznatijih rijeka u Europi, ali, što zvuči nevjerojatno - nikada niz njezine sedam kilometara duge obale nikada nije sagrađen neki specijalistički centar ili zavod, nikada zajednica nije uložila u okoliš te prekrasne i - kako ćemo uskoro doznati - po mnogočemu jedinstvene rijeke, ne, nikada se nije ulagalo jer se valjda mislilo da je dovoljno da voda teče, a svakim istečenim kubikom ove vode u nepovrat je otišla i neka mjerna jedinica koristi za zdravlje ljudi i za prihod zajednici koja grca u blatu nesnalaženja i sve evidentnijega siromaštva. Ime velikoga sela Gubavica, nedaleko uz cestu, sugerira da su se u vremena teških kuga i guba, i drugih zaboravljenih zaraza, ovdje okupljali unesrećeni, ako su mogli hodati sami su se išli kupati u Bunici, a ako nisu, netko bi im donosio tu spasonosnu vodu. Rimljani su tu pak liječili svoje u borbama ranjavane legionare...

Rimski grad

Da, poneki privatnik organizira kanu-safari uz taj zanimljiv i uzbudljiv tok, ali, uz nekoliko uvijek istih fotografija na turističkim prospektima, to je uglavnom sve. Nered je u svemu, pa tako on i ovdje već godinama vlada, nikada se ne zna tko upravlja ovim prekrasnim ambijentom, ljeti netko (kome je grad valjda dao dopuštenje) ovdje otvara i prodaje pivo i sladoled, potpali se poneki roštilj, o Međunarodnom prazniku rada okupi se nešto više ljudi na izlet, a nakon ovogodišnje masovne tuče i to će u budućnosti biti upitnije, sveusvemu, nadaleko nema takve životne i prirodne bujnosti koju je čovjek tako brzo zanemario. No, u vrijeme Rimljana, bilo je drukčije. Prvi Rimljanin (a mogao je biti i stari Grk, zašto ne?) koji je ugledao špilju iz koje ističe voda, nad kojom je litica što gnijezdi orlove, reče: nona aqua, dobra voda dakle, pa rijeka dobi ime Bona, pa stoljećima poslije Buna, a kćer joj - Bunica. I sagradi se rimski grad - utvrda Bona na toj litici, s koje se može vidjeti sve, i zvan i nezvan i sve se nadzirati i držati u strahu cijelu dolinu ako treba, na onom istom mjestu gdje su puste zidine tek spomen na velikog vladara Hercegovine hercega Stjepana. I u Rimljana prije, u hercega Stjepana u to vrijeme, te u Osmanlija poslije taj će grad biti neko vrijeme administrativno središte, Turci će se pak brzo spustiti na vrelo i započeti drugu i dugu povijest drugoga načina života među ovim liticama...

Ni onih orlova, bjeloglavih supova već odavno nema, potrovali ih neki idioti, jer da su im orli jeli piliće. Pa naravno da su ih jeli, to je orlu posao, a vaš posao je bio da zaštitite piliće, i svi bi preživjeli. Ali, glupo je tražiti trun pameti u dugoj eri vladavine gluposti. Već više godina pokušava se obnoviti to leglo, mukotrpan je to posao, rade ga domaći zaljubljenici sa takvima iz Francuske, i tijekom moga putopisa ovim krajem, nastojat ću doznati do čega se stiglo. Rimljani su ovdje potpuno istrijebili ilirsko pleme koje je tu živjelo, a muku mučim da odgonetnem tu misteriju, a čini mi se da su mogli biti Ardijeji, premda je njihova postojbina na obali Jadrana, onom dijelu gdje je danas Crna Gora, najviše oko Ulcinja, ali moguće je da im je ovdje bila zapadna granica, a dalje k zapadu bio je golemi teritorij Delmata, sve tamo do Cetine. Moguće da su tu bili i Daorsi, makar dok ih nisu protjerali drugi Iliri, a postoji teorija i o plemenu Skutori, i ona je sumnjiva taman onoliko koliko je simpatična. Naime, oduvijek se za zajebane ljude sa zapada Hercegovine dijelu Mostara posprdno kaže - škutori, a tamo gdje Mostarci u svojoj posvemašnjoj ironiji i sklonosti podcjenjivanju drugih smjestili ''škutore'', ti isti tako zovu - Dalmatince. Itd... U svakom slučaju, ilirska i rimska era ovdje uopće nisu istražene, najviše se zna o srednjovjekovnoj i osmanlijskoj eri, a one su, kada je Hercegovina posrijedi ''bile jučer''. Pleme Ardijeji dugo je vremena Ilirima davalo kraljeve, pa je dalo kralja Argona i ženu mu Triteutu te sina im Pinesa. Dalo je i Teutu...

Neki povjesničari tvrde da je Neretva u ta vremena bila plovna sve do, evo ovog Bunskog kanala, te da su Iliri imali silnih nevolja zbog njihova gusarenja i orobljavanja trgovačkih lađa. Takvih je priča po dolinama Neretve i Cetine i svuda po neretvanskom kanalu i oko Korčule i Brača koliko god hoćete, pa se ni ove ovdje ne razlikuju. No, Rimljani su ovo područje morali načiniti sigurnim; tuda je prolazila glavna komunikacija (i trgovačka i vojna i diplomatska) prema istočnome djelu carstva, sve do egejskih obala i grčkih otoka. Te je jedna rimska centurija, iz tabora Desete rimske legije stacioniranog na prostoru Bigestea i današnjeg Ljubuškog, satrala ratoborne Ilire, a zapovjednik je Rimljanima poslao vijest o sjajnoj pobjedi, domećući na kraju da je preživjele Ilire protjerao ''tamo gdje ne mogu preživjeti zimu'', barem je tako mislio. To brdo kamo su protjerani ima ime, Hadžajlića kičina se zove, još iz vremena osmanske uprave, a izraz kičina spominje se uz ime gotovo svakog brda ovdje, nisam mogao dokučiti značenje te riječi, ali je sigurno ta se javlja u vrijeme Osmanlija, pa je valjda i ta riječ iz tog govornog miljea...

Rimljani su, u 3. stoljeću na rijeci Buni sagradilo jedan od najljepših mostova na ovim strana, imao je sedam lukova, moćan, širok i neuništiv most, i pokraj njega stalno držali stražu. I sve civilizacije i kulture koje će uslijediti nakon njih trebale su taj most, pa se pokraj njega uvijek stražarilo. Oduvijek se taj most zvao Kosorska ćuprija, što govori da je nekada i ne tako davno, najznačajnije naselje osim Blagaja ovdje bilo selo Kosor, kojemu je naselje Buna odavno, još od vremena Ali-paše Rizvanbegovića, oduzelo primat. Posljednje straže bile su - njemačke. Kad su otišle, iza sebe su ostavile porušen most, bio je prvi mjesec 1945. godine, kada su njemačke trupe u strateškom povlačenju porušile ovaj i još neke mostove uzvodno.

Legendarni Danilo

O tom mostu popričat ću s čovjekom koji ga pamti, i njega i njegove straže, Danilom Marićem, eno ga sjedi i čeka pred svojom obnovljenom bunskom kućom do koje će me dovesti njegov bivši učenik i kolega mi Šemsudin Serdarević, dugogodišnji kroničar mostarskoga kraja i umirovljeni uposlenik ovdašnjeg Muzeja Hercegovine, i bit će to moj prvi posjet legendarnom Danilu, strojarskom inženjeru i magistru tehničkih znanosti, ljubitelju predaja i povijesti, amaterskom sakupljaču starina, bilo da su arheološki artefakti ili stare priče, čovjeku koji je svoje prezime našao duboko u sedamnaestom stoljeću, a onda u jednu knjigu popisao sve Mariće, i muslimane i kršćane i hrišćane, istražio gdje su i kada živjeli, gdje i kada su u druga mjesta i na druga vjerovanja prelazili.

Danilo je autor više od dvadeset knjiga, uglavnom proze, romana i drama te nekoliko iz struke, bio je sretan na Buni i u Mostaru kao i većina ljudi čvrste srednje klase koja nije ovisila o ideologiji nego o znanju, sve do ožujka 1992. godine, kada se sve u njegovu zavičaju počelo mijenjati, a njemu se to nije dalo pa je morao napustiti svoj SOKO, i završio u Charlotte, USA, prethodno kratko izrađujući čačkalice u Trebinju da bi mogao preživjeti, a onda se s obitelji prebacio u Los Angeles, gdje će se svojim poslom baviti još punih pet godina, iščuđujući Amerikance svojim znanjem te zavidnim baratanjem računalnom tehnikom i svim vrstama kompjutera, koji danas 77-godišnjem Danilu prije rata nisu bili nepoznanica. Sada živi tamo, a živne kada je ovamo, nadajući se da je svaki njegov odlazak u državu Charlotte - posljednji. Meni je javio da svakako vidim vrelo Bunice prije negoli dođem, pa ga odoh naći...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje