Priče iz Hercegovine: Hodopisi (88): Nigdje grada Nečegrada

Priče iz Hercegovine: Hodopisi (88): Nigdje grada Nečegrada
...nizati toponime, ali i legende; bio je to novi izazov pa vodiča nađoh u Nerminu Šehiću, s kojim ću se uskoro zateći na velikom prostranstvu goleme teritorije Istočni Mostar u RS-u, a koji počinje točno iza jednog stećka samotnjaka, zubom vremena već potkopanog sa zapadne strane, iza kojega su groblja od kojih sam znao za dva, i nekropole koje sam dvije također obilazio, ali nisam znao da je u sklopu muslimanskog groblja, izdvojeno, ali ipak unutar iste ograde i veliko Cigansko groblje (dokumenti iz turskih vremena, i u Mostaru i Nevesinju, osobito kronike sudskih rasprava i tužbi, a napose izrečenih presuda, upućuju na podatak da je ovdje živjelo puno Cigana, op. D. M.) malih i u zemlju utonulih nadgrobnika, već posve zaraslih u šikaru, da ih se uopće ne može fotografirati.

To je prostor koji s polako uzdiže i dostiže visinu od gotovo devetsto metara nad morem, presječen je širokim drumom, izlokanim i punim lokava od posljednjih kiša, pustim i zapuštenim, ali ipak dobro utvrđenim, sa besprijekorno uredno postavljenim kamenim rubovima; vodio je taj drum nekada jedini do Nevesinja, vodi i danas, ali već odavno je napušten zbog nove ceste.

Posječena šuma

Služio je tek ovdašnjim ljudima kojih je također gotovo nestalo, ovaj prostor istočno od tog stećka Gornja je Rabina, a ona pripada Republici Srpskoj, i, kako su u Donjoj Rabini priče vezane za islamsku tradiciju, tako su istočnije gotovo sve vezane za pravoslavnu. Nermin zna što treba tražiti, samo ne zna što je meni zanimljivo, sve!, kažem mu, premda ni sam ne znam na što ćemo naići. Ambijent je svuda isti: sva je šuma posječena, a Nermin mi kaže da je šume bilo toliko da su djeca koja su išla u ovdašnju školu i silazila iz udaljenih zaselaka satima čekala da netko naiđe i provede ih kroz gustu bukovu i hrastovu šumu, koje je združenom pljačkom ljudi s obje ''granice'' entiteta, već posve nestalo, tek se mali hrastovi nastoje opet uzdići, ali ne dočekaju ni debljinu pepelnice, i već ju se siječe, pa tek sad vidim otkud sve dolaze ti kamioni koji prodaju planinske cjepanice po gradskim predgrađima. Niti jednu bukvu nisam vidio na cijelom tom do unedogled ogoljenom prostoru, a drvokradice su probile prolaze - jer to baš i nisu putovi, nego tek uski prelazi preko otučenog kamena i panjeva posječenih debelih stabala - do preostalih šumaraka, pa nigdje duba ni tilovine, ni graba ni bukve na području koje je nekada bilo državno, i sada je, ali ovo je odavno država bezakonja, bez lugara i kazni, i u dvadeset godina nestalo je stoljetnih šuma i vjetrozaštitnog pojasa kojega su one činile. Neke staze koje se penju visoko, visoko iznad tisuću metara mogle bi biti i vojne, napravljene za dominantne kote sa kojih je smrtonosnim oružjem, tenkovima, samohotkama, topovima, pamovima i patovima, sijana smrt po nizini, no auto ostavih na cesti, i satima sam hodio za poletnim Nerminom: tražimo grad Nečegrad, on se sjeća kad je zadnji put tud brao drenjine i sjeća se zidova. Nitko ne znao zašto se grad tako zvao, tko ga je pravio i kada, no na meni teškom usponu do te kote vidim i fotografiram brojne koncentrirano načičkane ilirske gradine, koje kao da su bile predstraže tom gradu iz predaje. Uz put nailazimo na goleme jame s otvorima na duboku dnu; maleni su to prolazi, tek za ulazak zvijeri široke i vjerojatno se radi o spiljama.

Brončano doba ovdje je bilo vrijeme guste naseljenosti, Truhelka, Vego, Čović, Radimski i mnogi drugi su spominjali brojne pronađene tumuluse, a iz kasnog brončanog doba pripada i najpoznatiji ispitani tumulus negdje ovdje, ja ga ne mogu naći, Nermin nikada nije čuo za njega, a iz njega je otkopan sjajno očuvani brončani bodež s jezičastom drškom. Za neke spomenike iz pravoslavnog groblja neki su znanstvenici tvrdili da su već od vremena starih Grka i jasno je da se ovaj golemi prostor, uz posvemašnju sječu šume dodatno kažnjavan i redovitim požarima koncem ljeta, nikada zapravo posve nije istražio. Nisu se istražili ni temelji nepoznate crkve na toponimu Crkvina kod Jarakovih kuća u Donjoj Rabini, nikada nitko nije istražio ni ove brojne gomile, a grad Nečegrad, ili ono što je od njegovih kamenih ostataka preostalo, prekrili su putovi sjekača, pa na vrhu neke bezimene čuke, a to je debelo preko 1.200 metara visine, nađoh tek nekoliko grubo obrađenih i tko zna kada složenih ovećih kamenova. Ruke su mi od umora toliko drhtale da sam to jedva uspio fotografirati, no cijeli sam pak zadrhtao kad sam na maloj zaravni kakve redovito nalazimo na vrhovima brda, vidio kraj putu usred nedođije, gdje su posječeni posljednju dubovi, možda na samo dan-dva prije mog dolaska, o tome mi svjedoči svježina piljevine koja još gotovo da miriše, dub je bio star, prastar, golemog promjera i vjerojatno je bio posljednji u ovom kraju.

Neobičan križ

U silasku (Nermine, nemoj biti razočaran, nisam ni očekivao da ću naći baš grad, važno je da se vidi da je gore nešto ipak bilo, to je nesumnjivo!) nailazimo na opožarene udoline i također primitivno složene kamene zidove po njima; to mora da je nekada bio sustav, organizacija nekog života, najnormalnije je da se odnosio na neko ilirsko pleme, jer ne treba zaboraviti ni na golem pomor i progon Ilira od Rimljana u prvih par stoljeća nove ere, pa je tu vjerojatno vladala gužva, a gužva je sigurno bila i u srednjovjekovlju i osmanskoj upravi; to uopće nije problem dokazati: materijalnih tragova je na sve strane, prastarih stećaka, turbeta i križeva ponajviše, a jedan sasvim neobičan križ za kojim je Nermin dugo tragao nalazimo u podnožju bezimenog brdašca. Toliko je lijep i neobično očuvan da sam se načas osjetio pravim pronalazačem, posve je uvučen u gustiš, još par tjedana i ne bi mu se uopće moglo prići, ali proljeće se još nije popelo na ove visove, tek ga livade procvalih kaćuna najavljuju, ali gora je još siva i ovaj križ doima se nestvarnim. Visok je oko dva metra, bogato urešen simbolima kojih se istih da vidjeti i na stećcima, pri vrhu križa su obrisi ljudske glave od koje su najvidljiviji brkovi, urešen je s obje strane, prepun lunarnih znakova i rozeta, ne mogu razaznati je li to niz dobar dio njegove duljine križ ili pak mač, ali se iskreno nadam da netko za njega zna i da je zaštićen (premda nikakvih podataka o njemu nisam našao, što ne znači da ih nema, ali da je zaštićen nešto bi upozoravalo na to, pa molim da se netko tome posveti!), širina poprečnog kraka mu je oko sedamdeset centimetara, a obujam oko devedeset. Nema do njega staze, posve je zaboravljen tu u pustari. Nedostaju neki kameni rubnici groba, tek su dva tu, fino obrađen kamen, jedan je izvađen iz ležišta, kao da je netko nešto tražio, i Nermin ga s mukom vraća na svoje mjesto. Livada ispod brda s križem ima svoju priču; krvava je: negdje u konac turske uprave na njoj su se sreli svatovi, pravoslavni i muslimanski, u njima su bili ljudi neraščišćenih računa, pa su ti svati započeli krvav boj na toj ledini, žene su u vrisci pobjegle, a muški uglavnom iskrvarili. Mnogi od njih tu su odmah pokopani, njihovi grobovi su obilježeni običnim kamenovima uz uzglavlja, i njih su također prekrila stoljeća, kao i sve točnije podatke o tom događaju, a za epsku priču morao bih poći do nekog naseljenijeg srpskog sela pod nevesinjskim poljem i tamošnjeg guslara, jer gusle obično upamte ono što čovjek zaboravi.

Nermin je strpljiv dečko, on je onaj dečko iz priče o rođenju u zbjegu, napokon sam ga pronašao, zajedno smo mahnuli jedinom pastiru ili pastirici s druge strane puta, ali kada sam usmjerio objektiv prema tom stadu, silueta je pošla bježati u šumu, kao da sam usmjerio snajper: elem, ovdje nitko ne voli nikakve svjedoke.

Kako su vas pronašli srpski vojnici, nakon što si se rodio u šumi, Nermine?

"Kasnije mi je ispričano da su vidjeli dim, onda prišli i vidjeli razastrtu dječju robu po granama. Nana, mamina majka, koja je bila s nama cijelo vrijeme, ona je iz Žulja, pa mi je svezala pupak, vidjela ih, puške su bile uperene u nas, a ona je uz neki kamen bila naslonila štap pa ga pošla jamiti, a vojnik je rek'o: ne diraj pušku, stara! Bolan, ovo mi je treća noga..."

Šta onda bi?

"Nisu mogli sebi doć od čuda da smo živi, rekli su majci da se ne boji, da nam ništa neće, donosili su nam nekoliko sedmica hranu i vodu, majka mi je pričala da smo do tada jeli samo krtolu, a voda je bila daleko i majka je vazda u strahu išla po nju, a onda su jednu večer došli i sporednim nas putem odveli u Trebinje, nisu smjeli ići na Nevesinje, jer tamo niko nije preživio, niko živ se u naša sela nije vratio. Eto, mi - jesmo."

Priča o begu

Tako to biva Nermine - rekoh mu promatrajući goleme iskopine, zapravo ostatke istraživanja iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se svuda po Hercegovini tragalo za boksitom, ali tragači očito nisu bili zadovoljni količinama, i izgleda da su zaboravili zatrpati te rupe! - vojska bila ista, ali ljudi nisu. Loši momci potjerali su vas u zbjeg, a dobri spasili. Takav je život.

Skrenite ovdje!

Što tu ima?

Ovo je Hadžićevina, ima jedna čatrnja i priča o begu koji je naučio narod poslu i pameti...

Pa, hajdemo!

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje