Priče iz Hercegovine: Duranovo zlato i slugina kletva

Ova obitelj ostala je i danas poznata po nasljedstvu u Blagaju, i njihova je kuća i sve što se uz nju nalazi spomenik, uvršten u popis onih koji su pod zaštitom, a, kako će zapisati Hivzija Hasandedić, njihova je obiteljska loza nikla u Nevesinju: ''Kolakovići su imali velike posjede u Rabini i okolini. Cijelo selo Burkorić je nekada bilo njihovo vlasništvo. Priča se da je njihov predak u prvim godinama turske vladavine došao iz Turske u Nevesinje, možda kao osvajač, i odavde otišao u Blagaj. Najstariji poznati član ove porodice je Alija, za koga predaja kaže da je kao mladić zbog siromaštva napustio svoje rodno mjesto Blagaj i uputio se u daleki Istanbul. Tamo je primljen u carsku svitu i, pošto je pokazao izvanredne vojničke sposobnosti i hrabrost, ubrzo postao hasećija, tj. pripadnik odabranog roda vojske u dvorskoj službi. Kad se obogatio, povratio se u Blagaj, gdje je sagradio han, most, mekteb i 1093. hidžr. (1682/1683) godine veliki kameni most od šest lukova preko Neretve u Konjicu. U više dokumenata se spominje Haseči Ali-agin vakuf u Blagaju.

Umro je u Blagaju i sahranjen je u velikom groblju nedaleko od Careve (Sultan-Sulejmanove) džamije. Nad njegovim grobom sagrađen je visoki sarkofag od kamenih ploča u koji su usađena dva nišana bez natpisa."  (H. Hasandedić, 156-157. str.)

Oslobođeni harača

Prema Jusufu Muliću (''Društveni i ekonomski položaj Vlaha i Arbanasa...''), stoji i kako ’’(...)U okviru carskog hasa dati su podaci o stanovnicima sela Rabina u nahiji Blagaj u sastavu od 82 kuće i tri oženjena muškarca i selima Striževo, Vrhpolje i Knezluk u nahiji Drežnica u sastavu od 203 kuće. Za njih izrijekom nije navedeno kojem društvenom sloju stanovništva pripadaju, a ni koju službu obavljaju. Navedeno je samo da od svih poreza plaćaju filuriju odsjekom (maktu), a za stanovnike sela Rabina još i da na zemlju koju obrađuju plaćaju desetinu. Iznad sela Rabina u nahiji Blagaj, stajala je slijedeća zabilješka: Daju filuriju odsjekom. Oslobođeni su i oprošteni harača, ispendže i poreza na sitnu stoku. Oslobođeni su i od svih drugih nameta (avariza).

Međutim, sa zemlje koju obrađuju daju desetinu. I u zabilješci iznad sela u nahiji Drežnica stajao je istovjetan tekst, ali bez navoda o obavezi plaćanja desetine od prihoda sa zemlje koju obrađuju. Ako su obrađivali rajinsku zemlju, plaćali su desetinu. Ostalo je još pitanje o tome koje službe su ovi Vlasi obavljali. Što se stanovnika sela Rabina u nahiji Blagaj tiče, za njih se iz brojnih kasnijih izvora pouzdano zna da su bili derbendžije. Za stanovnike iz sela Rabina u nahiji Blagaj, osnovicu za obračun filurije činile su 82 kuće i tri odrasla neoženjena muškarca, odnosno ukupno 85 obveznika. I kod ovoga sela navedeno je da su poreske obaveze odmjerene odsjekom(...)" Nadalje se izrijekom spominje i obitelj Pavlović i njihove obveze. Vrlo je moguće da je bavljenje stočarstvom tada stanovnicima ovog kraja olakšavalo život, a moguće je i da su se mnogi Rabinjani bavili sokolarenjem, te time uživali privilegije kakve su imali ljudi u Drežnici.

A na jednoj velikoj zaravni, nalazi se Begova čatrnja, s vidljivim tragovima popravki u prošlom stoljeću. Doista je golema, ima dva otvora, što je doista rijetkost, i sada je dopola napunjena vodom, kažu da je bila najdublja nadaleko, čak deset metara! Priča kaže da je tadašnji beg - nema sumnje da bi to mogao biti baš neki spretni Kolaković iz slijeda mnogih iz te obitelji, koji su begovali i bogatili se na ovim ljudima, sazvao jednom sve muškinje i rekao im otprilike ovako: ''Poslušate li me, imat ćete hajra, dobro će vam se isplatiti, a ako ne poslušate, patit ćete se ko i dosad.'' Na spomen riječi isplatiti, kmetovi su se zainteresirali, pa je beg rekao da svakako iskopaju tu čatrnju, i dugo su je kopali, utvrđivali drum i ograde, da se zna dokle je čije i da se vazda kadiji u Nevesinje i Blagaj po pravdu ne ide. Sretni su ljudi javili begu da su napravili sve kako je bio rekao, okupili su se oko čatrnje, naravno, čekajući ''isplatu''.

''E, vidite'', rekao je beg ne silazeći s konja, ''Sada ćete lakše živjeti i obaveze ispunjavat, a za ovo što sam vas naučio pameti, neću vam ništa naplatit!'' I ta će čatrnja još koje stoljeće podsjećati na tu mudrost, pa makar bila i pomalo podla, ali svakako je vrijedila mnogim naraštajima da shvate da sami sebi u zajedništvu najviše mogu pomoći i olakšati život.

Zaraslo imanje

Drugi se, pak, nauk tiče izvjesnoga Durana Pehilja, bogata gazde, s najvećim posjedom zemlje, pašnjaka i šume, sve u jednom komadu, pedeset tisuća hektara, ili tako nešto, ne samo u Rabini nego možda na cijelom potezu između Blagaja i Nevesinja. I danas su vidljivi ostatci njegovog gazdinstva i dijelovi suhozida koji je ograđivao to nestvarno veliko imanje, tu su i temelji nekadašnjih torova, čatrnja, kuće i okućnice. Sretno je živio i radio Duran, bogatstvo mu se svaki dan uvećavalo, bio oženjen iz obitelji Mravić, a sve takve žene zvali su Mravićke, i rađala je žena Duranu djecu. Žensku. Patio je veleposjednik za muškim nasljednikom, ali se nije dalo... Imao je slugu, šutljiva i vjerna, sve je stizao, nikad se žalio nije, uživao je takvo Duranovo povjerenje da bi po njemu slao i primao kese dukata od dužnika i od prodaje ogromne količine masla, mlijeka, sira i svega što se može imati na imanju tako golemom, gdje čobani nisu trebali, gdje je sve bilo u jednom ograđenom komadu i sve pripadalo samo jednom čovjeku; sluga je obavljao katkad i trgovačke pregovore, i uživao potpunu vjeru svoga gospodara. Bio je i predradnik i blagajnik, i uvijek, kad obavi sve poslove, zadnji bi odlazio na počinak i povremeno gledao u osvijetljeni Duranov pendžer, gdje bi ovaj do jutra zbrajao utrške. Godine su prolazile, kćeri rasle, i, kad je Duran vidio da je sve što je stekao zapravo ničije, da će sve razgrabiti i razvući neznani zetovi koji će se jednom pojaviti kao kažnjenici i uživati u plodovima njegove muke, a sina ionako više ne može ni pokušavati dobiti, odlučio je poslati telal po Blagaju, Mostaru i Nevesinju da prodaje sve što ima i da se sa ženom i kćerima seli.

Bila je to velika vijest, rijetko tko je mogao imati toliko blaga da isplati Durana, pa su se potencijalni kupci međusobno uhodili, ispitivali i ispipavali, nastojeći doznati pregovara li itko s Duranom, pa je ispalo da upravo zbog toga nitko nije ni išao do njega po pitanju te ponude. Čekali su i kalkulirali svi osim jednoga: Duranova sluge! "Ja bi gazda, vala, ovo kupio, ne bi odavle išo, još sam u snazi, mogu radit i ovdje familiju podizat, sve ću radit ko što sam i do sada radi, samo što ću sad za svoj ćar radit! Kazuj, koliko tražiš!" Nije Duran do zraka mogao doći, donosili su mu zašećerenu vodu. "Okle jadu i čemeru da se u gazdinske posle upliće, okle mu tolike pare, da me potkrado nije, ta mogo je, vjerovo sam mu, da nema neđe kakvu rodbinu pa bi se paščad vamo dovukla, a njemu pare dali ko on da kupi, a oni da se šire ovud kud sam znoj cijeli vijek proljevo, mrš, sikter, rađe da propane i sve zaraste, nego tebi da prodam, jado od goreg nasto! Sikter!"

Bome se pročulo o sluginoj ponudi, velika je to vijest bila nadaleko, i svaka se Duranova izgovorena riječ prepričavala od uha do uha, od sela do sela i stigla u sve nahije – svi su čekali kako će Duran konačno riješiti to sa sluginom ponudom. Duran je prema njemu postajao sve opakiji, vrijeđao ga je i rekao da će radije na ahiret preselit nego njemu za tovar zlata prodat, i načulo se da je sluga počeo kleti Duranovo imanje i familiju, te najviše njega samog. Kako se više pričalo o kletvi, to je manje bilo zainteresiranih, sihre su sihre, šejtan je šejtan, i imanje je zarastalo i na kraju nikome nije prodano, tako i danas stoji. Sve ove godine, zapravo nekoliko stoljeća, nikada nitko motikom zašao u Duranov posjed nije, što je bilo sa slugom ni ne zna se, nije ni važno, važna je tek njegova kletva zbog koje suseljani nikada nisu puštali stada na toliko slobodnih pašnjaka, nisu sjekli Duranovu šumu, a ko je god dotaknuo nešto od tog ukletog imanja – stradao je prije ili poslije, tako ovdje vele, pod čudnim okolnostima, ili on ili netko njemu najdraži. Vukovi bi u toj ogradi trgali nezvana stada kao u strašnim pričama, a i A. M, koji je nestao nakon ovog rata sjeverno od Mostara, bez metka ili kakva traga, volio je, kažu, posjeći koje drvo davno usnuloga Durana iz slugine kletve. Ograda se vremenom urušila, tko zna koliko bi se danas tu nasljednika našlo, koliko su Duranove kćeri narađale djece, kome i gdje, te sva ta djeca svoje djece i unučadi, elem, nitko niti dolazi niti se raspituje. E, jedino se u ovoj nepreglednoj ogradi još može vidjeti pokoji krupan hrast. I čuti priča da se još traga za Duranovim zlatom koje je negdje zakopao, ne stigavši ga potrošiti, a još ga nitko drugi našao nije.

Uzbudljiva povijest

Definitivno napuštajući ovo selo koje mi je ponudilo toliko saznanja, mislio sam o smislu stvaranja i muke u životu, o običaju u ljudi da se čuvaju vražje riječi, da još poštuju pitanja tradicionalnog morala koja su po dolinama davno načeta; čitava jedna uzbudljiva povijest o kojoj svjedoče predaje, groblja, stećci i čudni križevi, pa i jedan do kojega sam odveden, iza Matrakovih kuća, u srpskom zaselku u koji se nikada nitko vratio nije, ali netko nemaran nije poštovao zavjetne priče, pa je polomio i prevrnuo taj križ. Neka mu se ništa ne dogodi zarad te gluposti. A ni meni, što čačkam po svemu tome.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje