PETAR PALIĆ Smrt nema zadnju riječ u našem životu, Krist je pokazao konačno odredište

PETAR PALIĆ Smrt nema zadnju riječ u našem životu, Krist je pokazao konačno odredište
hercegovina.info

Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski monsinjor Petar Palić u intervjuu za Hercegovina.info govori o Uskrsu 2021., u uvjetima pandemije, siromaštva, otkaza. Osvrnuo se i na tragediju koja nas je posjekla po Novoj godini, te susret s jednom od ožalošćenih majki.

"Prošli mjesec u obilasku župa, nakon mise, pozdravio sam majku jednoga od stradalih mladića. Rekla mi je vjernički hrabro: 'Biskupe, Bogu zahvaljujemo što samo ga mogli imati pa makar i ovih 20 godina'. Kad u takvim životnim okolnostima čujete ovakve riječi, onda doživite veoma opipljivo kako vjera ima oslobađajuću i iscjeliteljsku snagu. I dalje molim za duše tih mladih ljudi i za utjehu njihovim obiteljima", kaže biskup. Govorio je i o životu s križem i po križu, te Kristu koji svojom smrću pokazuje da smrt nema zadnju riječ...

Razgovarala: Kristina Perić/Hercegovina.info

Vrijeme je novog virusa, ali i starih boljki i tegoba. Velike nezaposlenosti, malih plaća, teškog života. Koja bi bila vaša uskrsna poruka u 2021. u kontekstu prethodno navedenog?

-Sjećam se jednog predavanja jednostavnog, a veoma umnog prof. Vjekoslava Bajsića i našega studentskog, možda malo i naivnog pitanja o Nostradamusu i njegovim prorčanstvima. Profesor, koji izvan predavanja nije bio baš pričljiv, ovako je odgovorio: „Svijet će biti onakav kakvim ga mi učinimo i nije potreban nikakav Nostradamus da nam to kaže.“

Sve ono što nam se događa odgovornost je nas samih, odnosno uzrok ovih negativnih pojava i nedaća je u ljudskoj slabosti, nesavršenosti, neodgovornosti. To je otajstvo naše baštine, „istočnoga“ grijeha i njegovih posljedica. Koliko god netko krivio sustav, on ne može biti kriv, jer sustav čine ljudi. Stoga, iz godine u godinu na početku i tijekom Korizmenog vremena mi kršćani pred oči i srce stavljamo Isusov poziv, koji olako izgovaramo, ali čini se teško u život provodimo: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1,15), ali i onaj drugi poziv koji nas ljude dublje dira: „Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“ Živimo i ponašamo se kao da smo vječni. A, ako želite, i ova nas epidemija uči upravo vlastitoj prolaznosti, jer mnogih više, nažalost, nema među nama.

No, kršćanin je uvijek čovjek nade. U svim životnim okolnostima, Svetkovina Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista svijetli kao svojevrsni putokaz, odnosno poruka: da bismo bili ostvarene osobe moramo umrijeti sebi, svojim prohtjevima i dati se za drugoga, ako želimo živjeti. Krist je umro i uskrsnuo za sve nas i pokazao nam što nam je činiti, ukoliko se želimo zvati njegovim imenom – kršćani.
-Koja je poruka Križa na kojem Spasitelj ovih dana svojevoljno umire. Jesmo li mi dobrovoljci za križeve, ili volimo lagodan život i kukamo na najmanjim preprekama?
Živimo u svijetu koji nam kao jedini pravi životni ideal predstavlja slavu i uspjeh, uspješan život sa što manje žrtve i odricanja. I zato se čovjek teško nosi sa smrću, kao svršetkom svih svojih mogućnosti, teško se nosi s patnjom, trpljenjem, iskušenjima razne vrste, što mi kršćani sve skupa stavljamo pod jedan zajednički nazivnik – križ.
A Veliki Petak i križ nas ogoljuje do kraja i poručuje: kraj, gotovo, svršetak. Ne u miru, ne lagano, blago. Nego brutalno, s mržnjom, sadistički, na križu. Tako apostol Ivan opisuje scenu i događaj Velikoga Petka.
A Isusova poruka s križa?
Zanimljivo, nitko nema snage progovoriti s Isusom koji je osuđen i umire na križu. Govori jedino on, Isus, mučeni. Ne izgovara, barem ljudski gledano, baš slavne riječi, kao što su ih izgovorile neke velike ljudske veličine u povijesti. Isus ne objavljuje viđenja, nema ničeg teatralnog, baš nasuprot, teatralan je jedino križ i način umiranja.
Osuđeni i umirući Isus, prije nego će izdahnuti, govori o uzajamnoj brizi. „Ženo, evo ti sina“, poručuje svojoj majci Mariji. „Sine, evo ti majke“, poručuje Ivanu. Ivan se treba o Mariji brinuti kao o svojoj majci. Isus usmjerava svoj izmučeni pogled sa svoga mučenja prema drugome, prema onima pored sebe. Svom ljubljenom Učeniku i onima koji stoje pod križem odvraća pogled s križa na one koji stoje pored njih. Ovo jest jedna, ali ne i jedina dimenzija poruke križa.
Isus s križa usmjerava i naš pogled na one koji su smrtnici poput nas i na istom su putu kao i mi; na one koji preneraženo i s neprihvaćanjem gledaju stvarnost križa i svoga života; na one, kojima su Bog i njegovo djelovanje postali upitni.
I upravo kad mislimo da je na križu sve dovršeno i da nema više ničega, da nema onoga sutra, da je zavladala trajna tišina i beživotnost Velike subote, Gospodin nam svojim uskrsnućem daje milost da naslutimo da ipak križ i tama Velikoga Petka nemaju posljednju riječ i da su prolazni, ma koliko dugo trajali.

Kakvi su bili uskrsni običaji u Vašoj obitelji i mjestu gdje ste odrasli?

-Rado se sjećam obreda i bogate liturgije Velikoga tjedna u ispunjenoj crkvi. Cvjetnica i pjevanje Isusove muke, na Veliki četvrtak obred pranja nogu časnim i dostojnim vjernicima iz mjesta, a nakon toga klanjanje pred Presvetim do ponoći, zatim obredi Velikoga petka, ljubljenje križa, pjevanja Gospina plača, obredi Uskrsnoga bdjenja i Uskrsna misa – sve je to bilo središte oko kojega se odvijao tih dana život svake obitelji, pa tako i moje. Mi smo kao djeca bili posebno radosni jer smo znali da će sigurno svatko od nas dobiti neki komad nove odjeće ili obuću, kako bismo u novom ruhu proslavili Uskrs. Jer, Uskrs je, u biti, trajna novost života, koja se događa po Kristu.

Netom nakon dolaska na čelo biskupije posjekla nas je tragedija u Rakitnu. Izrekli ste snažne riječi utjehe obiteljima stradale mladosti. Zasigurno je to za vas, i svakog prisutnog svećenika bilo jedno od najtežih misnih slavlja?

-Osobno sam doživio obiteljsku tragediju kad nam je otac stradao, a mama je ostala s trojicom braće koji su bili maloljetni. Svaka iznenadna smrt jest doista tragedija. U molitvi kao vjernici zazivamo: Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas Gospodine!
Mjesec dana nakon što sam preuzeo župu u Austriji za vrijeme svoga postdiplomskog studija dogodila se, također, jedna tragedija i trebao sam voditi sprovod. Jedan mladić, član lokalnog nogometnog kluba, počinio je samoubojstvo, zbog nesretne ljubavi. Bilo je puno ljudi na sprovodu. Dostojanstveno smo ga pokopali. Od tada sam skoro svakoga dana na misi viđao njegovu majku. Sjedila bi tiho i neprimjetno u klupi. Nakon četiri godine, prije nego sam otišao sa župe, prišla mi je jednom i rekla: „Župniče, Christianova smrt me vratila Bogu i vratila Njega u moj život. Hvala Vam što ste bili tu kad nam je bilo najpotrebnije.“
Bog ima svoje planove, koji su nama ljudima nepoznati. I uvijek je teško u takvim trenucima reći bilo što, naći prikladnu riječ utjehe. Međutim, naše je poslanje, tu mislim na biskupe i svećenike, ono što je sveti Pavao rekao: „Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima.“ (Rim 12,15) U tim trenucima Bog daruje čudesnu snagu i po svome Duhu pravu riječ. Znao sam po porukama koje sam primao da je puno ljudi i za mene molilo tih dana, ali sam to i iskusio u trenutku sprovoda.
I smrt tih mladih ljudi, kao i svaku drugu treba gledati u svjetlu Kristova uskrsnuća. Svetkovina Kristova uskrsnuća potvrda je da smrt nema zadnju riječ u našem životu, jer je Krist pobijedio grijeh i smrt i pokazao nam koje je naše konačno odredište. Sve ono što jesmo i što živimo, ljubav koja nas povezuje ne može jednostavno smrću nestati u ništavilu. To nije naum kršćanskoga Boga, kojega nam je objavio Isus iz Nazareta. Sam je rekao da je došao da život imamo i to u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10, 10).
Prošli mjesec u obilasku župa, nakon mise, pozdravio sam majku jednoga od stradalih mladića. Rekla mi je vjernički hrabro: „Biskupe, Bogu zahvaljujemo što samo ga mogli imati pa makar i ovih 20 godina.“ Kad u takvim životnim okolnostima čujete ovakve riječi, onda doživite veoma opipljivo kako vjera ima oslobađajuću i iscjeliteljsku snagu. I dalje molim za duše tih mladih ljudi i za utjehu njihovim obiteljima.

Osam je mjeseci da ste imenovani u Mostar. Jeste li se stabilizirali, puštate li već pomalo korijenje u ovom našem kršu?

-Čovjeku treba devet mjeseci da bi bio sposoban za život izvan majčine utrobe. Meni je tek šest, odnosno uskoro sedam mjeseci boravka u ovoj biskupiji. Preuzeo sam službu u novoj sredini, u dvjema biskupijama i kao i za sve u životu, tako i za ovo treba vremena. Korijeni se ne mogu tako brzo pustiti, ali kad sam Svetom Ocu rekao „da“, onda sam prihvatio službu i sve što ona sa sobom nosi, svećenike, redovnike, redovnice i Božji narod ovih biskupija. Svjestan sam svoje odgovornosti, tu sam i vršim poslanje koje mi je Bog povjerio po papi Franji u ovom vremenu i na ovom prostoru. 

Vjernici Vas lijepo primaju, žele se fotografirati s vama i pozdraviti. Jeste li već obišli sve hercegovačke župe i koji su Vam dojmovi?

-Veliki sveti Augustin, obraćenik, crkveni naučitelj i biskup Hipona (danas grad Annaba u Alžiru) znao je utješno govoriti: "Straši me ono što sam za vas, tješi me ono što sam s vama. Za vas sam biskup, s vama sam kršćanin".
Tako i mene, uz sve izazove i probleme koje nosi biskupska služba, tješe trenuci susreta s vjernicima.
Nisam obišao sve župe, jer je nemoguće, a vjerujem da će slavlja sakramenta Potvrde biti dobre prigode za susret s vjernicima u župama. Zahvalan sam župnicima i župnim vikarima, i dijecezanskim i redovničkim, u župama koje sam dosad posjetio, za njihova otvorena srca. Vjernicima sam zahvalan za susrete i razgovore.
Drago mi je da vjernici slobodno pristupaju biskupu. I biskup je jedan od ljudi, s posebnim poslanjem koje mu Bog po Crkvi daje među vjernicima. I to ću poslanje nastojati ostvarivati s ljubavlju i odgovorno u biskupijama koje su povjerene mojoj biskupskoj brizi i odgovornosti. 

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.