Priče iz Hercegovine: U potrazi za Čivijom

Priče iz Hercegovine: U potrazi za Čivijom
Komotno. Ilirski ili rimski. Golem je i jako, jako dubok i nikada nije bez vode. U bezvodnom kamenjaru to puno znači. Ovdje su vidljivi ostaci ilirskih gomila, zapravo, izvidnica ili predstraži, jer nije daleko Velika Gradina, središnja ilirska utvrda ovdje

Moraš naći Čiviju, on je jedini vazda na Planinici, i sve što po njoj pase - njegovo je, samo nije njega lako nać, sigurno kosi doli po Gorancima, ovdje nema livada ni trave, doli su livade, a đe su livade, tu je i Čivija!, tako bih ukratko mogao opisati sugestije rijetkih Planiničana koji se baš u ovo vrijeme uspinju svojoj djedovini, i tu će stariji provesti cijelo ljeto, a mlađi će dolaziti povremeno. No, možda se Čivija i pojavi, prostrana je goranačka ravan na koju se nanovo valja obarati drndavim putom, te ću se još malo provrzmati po ovoj lijepoj stranici slikovnice zvane Planinica, začuđen prizorima i mirisima, krdima konja i stadima ovaca i koza oko kojih ne vidim ni pastire.

Ovaj plato živi apsolutnu slobodu, u svakom smislu. Javljeno mi je i da su uhvatili te lopove koji su ovuda pravili probleme, te je eto i to sada uredu, i uživao sam u prizoru žena koje su prignute brale grmove gospine trave po dvorištu koje ničim nije nagrđeno, tek se dvije goleme stijene uzdižu ponad njegovane trave, a jedna od njih mobitelom je fotografirala poskoka koji se sunčao uz kućni zid, što me opet bacilo u moj neprirodni strah od zmija.

Tilovina

Na rubu platoa zatičem neobičan prizor. Otvoreni bunar, bogtepitaj iz kojega stoljeća, a mogao bi biti i iz nekog prije naše ere. Komotno. Ilirski ili rimski. Golem je i jako, jako dubok i nikada nije bez vode. U bezvodnom kamenjaru to puno znači. Ovdje su vidljivi ostaci ilirskih gomila, zapravo, izvidnica ili predstraži, jer nije daleko Velika Gradina, središnja ilirska utvrda ovdje. Kamen je razvlačen i za gradnju puta, odvlačen i na groblja i u suhozide, ali ostaci tih malih gradina, kako ih narod ovdje obično zove, posvuda su vidljivi.

Flora je rijetka, barem što se visoke šume tiče. Crnogorica je na svakih nekoliko stotina metara, neki bor, neizrastao i ihmučen oštrim vjetrovima, samac, kao da je tu ostavljen za botanički pokaz, i ništa ovdje visoko ne raste; jedino je grabovine i jasenovine po dragama i uvalicama u formi i količini šumarka, gdjegod i šume, a klekovine i tilovine također je dosta, ali i oni rastu prorijeđeno. Ha, tilovina... To drvo, ili je grm, to nikada neću skontati, odlična je bila nekadašnjim kovačima, doima se tako krhko i nikakvo, a ima energiju ugljena! Uza to, vole ga brstiti ovce. I, možda je i u ovoj tilovini i u ovom ljekobiljnom herbariju koje stvara meki sag oko kamena Planinice tajna u toj janjetini "na lešo", po kojoj je nadaleko cijenjena gostionica "Kod Kubata", dolje u Cimu. I pečena, naravno, no, ovaj narod više preferira kuhanije. Vlasnik je negdje s Goranaca i ne vjerujem da mora ići igdje drugdje po janjetinu ili kozletinu. Morat ću jednom do te gostionice, provjeriti je li to - to. Bio sam tu jednom u ratu, ali gladnom reporteru sve je bilo dobro, ako se razumijemo.

Jedno drvo, rijetko, ali baš rijetko, nadvijeno nad ovim neobičnim bunarom, kojemu bi se i u smislu zaštite svakako institucionalno trebalo posvetiti, privuklo je moju pozornost i nikako nisam mogao raspetljati što je to, jer ga nikada nisam vidio. I nekoliko stotina metara dalje, jedna golema lokva, plitka, pogolema i kao u tanjur salivena dna nečim što nije ni beton ni glina, također je to isto drvo. Plodovi mali i zeleni, tvrdi ko kamen. Đe si, Čivija, više, čiviju ti jebem, da mi objasniš u šta gledam!, pomislih ljutito, te ću se tek po povratku doma educirati o rašeljki, drvu koje raste baš na ovim visinama, od petsto pa do ispod tisuću metara u subkontinentalnom pojasu, pa ću prenijeti što su o tom drvu zapisali znanstvenici, odlučio sam se za najsažetiji tekst o rašeljci u Istri: "Rašeljka (Prunus mahaleb), razgranata grmolika biljka ili niže stablo. U Istri prisutna u gotovo svim dijelovima, a pogoduju joj stjenoviti obronci i vapnenasto tlo. Raste po šikarama, među živicom i uz rub putova. Cvate od travnja do svibnja, kada izbijaju bijeli cvjetovi. Plodovi veličine graška dozrijevaju od srpnja do kolovoza i uglavnom se ne upotrebljavaju svježi. Sadrže organske kiseline, fruktozu i C vitamin, a njihov se sok koristi za bojanje vina i drugih napitaka. Nekad se od njih pravila jedna vrsta Kirscha. U Istri se drvo rašeljke rabi kao cjepivna podloga za različite vrste uzgojenih trešanja...", dok u jednom oglasu (Firma se zove Njuškalo!) za Rašeljka (Prunus mahaleb) stoji da je "iz porodice ruža (Rosaceae), vrlo je rasprostranjena, tipična submediteranska biljka, nastanjuje južnu Europu, Malu Aziju, Iran, a ima je i na Kavkazu. Obitava na dosta oskudnim vapnenačkim suhim i toplim tlima. Može živjeti i u duboko kontinentalnim predjelima, i to samo na južnim, osunčanim obroncima. Živi na terenima i do 1.500 do 1.600 m nadmorske visine. Rašeljka je drvenasta biljka koja naraste obično do 10-ak m, ali se nerijetko javi i kao grm. Stablo je obavijeno sjajnom kestenjasto-smeđom korom koja nakon nekog vremena donekle ispuca. Na ograncima razgranate krošnje nalaze se listovi čija je peteljka duga do 2 cm. Cvjeta početkom travnja, cvjetovi su bijele boje i nalaze se skupljeni u štitastim cvatovima. Bude ih obično oko desetak u jednom cvatu. Sam cvijet je dvospolan, sa mnogo prašnika. Vjenčić je sastavljen od 5 bijelih latica koje nisu srasle. Plodovi dozrijevaju u srpnju i kolovozu i tada su to crne koštunice gorkog okusa. Drvo je trajno i ugodna mirisa te se koristi u finim tokarskim radovima i za izradu raznih predmeta kao što su lule. U Hrvatskoj raste na kamenjarima, u vrtlarstvu se koristi kao podloga za cijepljenje (navrtanje) trešanja i višanja."

I još stoji da je pedeset sjemenki ovog rijetkog grma oko naših deset KM. No, nigdje ne piše da najbolje uspijeva kod ove dvije spasonosne nakupine vode na Planinici. Prije bih se ubio nego pomislio da ovo drvo, samo i kao odbjeglo od drugoga šumskog svijeta, ima veze sa ružama, a kamoli sa trešnjama i višnjama, više me "baca" na neku vrstu gloga. Tako ispada da svaka trešnja ili višnja u nizini ima svoju mamu rašeljku u planini! Ispod ovoga područja (kojega nadvisuje golemi televizijski predajnik, postavljen baš tu, samo da bi svaku fotografiju pokvario!) odlomina je koja se gotovo pod devedeset stupnjeva spušta prema Neretvi, ili prema Podružju sjeverno od Mostara ili prema Orlacu i rudniku.

Vrata Bosne

Ostala je stara ratnička izreka da "Ko drži Planinicu, drži južna vrata Bosne". Pokazao to svaki, pa i ovaj rat. Tragove ratova, baš tako - u množini, vidim u blizini: jedna golema čatrnja, isto se ne zna od kada je niti kada ju je netko prekrio tvrdom i debelom betonskom pločom, oivičena je žičanim preprekama. Ništa neobično, no neobično je to što su ti čelični kolci i žica ostali iza Drugog svjetskog rata, bili su ispred njemačkog bunkera koji je bio baš ovdje negdje, i ova kota se zove Bunker, svuda je ucrtana na mapama, no nisam siguran odnosi li se to na baš ovo mjesto, ili na jedno drugo, neznatno udaljeno, gdje je HVO baš u ovo vrijeme 1992. izgradio bunker. No, ne znam ga naći jer sve je zaraslo i oni su mi poskoci vazda na pameti; i on ima svoju priču, ali kako mu nijedna druga vojska nije uspjela prići, čini se da je ovo mjesto opasano žicom kao iz filmova, još samo nedostaju one granate što vise po njoj, i partizani koji u filmovima ginu i neustrašivo bacaju bombe da ušutkaju njemačke mitraljeze. Ali, ovdje je '45. u rano proljeće doista bilo tako. Partizani su imali nebrojene žrtve da se najtežim mogućim pravcem, dakle uz ovu odlominu, pod teškom njemačkom vatrom, uspnu dovde i potisnu posljednje njemačke jedinice koje su štitile odstupnicu glavnini snaga što su napuštale Hercegovinu. O tomu su napisane stotine stranica, kao i o borbi sa Talijanima i četnicima koji su jedno vrijeme čvrsto držali ove pozicije. Jedan borbeni položaj, nazvao bih ga rovom, ali to nikako nije, još vidljiv ovdje, doduše sada dosta razvaljen, a svojedobno napravljen od kamena s ilirske gomile, služio je svim vojskama: napravili su ga Austrougari, ispostavilo se da im nikada nije trebao, a poslije su ga koristili Talijani, ustaše, četnici i Nijemci, u zadnjem je ratu tu bio položaj HVO-a, pa je eto poslužio u tri rata. Budući da je to rijetka pojava, trebalo bi i to mjesto obilježiti kao opomenu naraštajima koji dolaze, da je rat tek smrt na kamenu i ništa drugo. Pa, da, ovdje su graditelji čatrnja i bunara - koliko mi je samo trebalo da to skontam - iskoristili blagi pad ruba platoa i iskoristili vode "slijevalice", i zato ta tri spasonosna rezervoara u tri stotine metara. Nad ovom velikom lokvom ljeti često zanoće oni divlji konji, kad oćute vukove. Ispod provalije izbijaju svjetla grada, a vukovi se boje svjetla i pametni konji to znadu, pa mirno spavaju. Ljudi im tu često ostave i sol.

Smrkava, a Čivije nema, te krenuh natrag. Na raskrižju prema Gorancima, u Sovićima, Jozo Krešić kosi prilaz svojoj vikendici, izgrađenoj na djedovini. On i njegova supruga uspeli su se u prostor sjećanja i tu će sačekati prve hladne dane. Okrenuo sam prema labirintu suhozida na zapadnoj strani donjeg goranačkog polja i postavio "zasjedu" prema smjeru iz kojega je vjetar donosio zvuk traktorskog motora. Uskoro se pojaviše dva crvena stroja i njihovi "jahači". Koji je od vas Čivija? Ja!, reče drugi. Kad ćeš biti na Planinici, da dođem, da popričamo malo? Šta kad ću bit, pa vazda sam gori! Eto koliko si vazda gori, dva te puta nisam našao... E, onda treća srića, reče i nagazi po gasu.

Dragan Marijanović/oslobođenje