Priče iz Hercegovine: Šute živi, a mrtvi ne govore

...ratne godine, za cilj imala pokušati ovladati jugozapadnim i južnim područjima koja je u rukama držao HVO.

Ta duga linija bila je mjesecima nemirna i zločini i odmazde punili su izvještaje međunarodnih promatrača u BiH. Na tom pravcu našlo se i ovo selo Grabovica, razbacano ispod gudura kanjona između Mostara i Jablanice.

Zapravo je Grabovica očito bila jedan od strateških ciljeva, te je jake armijske snage uspijevaju zaposjesti desetoga dana petog mjeseca 1993. godine. Izvješća iz tog vremena kažu da je selo branila omanja postrojba HVO-a od tridesetak vojnika, da je u akciji poginuo jedan, a da su četvorica zarobljena i odvedena u logor u jablaničkom muzeju. To mjesto već je bilo puno zarobljenih hrvatskih civila, ali i bošnjačkih izbjeglica s istoka i juga, kojima je tu ustupljen nužni smještaj, tako da su se u tom malom gradu i na tako malom prostoru susrele nebrojene nevjerojatne sudbine, kakve samo rat na tako drastičan način može odrediti.

Iz izvješća

Vojnik HVO-a Željko Rozić, koji se predao, strijeljan je po zaposjedanju sela i zapaljene su i kuće Dragana i Pere Mandića. Grabovica je bila nastanjena isključivo Hrvatima, i po zaposjedanju sela, u njemu je ostala devedeset i jedna osoba, sve starija čeljad i petero djece. Uslijedili su maltretiranja i pljačke i nevolje svake vrste. Šezdesettrogodišnji Jozo Ištuk pobunio se što mu otimaju stoku, te je odmah ubijen u srpnju te godine. U službenim izvorima potanko se objašnjava tadašnje stanje ovdje:

''Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. korpusa ARBiH, odnosno tadašnjeg OG Sjever - 2 kojim je zapovijedao Zulfikar Ališpago Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK ARBiH 'Zulfikar'. Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe 'Zulfikar' u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić. Pored pripadnika postrojbe 'Zulfikar', na području Grabovice često su boravili i pripadnici Drežničkog bataljona pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića Mujice, iz sastava 4. korpusa ARBiH".

Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice, u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice, odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993, kada otpočinju aktivnosti ARBiH za izvođenje akcije Neretva 93, koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) ARBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora.

Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK ARBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji Neretva 93 bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa ARBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa ARBiH: Dijelovi 9. bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića Ćele, dijelovi 10. bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića Cace, kao i manje postrojbe za posebne namjene Igmanski vukovi pod zapovjedništvom Ediba Šarića - skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao Solakovi ljudi ili Adnanova grupa, Handžar-divizija i Odred za posebne namjene MUP-a BiH - Laste. Već odranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK "Zulfikar" pod zapovijedanjem Zulfikara Zuke Ališpage i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije, kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. korpusa ARBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković.

Istodobno, u Zapovjedništvo OG Sjever 2 uz zapovjednika Zulfikara Zuku Ališpagu pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran. Spomenute postrojbe 6. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu, a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska, spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima ARBiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao: "Ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu!".

Prije dolaska postrojbi ARBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici ARBiH s generalom Karićem na čelu, te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici ARBiH i da ih trebaju primiti u svoje kuće a da se ničega ne trebaju plašiti...''.

No onda pada noć pred deveti dan devetoga mjeseca u godini. Grabovica se pretvara u konačno mučilište i stratište, ubijene su trideset i dvije osobe, svašta se s njihovim mrtvim tijelima radilo i živih svjedoka o tome ne osta, osim dvojice braće, tada dječaka Gorana i Zorana Zadre; imali su po jedanaest i trinaest godina, kada su skriveni promatrali ubojstva majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda...

"...Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali - Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na talijanku, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir-prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: 'Hajde da se sklonimo'. I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: 'Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali'. Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune četiri godine..."

Prosjek godina ubijenih bio je 69. Najmlađa žrtva Mladenka Zadro imala je četiri, a najstariji Marko Marić 87 godina. "Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC-a Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnom rekonstrukcijom događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor-filmova", stoji u jednom od svjedočenja.

Drugo kaže da se zločin trebao zataškati, cestom su povremeno krstarili transporteri međunarodnih snaga, u njima je redovito bio i poneki strani izvjestitelj, pa svjedok tvrdi:
"Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica", a analiza jednog od sudionika događaja koji su uslijedili poslije navodi: "Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, (prigodom razmjene nakon prestanka sukoba, razmijenjeno samo 11 tijela) neki od najviših časnika ARBiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik Dani od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić Ćelo: "...Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik... Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofanzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti".

Sa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili: Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ ARBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ARBiH, govori se da je "Uprava bezbjednosti, a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici'', itd, itd.

Za dio zločina u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić, a Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro, i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navodeći u presudi: "vojna operacija Neretva 93 uopće nije postojala. Generala Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije Neretva 93". Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za sprečavanje pokolja u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovica, no s tim se nikako nije mirio predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika Grabovica '93. Josip Drežnjak, koji je u tom pokolju izgubio oca, majku i strica, te je baš na dvadeset prvu obljetnicu zločina pozvan u Sarajevo na prvu raspravu po tužbi za klevetu koju je protiv njega podigao bivši načelnik Glavnog stožera Armije BiH Sefer Halilović, i njegov je tim dostavio i presudu Haškog tribunala kojom je on oslobođen optužbi.

Sablasno selo

Dvadeset i druga je godina otkako se nastoje prikupiti bilo kakve informacije koje bi dovele do tijela, ili makar njihovih dijelova, sedamnaest žrtava. Ured sela je spomenik s njihovim i ostalim imenima. Misterija Grabovice nije riješena, a mnogi njezini kreatori i izvršitelji su tu oko nas, visoko kotiraju i taj vrući krumpir prebacuju jedan drugome u ruke.

Sablasno je ovo selo, jedno s dugog popisa mjesta koja do ovoga rata nikoga nisu zanimala, a sada čekaju pravdu za zločine kojima se nisu nadala. Kad god dođem u ovakvo mjesto, trebam puno vremena za spoznati njegove biserne ljepote... Ljepote u zemlji u kojoj se živi nikada nisu mogli međusobno razumjeti dok se njihovo mrtvi ne nađu i ne slože s tim.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje